Ne vjerujte obećanjima sirijskog režima o amnestiji

Od izbijanja sirijske revolucije 2011, Sirija se suočava sa stalnim političkim i humanitarnim krizama. Tokom godina je postalo očito da režim Bashara al-Assada ne namjerava promijeniti pristup ili se uključiti u politički proces koji vodi ka sveobuhvatnom i održivom razrješenju.

Jedan od njegovih primarnih alata za manipulaciju političkim okruženjem jeste izdavanje uredbi kojima se daje amnestija političkim zatvorenicima i muškarcima u dobi za regrutaciju koji su izbjegavali prisilan vojni rok. On ove uredbe predstavlja kao jedan od koraka ka pomirenju, ali to je daleko od istine.

Zakonska uredba 27, izdata 22. septembra dvadesetčetvrta je takva uredba od početka revolucije u Siirji i odražava stalnu strategiju režima koja se ogleda u izbjegavanju političkog pritiska i odgađanju davanja značajnih političkih ustupaka kako bi se postiglo političko rješenje. Al-Assad koristi ove uredbe kao sredstvo da prevari međunarodnu zajednicu da ulaže napore ka stabilnosti i pomirenju.

Ali, pažljivim ispitivanjem ovih uredbi otkriva se da one ostavljaju znatan prostor sigurnosnim agencijama da manipulišu sudbinama pojedinaca na koje se amnestija navodno odnosi. Iako uredbe garantuju amnestiju za određena krivična djela, optužbe koje je režim izmislio protiv političkih protivnika kao što su „terorizam“ i „veleizdaja“ nisu uključene. To u suštini znači da većina političkih zatvorenika i aktivista ostaje izvan područja primjene ovih uredbi, što ih čini neefikasnim u pružanju sigurnog okruženja za povratak izbjeglica.

Nedostatak nezavisnog sudskog nadzora

Temeljno pitanje koje ove uredbe čini problematičnim jeste nedostatak nezavisnog sudskog nadzora. Sigurnosne agencije imaju apsolutnu diskreciju u određivanju na koga se amnestija odnosi, stvarajući okruženje pogodno za ozbiljna kršenja ljudskih prava. Umjesto da služe kao sredstvo za ostvarivanje pravde, ove uredbe funkcionišu kao alati za iznudu i zarobljavanje disidenata koji povjeruju da je režim iskren u ovim takozvanim naporima za pomirenje. U prošlosti su mnogi povratnici uhapšeni, mučeni ili čak ubijeni po povratku u područja koja kontroliše režim.

Damask je u više navrata dokazao kako nije voljan učestvovati u istinskom političkom procesu. Nasuprot tome, radije manipuliše pravnim i političkim instrumentima kako bi odgodio bilo kakvo stvarno rješenje dok nastavlja jačati svoj autoritet kroz vojnu moć i vanjsku podršku.  Rezolucije Ujedinjenih naroda, kao što je Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 2254, koja poziva na prekid vatre i početak političke tranzicije, samo su riječi na papiru za režim koji odbija obavezati se na bilo kakav proces koji vodi ka tranziciji vlasti i odbacuje bilo kakve strukturalne promjene u državnom aparatu, posebno nakon gubitka značajnog suvereniteta u korist svojih stranih saveznika.

U svjetlu svega ovoga, međunarodna zajednica mora priznati da su ove uredbe o amnestiji očajnički pokušaji Al-Assada da izbjegne zahtjeve političkog rješenja. Nastavljanje davanja dodatnih prilika njegovom režimu da promijeni ponašanje gubitak je vremena i pojačava patnju sirijskog naroda.

Međunarodna zajednica mora usvojiti čvršći stav i uvjetovati svaki angažman s Damaskom opipljivim progresom u političkom procesu, uključujući početak političke tranzicije koja garantuje prava svim Sirijcima i osigurava pravdu i odgovornost.

Sveobuhvatno političko rješenje

Sirija ne može izaći iz kruga rata i patnje bez sveobuhvatnog političkog rješenja zasnovanog na rezolucijama UN-a. Ova politička tranzicija mora obuhvatiti formiranje prelaznog upravljačkog tijela s punim izvršnim ovlastima, sposobnog zastupati sve komponente sirijskog stanovništva i organizovati slobodne i fer izbore pod nadzorom UN-a. U nedostatku tih mjera, Sirija će ostati u haosu, i režim će nastaviti koristiti pravne i političke instrumente da manipuliše sudbinom sirijskog naroda.

Sirijski narod koji se godinama borio za svoja temeljna prava na slobodu, dostojanstvo i pravdu neće prihvatiti djelimična rješenja ili kompromise. Potreban je istinski politički proces koji će okončati patnju više miliona Sirijaca u državi i u inozemstvu i sistemsku represiju, proizvoljno pritvaranje i mučenje. Što se duže odgađa političko rješenje, to su humanitarne krize ozbiljnije.

U konačnici, političko rješenje ostaje jedini put za ponovno uspostavljanje mira u Siriji i osiguravanje njene stabilnosti. Režim se ne može nastaviti oslanjati na uredbe u amnestiji da odgodi svoj neizbježni pad, niti međunarodna zajednica može ostati nijema pred ovim očajničkim pokušajima. Sve relevantne strane, kako lokalne tako i međunarodne, moraju preuzeti svoju odgovornost i ozbiljno raditi na postizanju pravednog i održivog političkog rješenja koje garantuje prava svim Sirijcima i ponovo gradi državu na demokratskim osnovama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.