U nedjelju su američki državni sekretar Antony Blinken i ministar odbrane Lloyd Austin poslali pismo izraelskom ministru odbrane Yoavu Gallantu i ministru za strateška pitanja Ronu Dermeru, zahtijevajući da Izrael dozvoli ulazak osnovne humanitarne pomoći u Gazu. Sjedinjene Američke Države dale su Izraelu rok od 30 dana da se povinuje američkom zakonu. Ako ne poduzme mjere, nagovještava se u pismu, Izrael bi mogao biti kažnjen, uključujući i potencijalnim zaustavljanjem transfera američkog oružja.

Ostaje da se vidi je li ovo ozbiljan pokušaj SAD-a da natjera Izrael na promjenu kursa u Gazi. Izrael je tokom prošle godine uglavnom ignorisao američke preporuke, a Washington je više puta odlučio da ne poduzme značajne korake kao odgovor.

Šta, onda, možemo zaključiti iz ovog američkog pisma, koje je procurjelo u medije nedugo nakon što je dostavljeno Gallantu i Dermeru?

‘Generalov plan’

Nemoguće je ne čitati pismo na ciničan način.

Prije svega, napisano je nakon objavljivanja „Generalovog plana“, čiji je autor bivši izraelski savjetnik za nacionalnu sigurnost Giora Eiland koji poziva Izrael da blokira svu humanitarnu pomoć sjevernoj Gazi, izgladni sve tamošnje stanovnike i etnički očisti teritoriju.

Postalo je jasno da se ovaj „Generalov plan“ već provodi i da teče kako je i planirano. Tokom prve dvije sedmice oktobra, nikakva humanitarna pomoć nije isporučena stotinama hiljada Palestinaca pod izraelskom opsadom na sjeveru Gaze.

Objava ovog plana bila je neugodna za američku administraciju koja je u više navrata savjetovala Izraelu da se pridržava međunarodnog zakona.

Američki predsjednički izbori

Postoje i drugi, uvjerljiviji razlozi da se pismo Blinken-Austin čita cinično. Američki izbori su pred vratima, a administracija predsjednika Joea Bidena očajnički želi da potpredsjednica Kamala Harris pobijedi republikanskog rivala, bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. S obzirom da ankete pokazuju kako su njih dvoje izjednačeni, nekoliko miliona glasova od američkih muslimana i Arapa, propalestinskih univerzitetskih studenata i drugih koji žele da se stane u kraj izraelskim kršenjima međunarodnog prava, posebno u neopredijeljenim državama, vredniji su trenutnoj administraciji nego ikad prije.

Čitano u ovom svjetlu, pismo izgleda kao posljednji pokušaj da se spase izbori. Harris možda sada žali zbog svojih javnih kritika propalestinskih Amerikanaca kao i odluke da ne dozvoli palestinskom govorniku da se obrati na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji u avgustu. Demokratska predsjednička kandidatkinja posljednjih dana ulaže velike napore da pridobije glasove američkih Arapa i muslimana. Pismo Blinken/Austin, za koje je administracija sigurno znala da će procurjeti u javnost, dodatni je pokušaj da pridobije birače.

Zaštita protiv optužbi za genocid

Pismo Blinkena i Austina može se čitati i kao pokušaj Bidenove administracije da se osigura i pokuša zaštititi od optužbi za saučesništvo u genocidu. Istina, američka administracija nastavlja finansirati izraelski genocid i pružati mu diplomatsku zaštitu, ali sada, ako se ikada bude morala izvinjavati za svoje ponašanje, može pokazati na ovo pismo i reći da je barem Izraelu uputila ozbiljan ukor.

Naravno, pismo se na kraju može pokazati i kao strateška greška, s obzirom da, kao i brojni raniji Bidenovi ukori upućenu Izraelu, zvuči više kao priznanje izraelskih ratnih zločina koji su u toku nego kao istinsko upozorenje.

Naprimjer, u svom pismu Gallantu i Dermerum, Blinken i Austin naređuju Izraelu da povuče „naredbe o evakuaciji tamo gdje za to ne postoji operativna potreba“. To izgleda kao priznanje da je Izrael prisilno raseljavao Palestince, što je ozbiljan ratni zločin. Grupe za ljudska prava su od početka rata zabilježile brojne primjere prisilnog raseljavanja.

