‘Izraelizam’: Obećanoj zemlji treba nova priča

‘Israelism’, novi kontroverzni film o odnosu između Izraela i jevrejskog identiteta, donosi priču koju svi trebamo čuti.

Aktivisti organizacije Jevrejski glasovi za mir, na protestu protiv rata Izraela i Hamasa u Gazi, vezali su se lancima za ogradu ispred Bijele kuće, 11. decembra 2023. (AP)

“Ako želite promijeniti svijet, trebate promijeniti svoju priču”, barem tako kaže Michael Margolis, glavni izvršni direktor i osnivač Storieda, strateškog savjetovališta koje se specijaliziralo za pripovijedanje pri poremećajima.

Kao filmadžiji, citat mi ima savršenog smisla. Priče nam pružaju emocionalnu podršku koja može potaći, ohrabriti i održati čovječanstvo kroz njegove najsloženije i najteže izazove. Ali priče, za razliku od pukih ideja ili argumenata, govore srcu, prostoru izvan okorjelih pogrešnih predodžbi koje mogu otežati našu sposobnost poimanja i povezivanja sa našom zajedničkom ljudskošću.

U novom, kontroverznom dokumentarnom filmu pod nazivom Izraelizam, dvoje mladih američkih Jevreja, odgajanih da bezuvjetno vole Izrael, doživljavaju duboko spoznavanje realnosti što im mijenja život jer su svjedočili brutalnosti izraelske okupacije Palestine. Dok se pridružuju rastućem pokretu mladih američkih Jevreja koji se bore protiv stare garde kako bi redefinirali odnos judaizma sa Izraelom, protagonisti nas vode u bitku za samu dušu modernog jevrejskog identiteta.

Cenzura rasprave o izraelskoj okupaciji

Film je bio na turneji po američkim kampusima, gdje je njegovo prikazivanje tokom neprestanog genocidnog napada na Gazu dovelo do brojnih poziva uprava kampusa na cenzuru i otkazivanja zakazanih projekcija. U vrijeme jako cenzurirane javne rasprave oko izraelske okupacije, nastojanja da se cenzurira film odraz su vremena – čak su i jevrejski glasovi za mir na meti mašinerije koja tako dugo pokušava ušutkati palestinske pozive na oslobođenje.

Izraelizam govori priču koju svi trebamo čuti, ne samo zato što su danas Sjedinjene Američke Države jedina sila koja može obuzdati izraelski ekstremizam. Ovaj film nudi mali prozor u to kako snažne posebne interesne grupe u SAD-u tjeraju mlade Jevreje da slijepo podržavaju Izrael, te kako neki, poput njegovih protagonista, uspijevaju pobjeći od toga.

Ali za nejevreja poput mene, najuvjerljiviji element filma bio je njegov iskreni prikaz emocionalne veze sa Izraelom koju je većina Jevreja bila natjerana razviti i poteškoća koje doživljavaju kada pokušaju iskoračiti izvan jakog, ujedinjujućeg narativa koji održava ovu vezu.

Dok njegovi mnogi kritičari, uključujući mene, gledaju na Izrael kao na etnonacionalističku, rasno supremacističku odmetničku državu, u suprotnosti s međunarodnim pravom i koja provodi sistematski aparthejd, Jevreje se od malih nogu uči da je moderna država Izrael utjelovljenje jevrejskog samoostvarenja i slobode.

To nije mala priča za razotkriti jer je dijelom istinita. Nakon godina progona i izgnanstva, Jevreji konačno imaju dom. Osim što to nije njihov dom. On je to Palestincima. Raseljavanje Palestinaca s njihove zemlje kako bi se aktuelizirao cionistički mit o “zemlji bez ljudi za narod sa zemljom” nije ništa manje neprihvatljivo od progona i izgnanstva nametnutih Jevrejima u historiji.

Dok glavni likovi u Izraelizmu uviđaju da je njihov san o Izraelu izgrađen na laži, ono što je nedostajalo filmu bila je alternativna priča.

Propusti Zapada

Akademik Barnett R Rubin poetski opisuje jevrejsku pripovijest o modernom Izraelu u svom članku pod naslovom “Lažni Mesije”: “Ponavljana u svakom razdoblju, ova velika priča – od ropstva do slobode, od progona do iskupljenja – bila je stalna, iako ponekad jedva čujna, pozadinska muzika shvatanja jevrejskg naroda o njihovom susretu s historijom.”

Rubin prikazuje dirljivu sliku jevrejske historije, prepunu užasa antisemitskog evropskog progona kroz stoljeća, egzila i duboke čežnje i nade za mjestom sigurnosti jevrejskog naroda. Politički cionizam ne nastaje iz vakuuma, objašnjava on, već iz nesposobnosti evropskih država da garantiraju sigurnost jevrejskog naroda. S pogromima i konačno, kulminacijom evropskog rasnog nasilja u obliku holokausta sredinom 20. stoljeća, otrovno raskrižje kolonijalizma i cionizma postavlja pozornicu za našu trenutnu krizu.

“Izraelski Jevreji su doseljenici kolonijalisti sa historijskim sjećanjem na autohtono porijeklo”, piše Rubbin. “Oni su razvili ideologiju i politički, a ne čisto vjerski pokret ‘povratka’. Ali njihovo historijsko sjećanje nisu dijelili stanovnici zemlje. Historijsko pamćenje jevrejskog naroda nije stvorilo pravo ili kapacitet da se oduzme ili okupira ijedan dunum zemlje protiv volje njegovih posjednika. Historijsko pamćenje jednog naroda, koliko god bilo otporno, ne stvara pravo vladanja nad drugim.”

