Zaboravljeni izraelski teror

Raniji američki predsjednici osudili su i pokušali obuzdati izraelski teror. Trenutna administracija je davno još trebala slijediti njihov primjer.

Stariji palestinski izbjeglica luta gradom Sabrom u zapadnom Bejrutu, 2. avgusta 1982, usred velikog razranja izazvanog 14-satnim bombardovanjem izraelskih snaga dan ranije (AP)

Međunarodni krivični sud je u januaru utvrdio da je „uvjeren da se dešava genocid“ u Gazi, a naknadno je presuđeno da je Izrael odgovoran za sistem aparthejda na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu. Ove presude ne bi iznenadile bivše predsjednike Trumana, Eisenhowera, Johnsona, Cartera, ili Reagana, za kojeg je poznato da je osudio izraelsko uništenje zapadnog Bejruta 1982. premijeru Menachemu Beginu kao „holokaust“.

Izrael je jedini američki saveznik koji provodi takvo ugnjetavanje i teror otkad postoji. Dugi niz godina, uzastopne američke administracije, i demokratske i republikanske, osuđivale su izraelsko ponovljeno praktikovanje terora. Danas, međutim administracija Biden-Harris podržava ove prakse do krajnjih granica.

Harry S. Truman  je priznao Izrael u maju 1948, ali kada je ponovo izabran u novembru, pisao je o svom „zgražanju“ načinom na koji „Jevreji pristupaju problemu izbjeglica“. Potom se njegov nasljednik Dwight Eisenhower pridružio Winstonu Churchillu, koji se vratio kao premijer Velike Britanije, kako bi osudio Izrael u Vijeću sigurnosti UN-a u novembru 1953.

Padobranci pod pukovnikom Arielom Sharonom, budućim izraelskim premijerom, „ubili su svakog muškarca, ženu i dijete koje su mogli naći“ u selu Qibya na Zapadnoj obali pod kontrolom Jordana, prema časopisu Time, ubivši 69 osoba.

Premijer Ben-Gurion je nazvao to „antisemitizmom“.

Eisenhower je još dva puta osudio Izrael: u martu 1955, nakon što je samoopisana izraelska „antiteroristička jedinica“ bombardovala biblioteke američkog konzulata u Kairu i Aleksandriji, želeću okriviti Egipat, nakon čega je uslijedio napad na Gazu koju je kontrolisao Egipat u kojem je ubijeno 38 osoba; i u martu 1956. zbog tzv. „odmazde“ protiv Sirije u kojoj je ubijeno 56 vojnika i civila.

„Više od 2700 arapskih infiltratora, a možda i čak 5000, ubili su [izraelska vojska], policija i civili duž izraelskih granica između 1949. i 1956.“, piše izraelski historičar Benny Morris, „velika većina ubijenih bili su nenaoružani.” Bili su pastiri, farmeri, beduini i izbjeglice. Tvrdnje izraelskog ambasadora Abbe Ebana o samoodbrani nisu uspjele uvjeriti Eisenhowera i Izrael će decenijama nastaviti zadavati izrazito asimetrične epizode terora.

‘Terorizam prihvatljiv za Jevreje, ali ne i za Arape’

U oktobru 1956, nakon što je ubio oko 49 civila u selu Kafir Qasim u blizini Tel Aviva, Izrael je napao Egipat i odmah počeo masakrirati izbjeglice u Khan Younisu i Rafahu. Eisenhower je odgovorio izjavom da će SAD „uvesti sankcije“ Izraelu. Kad se Izrael ipak odbio povući iz Gaze i Sharm El Sheikha, američki predsjednik je zaprijetio da će mu blokirati pristup američkim finansijskim tržištima. Uslijedilo je izraelsko povlačenje.

U novembru 1966. Lyndon Johnson je još jednom stavio „palestinsko pitanje“ na dnevni red UN-a kako bi osudio Izrael, ovaj put nakon masovnog napada na Jordan u kojem je učestvovalo više od 3000 vojnika. „Izraelci su nanijeli veliku štetu našim i svojim interesima“, zaključio je njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost W.W. Rostow, dodajući da su „uništili dobar sistem prešutne saradnje“.

