Bus station: Велкам ту Белгрејд

Broj onih koji bi zabranili latinicu u javnoj komunikaciji stalno raste jer je prema sasvim pogrešnim objašnjenjima lokal patriota i političara riječ o hrvatskom pismu, piše autor.

Srpski jezik ima dva ravnopravna pisma, ali pitanje koje je dominantnije vodi do političkih rasprava i svakodnevnih komičnih situacija, navodi autor (EPA-EFE/KOCA SULEJMANOVIC)

Današnji standardni srpski jezik ima dva ravnopravna pisma od kojih je jedan uvijek “ravnopravniji”. Problem je u tome što jedni misle kako je “ravnopravnija” latinica, a drugi kako je “ravnopravnija” ćirilica, a rasprave koje dovode do komičnih situacija u svakodnevnom životu svjedoče kako jedno lingvističko pitanje sasvim nepotrebno postaje političko i obrnuto.

Dva najnovija primjera zadiranja visokih političkih funkcionera u osjetljivo pitanje digrafije srpskog jezika odnosno upotrebu jednog ili drugog ili oba pisma paralelno, iznova su podsjetila kako se u praksi sa jednog primarno jezičkog pitanja brzo sklizne na poslovično klizav politički teren.

Kada je na novoizgrađenoj autobuskoj stanici na Novom Beogradu krupnim latiničnim slovima ispisano BAS – Autobuska stanica Beograd, prvi je i najglasnije graknuo niko drugi do gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić. Gdje je tu ćirilica, pitao je izvođače radova, sa naredbodavnom porukom da se krupna verzalna slova imaju skinuti i zamijeniti ćiriličnim.

Nije se bura oko spomenutog natpisa ni stišala, a na novootvorenoj željezničkoj stanici u Subotici, kako je to primijetio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, njeno je ime ispisano i ćirilicom i na engleskom jeziku, srećom bez ćirilične transkripcije, ali ne i na mađarskom jeziku, što jest krupan politički, ali ne i jezički propust.

Negiranje srpske latinice

Ne, nije Šapić tražio da se pored latiničkog ispiše i ćirilično ime beogradske stanice, niti je tražio da se to ispiše i na engleskom. Tražio je da se latinična slova zamijene ćiriličnim, što ga je sasvim ciljano svrstalo mežu najglasnije “ćiriličare” koji godinama upozoravaju na potiskivanje tog “nacionalnog” pisma Srba i, kada bi se njih pitalo potpunu zabranu latinice u javnoj komunikaciji sa opet pogrešnom argumentacijom kako je riječ o – hrvatskom pismu.

Kod Vučićeve sasvim suvisle primjedbe o izostanku natpisa na mađarskom jeziku u Subotici, gradu u kojem Mađari čine većinu, izostalo je zapažanje kako ime stanice nije ispisano ni latinicom, iako je naziv ispisan i na engleskom jeziku, ali i ćirilicom. Nedostajanje srpske latinice i ne spominje jer mu ne smeta, za razliku od stranaca koji dolaze iz svih krajeva  svijeta u taj grad i tu zemlju.

Činjenica je da se u javnoj komunikaciji u Srbiji srpska latinica rijetko spominje, a latinica kao “ravnopravno” pismo zakonskim mjerama ostavlja samo u krajevima u kojima u većini žive nacionalne manjine, kao i da je taj proces započeo još i prije “razvoda” zajedničkog srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog koji je ozvaničen Novosadskim dogovorom iz šezdesetih godina prošlog vijeka.

Mnogo bliže životu i svakodnevici od visokih političkih funkcionera  i branitelja srpske ćirilice jest pravopis srpskog jezika Matice srpske koji nedvosmisleno kaže: “Ćirilica i latinica predstavljaju standardna pisma našeg jezika”.

Za razliku od zakonom propisane upotrebe isključivo ćirilice u svim državnim institucijama, takve isključivosti nema prije svega u štampanim medijima gdje prevladava srpska latinica, a slična situacija je i na elektronskim medijima koji zasad malo mare na apele za “zaštitu ćirilice” koji u osnovi nemaju mnogo veze sa brigom o jeziku nego se neskriveno javljaju kao jedna od ključnih parola za “spašavanje srpstva”.

Prije nekoliko dana, jedan je ministar u Vladi Srbije u centralnoj informativnoj emisiji Javnog medijskog servisa RTS, pobjedonosno pokazivao tastaturu sa srpskom ćirilicom, koja treba osigurati “ravnopravnost” ćirilice.

Srpska se latinica, dakle, i dalje drži i uprkos manipulacijama kojima se vlast služi za političke svrhe iz mnogo razloga ostaće da živi među Srbima. Naime previše je literature i radova ispisano latinicom u prohujalim vremenima da bi ih se država olako odrekla.

Ne može se lažima čuvati ćirilica

Nema nikakve sumnje da je briga o jeziku važan segment kulture svakog društva i da zahtjeve za zaštitom ćirilice treba pažljivo analizirati jer u njima ima previše lažnih tvrdnji kojima se relativno lako manipuliše u ne baš opismenjenom i prosvijećenom društvu. Zato je neophodno podsjećati i ukazivati na te obmane koje zapravo ne doprinose jačanju ćirilskog pisma na duži rok.

Postoje naime već na internetskim stranicama brojna mjesta na kojima su navedeni brojni primjeri manipulacije. Na sajtu Srpska latinica tako se podsjeća kako ćiričica nije izvorno srpsko pismo, kako se to često ističe, nego – glagoljica.

Kasnije će nastati i ćirilica na teritoriji Bugarske, ali bitno različita od današnje jer je stvorena za staroslovenski, a ne za srpski jezik.
Srpski jezik je tokom svog razvoja imao nekoliko pisama: glagoljicu koju su neki nazivali i tzv. crkvenom ćirilicom, Vukovi reformisanu ćirilicu i latinicu. U Bosni se pritom pisalo i arabicom, maternjim jezikom na arapskom pismu.

Još jedna tvrdnja boraca protiv srpske latinice, ima ih i među lingvistima, služi još jednom neistinom, onom kako je srpski jezik jedini na svijetu koji ima dva pisma jer zapravo postoje mnogi jezici sa dva i više pisama. Naprimjer, japanski ima čak tri pisma: hiragana, katakana i kandži. Korejski ima dva, kineski takođe, tradicionalni i pojednostavljeni, a njemački goticu i latinicu.

Ćirilica (ni)je u krizi

Što se tiče legistative, tu je sve jasno. Čak je i Ustavom propisano kako je zvanično pismo u Srbiji ćirilica, čime je prekršeno načelo o ravnopravnosti pisama. Tvrdnja kako je ćirilica u krizi je vrlo upitna jer je ovo pismo mnogo dominantnije od latinice. Skoro svi školski udžbenici u sistemu obrazovanjanapisani su ćirilici. Sve što ima direktne veze sa državom odnosno vladom i Ministarstvu prosvjete takođe je na ćirilici, od imena ulica u gradovima, državnih institucija, naselja i gradova. Svi zvanični dokumenti osim vozačke i saobraćajne dozvole su na ćirilskom pismu.

Otkud onda tolika zabrinutost za sudbinu ćirilice? Razlozi svakako nisu predominantno jezičke prirode već se prije radi o političkim razlozima u kojima se iza tzv. borbe za zaštitu srpskog jezika i ćiriličkog pisma najčešće krije želja za ubiranjem naacionalnih poena političara i nacionalne homogenizacije. Kao što je to slučaj sa nedavnim usvajanjem zajedničke deklaracije o zaštiti ćirilice beogradskih i banjalučkih vlasti na Svesrpskom saboru u Beogradu.

Latinica u međuvremenu opstaje uglavnom u Beogradu i pokrajini Vojvodini gdje struktura stanovništva nije monoetična.

Oba pisma iz grčkog alfabeta

Uz još jedno podsjećanje kako srpska latinica nije potekla iz hrvatskog jezika nego su latinsko pismo stvorili stari Latini u starom Rimskom carstva, dobro je podsjetiti kako je latinica, uostalom kao i ćirilica, nastala od grčkog alfabeta.

Zbog svega rečenog, pravo pitanje o nazivima autobuske, željezničke ili kakve druge stanice u Srbiji, naravno i svim drugim nazivima državnih, kulturnih, sportskih i drugih institucija moglo bi glasiti kome bi smetalo da se ti nazivi ispišu i ćirilicom i latinicom na srpskom jeziku, te na manjinskom jeziku zajednice i na engleskom kao najrasprostranjenijem svjetskom jeziku.

Time se izbjegla bilo kakva politizacija jezika koja, naravno nema nikakve veće sa stanicama, pogotovo kada se borba za zaštitu ćirilice sprovede na način s kojim smo se našalili u naslovu, a koji se sasvim uslovno može nazvati “prevođenjem” engleskog na srpsku ćirilicu.

U današnjoj Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska, prije bi se moglo reći, kako je ugrožena latinica, a ne ćirilica, dva ravnopravna pisma srpskog jezika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Agencije

Reklama