Ako SAD zna da Izrael čini zločine, onda ne može opravdati svoju kontinuiranu podršku i uključenost u izraelski rat, što za sobom povlači pitanje: Koliko SAD zna o navodnoj izraelskoj politici izgladnjivanja Gaze?

Nezamislivo je da SAD manje zna o izraelskim politikama izgladnjivanja od stručnjaka, humanitarnih grupa, međunarodnih organizacija i drugih eksperata koji pišu o njima duže od godine. Osim toga, sami izraelski čelnici su priznali i ponosno razglašavali takve politike mnogo puta.

Naprimjer, 8, oktobra 2023, drugi dan rata, Gallant je javno priznao da je naredio „potpunu opsadu“ Pojasa Gaze. „Neće biti struje, hrane, ni goriva. Sve je zatvoreno“, izjavio je. „Borimo se protiv ljudskih životinja, postupamo u skladu s tim.“ Nekoliko sedmica kasnije, u novembru, Eiland, ranije spomenuti autor „Generalovog plana“, zalagao se za to da rat treba voditi protiv „cijelog stanovništva Gaze“ i da izraelska vojska treba stvoriti „humanitarnu katastrofu“, uključujući glad i „teške epidemije“. Time bi se, smatra on „približili pobjedi“. Eiland je isto tako naglasio da izraelska vojska treba ne samo pokušavati „pobiti što je moguće više boraca Hamasa“ nego i pričiniti “nepovratnu štetu njihovim porodicama“ kao i „direktorima bolnica i škola“.

Od samog početka ovog „rata“, dakle, trebalo je biti očito Bidenovoj administraciji da Izrael koristi hranu kao oružje protiv stanovnišstva Gaze. To znači, gotovo od prvog dana, i međunarodno pravo i Leahyjev zakon zahtijevali od SAD-a da prekine dostavljati pomoć Izraelu. U ovom kontekstu, upozoravajuće pismo koje su Blinken i Austin poslali izraelskoj vladi nakon godine dana genocida čini se tragično apsurdnim.

Američka vlada bi bez sumnje negirala da je znala za bilo kakav program prisilnog izgladnjivanja i ukazivala bi na svoje ranije izjave o neznanju. Međutim, nedavni izvještaj novinske kuće ProPublica dodatno komplikuje stvari za SAD.

Prije tri sedmice, ProPublica je otkrila da je Blinken znao za izvještaj američke vlade da Izrael blokira ulazak osnovne američke humanitarne pomoći u Gazi i zanemario ga.

Izgleda da Blinken nije bio iskren kada je u maju rekao Kongresu da američka vlada  „trenutno ne procjenjuje da izraelska vlada zabranjuje ili na drugi način ograničava transport ili isporuku američke humanitarne pomoći.“

Odvraćanje pažnje

Pismo Blinken-Austin upućeno Gallantu i Dermeru također naglašava napore SAD-a da skrene pažnju s drugih, još ozbiljnijih izraelskih prekršaja. Tokom rata u Gazi, SAD je govorio o nužnosti dostavljanja humanitarne pomoći civilnom stanovništvu. Tokom pregovora o prekidu vatre, SAD je često isticao pitanje humanitarne pomoći.

Ali, jasno je da ovaj naglasak nije utemeljen na brizi za dobrobit Palestinaca. To je prije diverzija od izraelskog namjernog bombardovanja djece, žena i drugih neboraca. Ovi ratni zločini su ozbiljniji, bolje dokumentovani i, zato što SAD opskrbljuje Izrael većinom oružja koje koristi, vjerovatnije je da će izložiti SAD direktnom riziku od saučesništva u genocidu.

Iako je bio svjestan ciljanih napada na civile, SAD je nastavio opskrbljivati Izrael milijardama dolara u oružju, uključujući bombe od 900 kg korištene za razaranje čitavih naselja. Naglasak SAD-a na humanitarnoj pomoći čini se kao strateški izbor koji omogućava Americi da izgleda kao da poduzima korake bez da zaista zagovara okončanje rata. Ključni fokus na izraelsku ilegalni kampanju bombardovanja učinio bi ponovno razmatranje podrške SAD-a nužnim.

Na kraju, historija će zabilježiti da je Izrael počinio genocid u Gazi, sa saučesništvom SAD-a. Nikakvo strogo pismo ili neka druga performativna gesta ne mogu promijeniti ovu sumornu stvarnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.