Sveopći rat uslijedio je 1967, nakon čega je Izrael okupirao Zapadnu obalu, Gazu i Istočni Jerusalem. Vanredno stanje nametnuto arapskom stanovništvu u Izraelu od osnivanja države ukinuto je 1966, ali je Jimmy Carter uvjete nametnute Palestincima na okupiranoj palestinskoj teritoriji nakon početka ilegalnog izraelskog naseljavanja tamo opisao kao „aparthejd“.

S obzirom na to da ništa nije riješeno do 1982, premijer Begin, bivši terorista Irguna protiv britanskih vlasti, zarekao se da će „uništiti“ Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO). Nadzirao je operaciju tadašnjeg ministra odbrane Ariela Sharona u kojem je ubijeno gotovo 18.000 Palestinaca i Libanaca, većinom civila, u Bejrutu. Reagan je sa zakašnjenjem zaustavio ovo krvoproliće, s obzirom na izraelsku ovisnost. Tada je izraelski napad opisao kao „holokaust“.

Iako je upotrijebila tako tešku riječ, Bijela kuća, ipak nije zahtijevala od UN-a da osudi Izrael. SAD nije pokušao sankcionisati Izrael čak ni zbog njegovih ilegalnih naselja koja su proizašla iz rata 1967. Izraelski ambasador u SAD-u Michael Oren objasnio je zašto u svojoj knjizi iz 2007. Power, Faith, and Fantasy: America in the Middle East 1776 to the Present. Sredinom 1970-ih, piše on, pristalice Izraela počele su sticati „finansijsku i političku moć potrebnu da izvrše utjecaj na mišljenje Kongresa“ , što znači da su stekli dovoljno moći da spriječe službeno američko protivljenje Izraelu u UN-u ili bilo kojem drugom tijelu. Od tada Izrael uzima američku podršku zdravo za gotovo, bez obzira na historiju nesrazmjernih zločina.

Godine 1991, izraelski premijer Itzhak Shamir, koji je odobrio ubistvo UN-ovog pegovarača Folke Bernadottea, pokušao je objasniti zašto je terorizam „prihvatljiv“ za Jevreje, ali ne i za Arape: „Palestinci se bore za zemlju koja nije njihova. Ovo je zemlja naroda Izraela.“

Mogući genocid

Napad Hamasa 7. oktobra na Izrael bio je drugačiji. To je bio jedini put da su palestinske grupe otpora bila u stanju reagovati na decenije izraelskog terora u sličnoj mjeri.  Kao odgovor na napad, izraelski premijer Benjamin Netanyahu jednostavno je udvostručio ponavljanje izraelskog masakra, sada potpomognutog gladovanjem i bolešću. Američka administracija nije poduzela nikakve značajne korake da zaustavi „mogući genocid“.

U ovom trenutku, Izrael je također postao jedini subjekt na svijetu kojem Washington dozvoljava da nekažnjeno ubija američke građane. Na stalno rastućem popisu sa Zapadne obale nalaze se Aysenur Ezgi Eygi, Mohammad Khdour i Shireen Abu Akleh – svi ubijeni hicem u glavu. Nakon njihove smrti nisu uslijedile nikakve sankcije niti izručenja. Bijela kuća jednostavno je sugerisala da su snajperska ubistva „neprihvatljiva“ i zatražila od Izraela da sam sebe „istraži“. To pitanje brzo je odbačeno.

Dok mučenje u Gazi ulazi u drugu godinu, izraelsko ubijanje dostiglo je neviđene nivoe na Zapadnoj obali, a Liban je opet postao meta izraelske samoopisane odmazde. Od izraelskog pokrovitelja potrebno je više od mrmljanja da se možda zaustave neke isporuke oružja. Wahington ne samo da treba prestati podržavati izraelsku brutalnost, koja uključuje aparthejd, nego, kao i Velika Britanija, može podržati optužnice Međunarodnog krivičnog suda koje konačno uključuju izraelskoga premijera.

Raniji američki predsjednici pokušavali su obuzdati izraelsko ponašanje koje je državnik Abba Eban opisao, tokom prethodnog izraelskog bombardovanja Bejruta, kao „bezobzirno nanošenje svake moguće mjere smrti i patnje civilnom stanovništvu“. Došlo je vrijeme da donosioci odluka u Washingtonu slijede primjere tih predsjednika i ukinu diplomatsku zaštitu i obustave izvoz oružja Izraelu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama