Uloga sporta u srpskom svijetu parizera i politike

U Beogradu se ne stišava nacionalna euforija nakon što je košarkaška selekcija Srbije u Manili pod vodstvom Svetislava Pešića Karija postala viceprvak svijeta, a skoro istovremeno Novak Đoković po četvrti put podigao uvis pobjednički pehar na US Openu u New Yorku, odnosno svoj 24 Grand Slam i vratio se na prvu poziciju ATP liste.

Prvi put u historiji direktno iz Beograda je poslat avion kompanije “Air Serbia” po Bogdana Bogdanovića i drugove na Filipine dok se Novak kao i do sada za prijevoz “morao snaći sam” i požuriti se na pripreme u Španiju i mečeve Davis kupa.

Ali, jedan je Nole.

Nenaučena Dodikova lekcija

Jedan od rijetkih koji nije proslavljao sjajne sportske rezultate bio je predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i tamošnje vladajuće stranke SNSD Milorad Dodik koji je ljut napustio prijateljsku utakmicu Partizana i Turk Telekoma u Banjoj Luci jer se čulo i ono što se navodno nije smjelo čuti: “Vučiću, p….!” Što je u Srbiji skoro redovna praksa.

Zbog vrijeđanja Vučića, kako je rekao, Dodik je pritom preporučio predsjedniku Srbije da prestane finasirati beogradske crno-bijele i pokazao kako i zašto on ne može biti ni blizu marketinškim i sličnim sposobnostima srbijanskog predsjednika ma koliko to žarko želio.

Jer je kombinacija sporta i politike, ako se već ne može ubaciti ona glavna, ekonomska, nit u cijelu pobjedničku priču, pogotovo u malim nerazvijenim zemljama kakva je većina na Balkanskom poluostrvu – jedina prava pobjednička. Što Vučić odavno zna i prakticira kao svakodnevnu političku vještinu.

Koja je slika predominantnija, ona  sa koje će sijati medalje na grudima najboljih sportista na svijetu ili ona na kojoj će lično predsjednik reklamirati jeftiniji pileći parizer kao dokaz o konačnom padu inflatornih očekivanja, odluka je na marketinškim timovima koji precizno računaju koliko jedna, a koliko druga slika donose predizbornih poena. Bez kojih nema ni sportskih ni ekonoskih ni bilo kojih drugih uspjeha, pogotovo ne onih političkih i pogotovo tamo gdje je odavno sve postalo politika.

Javna rasprava o tome je li građanima važniji jeftiniji parizer od velikih sportskih uspjeha, zbog toga je čist promašaj, pogotovo za Dodika koji još nije shvatio da navijači, pogotovo iz suprotnog tabora, imaju pravo vikati što im se hoće, naročito ako su oponenti vlasti. Naime, nije teško dokazati kako poklič “Vučiću p…..!”, zapravo diže cijenu Vučiću a ne “vikačima” sve dok ne počnu vikati “Vučiću, lopove!”, umjesto “Vučiću, p…..!”

Frtalj hljeba, jogurt i parizer

Naravno da se mnogima neće svidjeti upoređivanje osvajanje najviših sportskih odličja, te novih pobjeda Srbije u fudbalu ili odbojci, sa sadržajem plastične crvene košare iz samousluge koju je u televizijski studio donio predsjednik Srbije. Ali je propagandni efekat dvadesetak prehrambenih proizvoda sa najavljenim (od srijede) nižim cijenama ne samo zbog reakcije javnosti i potrošača, bio ubjedljivo upečatljiviji i, ukoliko stvarno dođe do pada cijena, učinkovitiji na onaj spomenuti sada sve izvjesniji prednovogodišnji izborni okršaj bez obzira hoće li biti zakazan na beogradskom, lokalnom, parlamentarnom ili pokrajinskom nivou.

Vučić je pažljio osluškujući ekonomiste iz vladinih advertising timova i agencija, ma koliko to zvučalo bizarno, zakazao jedan krajnje populistički doručak sa resornim ministrima koji će se sastojati, kako je rekao “kao nekad” od frtalj hljeba, parizera i jugurta kao živi primjer kako se u Srbiji može dobro i jeftino jesti.

Sad, što će većina jesti pileći parizer, a ne teleće pečenje jer u Srbiji ne samo što je teletina najskuplja na Balkanu nego je i nema za kupiti, uglavnom se prodaje pod firmom govedine, i nije od najveće važnosti. Kao što smo rekli, bitan je marketing.

Zbog toga je od velike važnosti i dato obećanje o pomoći penzionerima od 20.000 dinara (300 KM) slučajno baš pred izbore i konačnu isplatu povišice koja se najavljuje već godinu dana i koja je, pogađate, ipak manja od stope inflacije.

U stručnim krugovima za koje se ne može reći kako su bliski Vučiću i ovaj put precizno ocjenjuju kako on svaku svoju kampanju zasniva na nekom socioekonomskom pitanju (rastu, razvoju, investicijama, platama, infrastrukturi) i kako mu pitanje rasta cijena i životnog standarda očigledno pravi problem. On šalje poruku ljudima kako brine o tome i signalizira kako je upravo on taj  koji obraća pažnju na to.

Hoće li uspjeti ubijediti glasače da je ponovo on taj znaće se već od novih cijena parizera, a bogami hljeba, jogurta i još ponečega.

Nole zvani Crna mamba

O srpskim košarkašima koji su na Mundobasket otišli kao apsolutni autsajderi, a vratili se sa srebrenim odličjima oko vrata skoro sve je kazano, a biće toga i za nove analize jer se kao što je poznato od stare slave ne živi. Kada je Nikola Jokić, najkorisniji igrač NBA lige, definitivno odustao od nastupa za reprezentaciju, mislilo se da je kraj i da je san o povratku Srbije u svjetski vrh završen. Pobijedio je prije svega tim u kojem nije bilo mnogo velikih zvijezda, a Nijemci su fakat bili bolji. Srbima je zlato izmaklo za dlaku i bez Jokića i nekih drugih važnih igrača, ali je potvrđeno očekivanje da je u košarci Srbija otprilike ono što je na Balkanu Hrvatska u fudbalu. Kako to sačuvati, najlakše je pitati za savjet Novaka Đokovića. Čiji marketinški tim pokazuje i ovaj put kako je riječ u vrhunskim majstorima svog zanata.

Nije se to moglo ne primijetiti. Kada je Novak napravio comeback i vratio titulu od Danila Medvedeva na stadionu Arthur Ash obukao je majicu sa brojem 24 i nadimkom Kobea Bryanta – Crna mamba. Jesu, bili su prijatelji, ali je Kobe američka legenda, baš kao što je Nole živa legenda bijelog sporta i kao što je sport odavno postao vrhunski biznis kojeg i nema bez vrhunskog marketinga.

Uloga sporta u srpskom svijetu parizera i politike i njihove isprepletenosti svakako je je ogromna. Možda i veća nego drugdje.

Otuda ima razloga za povjerovati kako će pobjednik na narednim izborima u Srbiji biti onaj ko ubijedi građane kako im je pileći parizer jeftiniji od teletine koje ionako nema. E sad, koliko su to sve marktinški i slični trikovi, a kolko stvarne vještine, pokazaće mjeseci koji dolaze.

Da biste obukli majicu Crne mambe morate prethodno odigrati kao Crna mamba i biti bolji od rivala. Zato i nema mnogo razlike između sporta i politike. Osim ako vas uhvate s rukama u pekmezu. To se ne oprašta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.