Ta priča o oduzimanju, progonu i trijumfu je ono što održava podršku trenutnoj državi Izrael. Dok rastući pokret kritičara ukazuje na ovo, naredna generacija ukletih stanovnika ove osporavane zemlje očajnički treba novu priču nade koja će je zamijeniti.

Danas, kako osnivač i izvršni direktor Idealist.org iz Izraela Ami Dar piše: “Kada bi svi, posvuda, istinski prihvatili da sedam miliona Jevreja i sedam miliona Palestinaca ne ide nikamo, te da svaka moguća budućnost mora uključivati i obuhvatiti oboje, cijela energija oko ovog sukoba bi se promijenila”.

Da bi se taj pomak dogodio, potrebne su nam nove priče. Priče koje prepoznaju i poštuju zahtjeve za zemljom koji, iako su predstavljeni kao konkurenti, to nisu sami po sebi. Uostalom, domorodačke filozofije mogle bi nas potaknuti da smatramo da zemlja ne pripada nikome i da zapravo abrahamski upravitelji zemlje imaju zajedničku misiju očuvanja i zaštite njezine svete prirode i odavanja počasti svim njenim stanovnicima.

Čini se da Rubbin sugerira da se “dekolonizirani” cionizam, onaj odvojen od korumpirane nadmoći kolonijalizma, te stoga više kao kulturološka čežnja za mjestom, nego politički ili teritorijalni zahtjev za njim, treba razlikovati od nasilne doseljeničke ideologije koja je trenutno pokrenuta. “Palestina za kojom su [Jevreji] čeznuli bila je utjelovljenje njihovih nada, a ne nekoliko provincija Otomanskog carstva s arapskim muslimanskim i kršćanskim stanovništvom.” I tako bi moglo biti da bi se iz tih nada, spojenih s čežnjom Palestinaca za povratkom na njihovu zemlju, za autonomijom nad njihovim životima i za mirom, mogla isplesti naredna priča. I dok su vjerovatno ti isti elementarni snovi ti koji trenutnu borbu za vlast čine tako apokaliptičnom, oni također čine priču koja im odaje čast duboko uvjerljivom.

Dok je fokus Izraelizma na potrebi Jevreja da rastave Frankensteina kojeg predstavlja izraelska nasilna okupacija, ono što nedostaje je narativ nade.

Sve veći broj Jevreja pridružuje se redovima anticionizma, a masovni protesti jevrejskih glasova za mir i jevrejskih starješina pokazali su se snažnim protivljenjem inače pretpostavljenom konsenzusu oko podrške trenutnoj izraelskoj državi. Ali kontrapriče zahtijevaju više od običnog suprotstavljanja da bi trajale.

Prava obećana zemlja

Priča koja se prodaje mladim Jevrejima širom svijeta je duboka, dirljiva i krajnje uvjerljiva. A to znači da će svaka borba za oslobađanje Jevreja od ove pogrešne karakterizacije države Izrael kao iskupiteljskog utjelovljenja jevrejske samoaktuelizacije nužno zahtijevati jednaku, ako ne i uvjerljiviju, kontrapriču. Onu koja poštuje legitimne jevrejske strahove od ponavljanja historije, pruža zajednicu i zajedništvo zajedničkog sna, kosmičke dimenzije, ali također obećava oslobađanje Palestinaca.

Kao što Rubin također ističe: “Ono što je sporno u vezi s kolonijalizmom nije useljavanje ili naseljavanje stanovništva različitog etničkog ili nacionalnog porijekla, ili ljudi koji na neki način nisu autohtoni, već dominacija jedne grupe nad drugom. Nemoguće je premotati i ponoviti historiju. Ali moguće je, štaviše potrebno, osigurati budućnost u kojoj Palestinci i Izraelci imaju jednaka prava”.

Kako Izraelci postaju sve više razočarani Netanyahuom, jevrejski glasovi unutar i izvan Izraela moraju se suočiti s utjecajem militarističke ideologije na njihovu kulturu, politiku i identitet. Istraživanje Izraelskog instituta za demokratiju, odnosno mjesečno istraživanje izraelskih stavova o aktuelnim događajima, pokazalo je smanjenje nivoa optimizma za buduću sigurnost i demokratski karakter zemlje.

Ako nihilistički videozapisi na TikToku koji ismijavaju osakaćenu palestinsku djecu nisu bili poziv na uzbunu, telegramske grupe u kojima se hiljade naslađuju filmovima o mučenju i ubijanju palestinskih civila trebale bi biti. Svako omalovažavanje ljudskosti drugoga nužno umanjuje našu vlastitu. Ovo ponavljanje dehumanizirajućeg nasilja više ne bi trebalo biti lakirano propagandnim pričama.

Odajući počast nasljeđu patnje i egzila, protivljenje državi aparthejda također mora napraviti put obećanju novog sna. Pokret za slobodu Nelsona Mandele nije vodio samo protivljenje nadmoći bijele rase – vodio ga je san o suživotu, jednakosti i pravdi za sve.

Suprotno narativima o palestinskoj suprotnosti, palestinsko je vodstvo dosljedno i velikodušno stvaralo prostor za jevrejsku prisutnost na njihovoj zemlji. Sada je na novoj generaciji Jevreja da ponovno zamisle svoju historiju na način koji jednako poštuje svu Božju djecu – a u toj novoj priči leži prava obećana zemlja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada