Svjetski poredak predvođen Zapadom će nestati u Gazi

Pružajući podršku izraelskim zločinima u Gazi, Zapad je uništio i posljednje ostatke kredibiliteta i doveo je ‘na pravilima zasnovan’ svjetski poredak na tačku s koje nema povratka.

Reakcija zapadnih vlada, izuzev naizgled bezgranične vojne i političke podrške, bila je da etiketira svaku kritiku Izraela kao antisemitizam i zabrani bilo kakav izraz solidarnosti sa palestinskim narodom (AP)

Bez obzira na koji način se završi, tužba Južne Afrike na Međunarodnom sudu pravde u kojoj se tvrdi da je Izrael prekršio Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ostat će zapamćena u historiji. Bit će upamćena ili kao prvi korak ka konačnom odgovornom postupanju prema odmetničkoj državi koja ponavlja dugotrajna kršenja međunarodnog prava; ili kao posljednji izdisaj nefunkcionalnog, međunarodnog sistema predvođenog Zapadom.

Jer licemjerje zapadnih vlada (i zapadne političke elite u cjelini) konačno je dovelo takozvani „na pravilima zasnovani svjetski poredak“ koji navodno vode do tačke s koje nema povratka. Puna zapadna podrška izraelskom genocidnom pohodu u Gazi zaista je otkrila dvostruke standarde Zapada u pogledu ljudskih prava i međunarodnog prava. Povratka nema, a Zapad za to može okriviti samo svoju aroganciju.

Niz ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koje je počinio Izrael u Gazi jasan je kao dan svakome ko ima pametni telefon. Društvene mreže prepune su videosnimaka bombardovanja bolnica i škola, očeva koji izvlače beživotna tijela svoje djece iz uništenih zgrada, majki koje plaču nad mrtvim tijelima svojih beba. Bez obzira na to, reakcija zapadnih vlada, izuzev naizgled bezgranične vojne i političke podrške, bila je da etiketira svaku kritiku Izraela kao antisemitizam i zabrani bilo kakav izraz solidarnosti sa palestinskim narodom.

Nepovratno uništen kredibilitet

Bez obzira na ovo tlačenje, deseci hiljada ljudi izlaze na ulice dan za danom izražavajući gađenje prema izraelskim zločinima i saučesništvu Zapada. U očajničkom pokušaju da vrate neki privid kredibiliteta, zapadne vlade (uključujući i SAD) nedavno su počele djelomično kritikovati izraelske napade. Međutim, to je nedovoljno i zakašnjelo. Kredibilitet Zapada nepovratno je uništen.

Licemjerje Zapada, naravno, nije nikakva novost. Prema zapadnim vladama, svijet bi trebao biti na nogama zbog ruske agresije, ali bi trebao biti savršeno zadovoljan izraelskom brutalnošću i ignorisanjem međunarodnih normi. Ukrajinci koji bacaju Molotovljeve koktele na ruske okupacijske snage su heroji i borci za slobodu, dok su Palestinci (i drugi) koji se usude usprotiviti se izraelskom aparthejdu teroristi. Bijele izbjeglice iz Ukrajine su više nego dobrodošle, dok tamnopute izbjeglice iz sukoba na Bliskom Istoku, u Aziji i Africi (iza većine kojih stoji Zapad) mogu potonuti na dno Sredozemnog mora. Zapadni stav je zaista bio: pravila važe za tebe, ne i za mene.

Stav Zapada prema Kini karakteriše ista neiskrenost. Kina je doslovno okružena američkim i savezničkim vojnim bazama, naoružanim do zuba. Svejedno je Kina ta koja je kriva za… Šta? Nesposobne da ukažu na bilo kakav konkretan prekršaj, zapadne vlade i mediji mogu samo optužiti Kinu za „izraženu asertivnost“, tj. za to što ne zna svoje dodijeljeno podređeno mjesto u zapadnom poretku koji karakteriše prevlast.

Međunarodna pravda postala je bolesna šala. Da Međunarodni krivični sud (ICC) funkcioniše efikasno, izraelskim liderima bi se sada sudilo, i ne bi bilo potrebe da se Južna Afrika obraća ICJ-u. Kako stvari stoje, međutim, ICC je podigao optužnicu samo protiv Afrikanaca do 2022. godine, kada je najavio istragu o ruskoj invaziji na Ukrajinu manje od sedam dana nakon njenog početka. ICC je izdao optužnice, uključujući onu za ruskog predsjednika Vladimira Putina, za manje od godinu dana. Suprotno tome, ICC-u je trebalo više od šest godina da pokrene istragu o situaciji u Palestini, i čak sada, godinama kasnije, još uvijek se nije poduzelo ništa značajno. Dok je Izrael nastavio svoje orgije nasilja nad narodom Gaze, Britanac Karim Khan, glavni tužitelj ICC-a, posjetio je Izrael i naglasio potrebu za procesuiranjem zločina Hamasa, dok je bio popustljiv prema izraelskim zločinima. Nije ni čudo što mnoge organizacije civilnog društva traže njegovu smjenu.

