SAD ne smije poniziti Putina na ličnom nivou

Stav da se nazivanjem Putina „slabim“ može vršiti pritisak na stanovnike Rusije, elite ili oružane snage kako bi ga svrgnuli ili da se ubrza okončanje rata je samo maštarija, navodi autorica (Reuters)

Smrt lidera grupe Wagner Jevgenija Prigožina pokazuje kako ruski predsjednik Vladimir Putin nastoji konsolidirati svoju moć dva mjeseca nakon što je obustavljena pobuna plaćenika zaprijetila njegovoj upravi. Prigožinov odlazak se također ne slaže sa zvaničnim stavom u Sjedinjenim Američkim Državama šta je pobuna, koja se desila povrh ukopanog rata u Ukrajini, značila za Putinov režim.

Direktor CIA William J. Burns nedavno je kazao kako je ustanak pokazao „znak slabosti“ Putinove vladavine, dok su drugi analitičari stava da je on otkrio fleksibilnost Putinovih crvenih linija. Suočen sa direktnim izazovom svojoj vlasti, navodi Ian Bremmer iz Eurasia Groupa, Putin nije odmah smaknuo Prigožina već je bio „hlada, proračunat i racionalan… kako bi osigurao preživljavanje svog režima“.

Brutalnost i nepredvidivost

Ovo pokazuje dilemu za SAD. Pošto pukotine u vladavini Putina postaju vidljive, uz rusku vojsku podijeljenu i bez morala, neki stručnjaci smatraju kako je vrijeme da se ide sa maksimalnom podrškom Ukrajini, slanjem kasetne municije, aviona F-16 i sve druge tražene vojne opreme. No, psihološka literatura o teoriji prilika pokazuje kako su pojedinci, bilo da je riječ o kockarima u kasinu ili liderima koji vode osvajački rat, kada se suoče sa nazatkom (što stručnjaci nazivaju ‘domenom spoznanih gubitaka’), spremniji prihvatiti nepotreban rizik. Dodatno, narcisoidne autokrate jako loše reagiraju na lično poniženje.

To govori kako američki zvaničnici (te komentatori u manjem stepenu) trebaju razdvojiti ekonomsku i vojnu pomoć od ličnog prozivanja. To znači da treba povećati vojnu podršku kako bi se popravila ukrajinska pozicija na borbenom polju, a izbjegavati lične napade na Putina koji bi ga mogli bespotrebno nagnati da djeluje tako da ovaj rat postane čak brutalniji i nepredvidljiviji.

Drugačije rečeno, političari trebaju razdvojiti riječi i djela. Jednom kada viši američki zvaničnici javno kažu kako je Putin „slab“, sukob prelazi na personalni nivo, a jako je poznato kako su autokrate jako osjetljivi. Kada je američki predsjednik Joe Biden, na primjer, opisao kineskog predsjednika Xija Jinpinga kao „diktatora“ nije nimalo pomoglo da se riješe mnogi problemi između dvije sile, a kamoli resetiralo američko-kineske odnose.

Kao većina ratova, i onaj u Ukrajini je psihološki jednako kao i fizički. Iako je američka obavještajna zajednica uspješno predvidjela početnu invaziju na Ukrajinu, Putinovo mentalno stanje ostaje crna kutija. Pretpostavlja se da ga je ponizio Prigožinov izazov, a da ne govorimo o napuštanju rata. Obim Putinove invazije na Ukrajinu daleko je nadmašio njegov obrazac agresije pokazan protiv ruskog susjeda, pa je zbog toga teško izvoditi poređenja i zaključke. No, čak i ako ne znamo Putinovo psihičko stanje ili šta ga je dovelo do toga, sukob je jasno postao egzistencijalan za njega.

Udari na Odesu

Pošto je doživio seriju poniženja, oslabljeni Putin je u domeni svojih spoznatih gubitaka. Zbog toga bi mogao pojačati tenzije i, pošto nije zadovoljan nastojanjima da se riješi od opasnosti puča iz redova vojske ili pozove uobičajene osumnjičene, eskalirati rat. Postoje neki dokazi za ove tvrdnje, sa nedavnim ruskim napadima na skladišta pšenice i civilnu infrastrukturu u i oko Odese, pa i na rodni grad ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.

Važno je kako lideri javno govore o svojim protivnicima u onoj mjeri u kojoj su međunarodni odnosi produžetak međuljudskih odnosa. Američka retorika o Putinu, jednako kao slanje aviona F-16, može ga gurnuti – a time i rat – u razne smjerove.

Stav da se nazivanjem Putina „slabim“ može vršiti pritisak na stanovnike Rusije, elite ili oružane snage kako bi ga svrgnuli ili da se ubrza okončanje rata je samo maštarija. Istina je da će Putin djelovati opasno i nepredvidljivo, bez obzira šta se govori o njemu – dokaz tomu je Prigožinova smrt.

Otkrivajuće govori dio iz njegovih memoara „Iz prvog lica“, gdje se govori o susretu mladog Putina i velikog pacova u hodniku zgrade gdje je živio u Sankt Petersburgu (tada Lenjingradu). „Satjerao sam ga u ugao“, on piše. „Nije imao gdje pobjeći. Odjednom je skočio i bacio se na mene. Bio sam iznenađen i uplašen.“

Kada je neko poput Putina satjeran u ugao, on – poput velikog pacova – napada. No, nejasno je kojim mjerama. Da li će povećati uloge ubijanjem više političkih rivala? Ili će povesti jače cyber operacije van države?

Bez obzira koji bi potezi mogli biti, autokrata koji vodi agresiju može biti poražen samo na bojnom polju. Prazna priča ili napadi na ličnom nivou neće tomu pomoći – zapravo, mogu potkopati taj proces.

Izvor: Project Syndicate