Ovaj hladni rat je drugačiji

Iako se mnogima može činiti suprotno, naročito u SAD-u, novi hladni rat izgleda nije zasnovan na staroj logici polarizacije, nego na novoj logici fragmentacije.

Američki predsjednik Joe Biden nedavno je u Camp Davidu primio čelnike Južne Koreje i Japana Yoon Suk Yeola i Fumia Kishidu na sastanku koji je nazvan historijskim (EPA)

Piše: Mark Leonard

Iako se mnogima može činiti suprotno, naročito u SAD-u, novi hladni rat izgleda nije zasnovan na staroj logici polarizacije, nego na novoj logici fragmentacije. Sudeći po rastu grupe velikih ekonomija u usponu BRICS, ne manjka država kojima je ova nova logika primamljiva.

Američki predsjednik Joe Biden nedavno je pozvao lidere saveznika Japana i Južne Koreje u Camp David da razgovaraju o tome kako obuzdati Kinu i suprotstaviti se utjecaju Rusije u, naprimjer afričkoj regji Sahel, u kojoj se nedavno desio niz državnih udara. U međuvremenu su se lideri država članica grupe BRICS, koju čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika, okupili u Johannesburgu da kritikuju dominaciju Zapada nad međunarodnim institucijama uspostavljenim nakon Drugog svjetskog rata. To je bilo dovoljno da historičari Hladnog rata dožive deja vu.

Glavni protivnik Zapada danas je Kina, a ne Sovjetski savez, a BRICS nije Varšavski pakt. Ali, kako svijet ulazi u period nesigurnosti nakon raspada posthladnoratovskog poretka, dovoljno je paralela da uvjere mnoge da se okrenu ka konceptualnim modelima iz perioda prije 1989. kako bi dobili uvid u ono što bi moglo uslijediti. To uključuje i Sjedinjene Američke Države i Kinu, iako se ove dvije države klade na različite modele.

Između kraja Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida, dvije glavne sile koje su definisale međunarodni poredak bile su ideološki sukobi, koji su podijelili svijet na dva tabora, i težnja za nezavisnošću, koja je dovela do povećanja broja država sa 50 1945. na više od 150 u periodu od 1989. do 1991. Iako su ove dvije sile dolazile u kontakt, ideološki sukob bio je dominantan: borbe za nezavisnost često su poprimale oblik ratova preko posrednika, i države su bili prisiljene ili pridružiti se bloku ili se odrediti kao „nesvrstane“.

Izgleda da SAD misli da će slična dinamika dominirati i ovaj put.  Suočen s prvim sebi ravnim suparnikom od pada Sovjetskog saveza, SAD je tražio načina da okupi svoje saveznike iza strategije „razdvajanja“ i „smanjenja rizika“ – što je u suštini ekonomska verzija hladnoratovske politike suzbijanja.

Dok SAD očekuje drugi hladni rat, oblikovan prvenstveno ideološkom polarizacijom, Kina se izgleda kladi na globalnu fragmentaciju. Da, pokušala je ponuditi nezapadnim državama alternativu institucijama kojima dominira Zapad, kao što su G7 ili Međunarodni monetarni fond. Ali, prema mišljenju Kine, potraga za suverenitetom i nezavisnošću suštinski je nekompatibilna sa formiranjem blokova u hladnoratovskog stilu.

Umjesto tog, Kina očekuje multipolarni svijet. Iako Kina ne može pobijediti u bici protiv bloka koji predvodi SAD, predsjednik Xi Jinping čini se uvjeren da Kina može zauzeti poziciju velike sile u fragmentiranom globalnom poretku.

Čak ni najbliži saveznici Amerike nisu imuni na trend fragmentacije, uprkos najboljim naporima američkih lidera. Uzmimo za primjer nedavni samit u Camp Davidu. Iako su mediji brzo najavili „novi hladni rat“, interesi učesnika razlikovali su se na više načina.

Strategija smanjenja rizika

Glavni fokus Južne Koreje i dalje je Sjeverna Koreja i sporazumi o dijeljenju obavještajnih podataka i nuklearne konsultacije najavljene nakon samita bile su pokazatelj njihove riješenosti da se usprotive režimu sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una koliko i riješenosti da suzbiju Kinu. Japan, s druge strane, želi izbjeći stratešku eskalaciju u vezi Tajvana – razvoj događaja koji bi prijetio njegovom ekonomskom modelu, koji umnogome ovisi o trgovini s Kinom (i kada je riječ o tehnologiji povezanoj s poluprovodnicima). Ni Južnoj Koreji ni Japanu se ne sviđa žar s kojim Amerika promovira svoju strategiju smanjenja rizika.

Što se situacije u Sahelu tiče, ona ima sve odlike klasičnog hladnoratovskog remija u sukobu koji se vodi preko posrednika. S obzirom da su Burkina Faso, Gvineja i Mali podlegli vojnim udarima, SAD i Francuska su se oslonili na vladu Nigera kao zadnji bedem podrške Zapada u regiji. Dok je na njenom čelu bio Jevgenij Prigožin, ruska plaćenička vojska grupa Wagner stekla je znatan utjecaj nad upravom u Maliju i praktično je upravljala Centralnoafričkom Republikom. Posljednje što SAD i Francuska žele je da Wagner stekne još jedno uporište u regiji.

Ali, sada kada je svrgnuta i vlada u Nigeru, američki i francuski odgovor znatno se razlikuju, što je omogućilo novim vladarima u državi da dobiju i jare i pare. Vojna hunta je zatražila pomoć grupe Wagner kako bi odvratila prijetnju intervencijom, ali izgleda da je spremna, barem za sada, dozvoliti SAD-u da nastavi s radom baza dronova u državi.

Možda najveće iznenađenje prošle sedmice bila je najava BRICS-a da će šest država – Argentina, Egipat, Etiopija, Iran, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati – postati punopravne članice ove grupe početkom iduće godine. Bez obzira na izražavanje stavova uoči samita, Kina nema iluzija da će joj se države poput Saudijske Arabije i UAE-a pridružiti u istinskom antizapadnjačkom bloku; Kina ima suptilnije ciljeve.

Pridruživanje BRICS-u povećava slobodu djelovanja država tako što, naprimjer, povećava pristup alternativnim izvorima finansiranja, ili, eventualno, pruža istinsku alternativu američkom dolaru za trgovanje, investicije i rezerve. Svijet u kojem države ne ovise o Zapadu, nego su slobodne da istražuju druge opcije, služi interesima Kine, bolje nego što bi uži, lojalniji prokineski savez ikada mogao.

Slika koja se pojavljuje je slika svijeta u kojem supersilama nedostaje dovoljan ekonomski, vojni ili ideološki utjecaj da prisile ostatak svijeta – posebno sve samopouzdanije tzv. „srednje sile“ – da bira stranu. Od Južne Koreje preko Nigera do novih članica BRICS-a, države mogu priuštiti da unapređuju vlastite ciljeve i interese, umjesto da se zaklinju na odanost supersilama.

Iako se mnogima množe činiti suprotno, naročito u SAD-u, novi hladni rat izgleda nije zasnovan na staroj logici polarizacije, nego na novoj logici fragmentacije. Sudeći po rastu BRICS-a, ne manjka država kojima je ova nova logika primamljiva.

Mark Leonard je direktor Evropskog vijeća za odnose s inostranstvom.

Izvor: Project Syndicate