Licemjerje nije ništa novo

Naravno, licemjerje Zapada nije ništa novo. Od samog početka, međunarodne pravne norme trebalo je da se primjenjuju samo na tzv. „civilizovane“ (čitaj: bijele) ljude. Divljaci se ne računaju i moćne zapadne države su im mogle raditi šta požele, što su i činile. Starosjedioci sigurno nisu „posjedovali“ zemlju ili prirodne resurse, a kolonijalne sile su slobodno mogle krasti i eksploatisati to kako im je volja. I cionizam je zasnovan na takvim rasističkim stavovima – stavovima koji su u srži izraelskih politika do danas.

Ovi dvostruki standardi očiti su kada je riječ o pravu na samoopredjeljenje – temeljnom pravu svih naroda da izaberu svoj politički sistem i kontrolišu svoje prirodne resurse. Nakon Prvog svjetskog rata, američki predsjednik Woodrow Wilson insistirao je na tome da samoopredjeljenje bude vodeći princip novog svjetskog poretka – naravno, samo za Evropljane. Palestinci i drugi Arapi su na teži način naučili da je kolonijalizam i dalje živ: bili su pod mandatom Lige naroda, koji je opravdavao kolonijalnu vladavinu za „narode koji još nisu sposobni biti samostalni“. Povelja Ujedinjenih naroda također je uključivala odredbe o pokroviteljstvu, u suštini na isti način kao i mandati Lige.

Ratovi za nezavisnost u Aziji i Africi zaustavili su ovo. Novonastale nezavisne države uspješno su zahtijevale da se samoopredjeljenje podigne na nivo prava za sve. Dva međunarodna sporazuma o ljudskim pravima, usvojena 1966. godine, oba propisuju pravo svih naroda na samoopredjeljenje u svom zajedničkom Članu 1, jasno dajući na znanje da samo s političkim i ekonomskim samoopredjeljenjem bilo koje drugo ljudsko pravo može biti značajno.

Diskusija o pravu na samoopredjeljenje otišla je korak dalje, na žalost zapadnih vlada. Generalna skupština UN-a više puta je izjavila da je oružana borba (uključujući i onu palestinskog naroda) protiv kolonijalne vladavine legitimna. I dopunski protokol Ženevskoj konvenciji iz 1977. godine, o zakonima rata, također je naveo da su borbe protiv kolonijalnih i rasističkih režima validne. Međunarodno pravo se definitivno razvilo u pravom smjeru.

Ali, sistemi za provedbu međunarodnog prava i dalje su slabi. To je s namjerom tako i omogućava moćnim državama da djeluju nekažnjeno i čuvaju svoje štićenike – kao što je slučaj  sa SAD-om i Izraelom. Sve i ako ICJ izda privremenu naredbu da Izrael zaustavi nasilje, i čak i ako, godinama kasnije, utvrdi da je Izrael kriv za genocid, bez ikakve provedbe, Izrael može (i vjerovatno će) jednostavno ignorisati te odluke. To bi bez sumnje bio kraj trenutnog svjetskog poretka, jer bi se svaka fasada pravičnosti srušila.

Zahtijevati revolucionarnu reformu međunarodnih institucija

Provedba međunarodnog prava je u rukama Vijeća sigurnosti UN-a, ali sa pravom veta za pet država koje su se 1945. godine našle na pobjedničkoj strani, to tijelo se u više navrata pokazalo nesposobnim za ispunjavanje svog mandata. Generalna skupština nema nikakvu moć provedbe. I UN, ICC, i većina drugih međunarodnih organizacija neprekidno su nedovoljno finansirane, što znači da se umnogome oslanjaju na dobrovoljne priloge država. To ih čini ranjivim na nepravedan utjecaj bogatih i moćnih: drugim riječima, bogatih zapadnih zemalja.

Na najosnovnijem nivou, ove međunarodne institucije nisu predstavničke. Iako organizacije civilnog društva mogu doprinijeti većini debata, samo vlade imaju pravo glasa u procesu donošenja odluka – uprkos činjenici da, kao što vidimo u slučaju Gaze, čak ni vlade navodnih demokratija ne predstavljaju nužno volju svojih ljudi.

Izraelska agresija i kolonizacija moraju biti zaustavljene, a kršitelji ljudskih prava u Palestini moraju biti pozvani na odgovornost – uključujući zapadne lidere koji su saučesnici u genocidu. Međutim, ne smijemo se tu zaustaviti. Moramo zahtijevati revolucionarnu reformu međunarodnih institucija. Moraju biti stvarno demokratske i egalitarne. Moraju odražavati glas naroda, kroz organizacije civilnog društva i druge demokratske načine predstavljanja – a ne vlade koje su često podređene bogatim i moćnim interesima.

Stvaranje svjetskog poretka koji će osigurati pravdu i jednaka prava za sve neće biti lako. Zahtijevat će kontinuirane napore građana svijeta, kroz vršenje pritiska za promjene na vlade i međunarodne organizacije. Međutim, to je jedini način na koji možemo osigurati da „nikada više“ postane stvarnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada