Uče li islamisti iz svojih iskustava?

“Arapsko proljeće” je predstavljalo težak ispit za islamske snage, pokrete i struje, kako za one koje su došle na vlast putem izbora, tako i za one koje su ostale u opoziciji, kao što je to bio slučaj decenijama unazad. Dok su se neke od ovih snaga uspjele prilagoditi previranjima ”arapskog proljeća”, kao što je slučaj u Tunisu, Maroku, Kuvajtu i Jemenu, druge snage su ostale nepromijenjene i nisu se uspjele prilagoditi novonastaloj situaciji, o čemu govori situacija u Egiptu, Jordanu i Libiji.

Dok se pojedini islamisti nastavljaju baviti onim što se dogodilo proteklih godina kao da se ništa nije promijenilo, drugi su nastojali napraviti strukturalne promjene u svom diskursu ili u organizacijskoj ili ideološkoj strukturi, kako bi opstali i krenuli dalje.

Iskustvo tokom proteklih godina pokazalo je koliko su različiti odgovori islamista na lokalne, regionalne i međunarodne promjene. Teško je donijeti općenitu ocjenu ovih odgovora ili ih smatrati sličnim u svim slučajevima. Naprotiv, postoje velike razlike u reakcijama islamista na ove promjene, kao i ostalih političkih struja i stranaka u arapskom svijetu. To ih isključuje iz kategorije potpune podudarnosti ili identičnosti, u smislu da su kopije jedne drugih.

Slogane je teško pretočiti u stvarnost

Iz iskustava tokom proteklih godina također je postalo jasno da je teško pretočiti slogane u stvarnost, posebno u kontekstu promjenjivog svijeta koji se stalno kreće ka neizvjesnosti i nesigurnosti. Parole koje su isticali ti pokreti, kao što su ”islam je rješenje”, uspostavljanje ”islamske države”, ”primjena šerijatskog zakona” itd., ostale su mrtvo slovo na papiru nakon što su neki od njih došli na vlast ili uzeli učešće u njoj. Ovdje se ne radi o tome da su ti slogani odbačeni u smislu odustajanja kao neke vrste obmane njihovih pristalica, nego je to više bio sudar sa drugačijom i složenijom stvarnošću od “sna” u kojem su živjeli islamisti dok su bili u opoziciji.

Jaz između slogana i stvarnosti gotovo je doveo do toga da ovi pokreti izgube svoju podršku u javnosti, posebno u ambijentu neprijateljstva i tvrdoglavosti koje su ispoljavali – i još uvijek ispoljavaju – autoritarni režimi i institucije prema njima.

Isto tako, iskustvo je pokazalo da postoji velika razlika između upravljanja vlašću i opozicionog djelovanja. Nedostatak iskustva mnogih islamista u vođenju svakodnevnih poslova, zbog njihovog dugogodišnjeg nesudjelovanja u vlasti, učinilo je da budu manje kompetentni i sposobni da zadovolje težnje svog naroda i krugova koji ih podržavaju.

Bez obzira na krivicu koju snose autoritarni režimi, jer im nisu dozvoljavali da učestvuju u upravljanju javnim poslovima, to ne negira činjenicu da su islamistima nedostajali konkretni akcioni programi za rješavanje životnih pitanja kao što su: siromaštvo, nezaposlenost, upravljanje državom itd. Iako se može priznati da mnogi islamisti nisu upadali u državnu, institucionalnu i korupciju u privatnom sektoru, može im se uputiti kritika zbog toga što su se fokusirali na pitanje poslušnosti i povjerenja, nauštrb kompetencije i vještina prilikom izbora svojih vođa i metoda njihove kvalifikacije i unapređenja.

Također, nakon svih ovih godina postalo je jasno da se politička pitanja ne trebaju rješavati samo kroz propovijedanje i pokazivanje dobrih namjera ili ”čistih ruku”, već i kroz praksu i sposobnost da se primjeni taktika ”udari i bježi” i pregovara s protivnicima prije nego sa saveznicima.

Miješanje vjerskih propovjedi i političkih aktivnosti

Isto tako, iskustva islamista pokazala su da miješanje između držanja vjerskih propovjedi i političkih aktivnosti ne samo da šteti njima, njihovim organizacijama, njihovim bazama i njihovim aktivnostima već utječe i na političku situaciju u njihovim zemljama u cjelini. I dok su neke islamske snage riješile ovo pitanje, kao što je slučaj u Tunisu i Maroku, njihove kolege na arapskom istoku nastavljaju insistirati na svojim stavovima. Premda je ovo pitanje važno i neizbježno, i dalje ostaje predmetom rasprave i sporenja u nekim pokretima, što odražava njihovu nezrelost i nedostatak sposobnosti da uče iz iskustva.

Iskustvo je također pokazalo da koherentnost islamista ima granice, te da je pitanje stranačke i organizacione pripadnosti povezano sa njihovom sposobnošću ostvarivanja ciljeva, a ne samo sa iskrenošću i predanosti vjeri. Iskustvo je također pokazalo da šutnja o greškama i nesmotrenosti lidera u upravljanju političkim i organizacijskim pitanjima može ugroziti cijeli pokret i povećati teret obavljanja javnih poslova za njegove članove.

Iskustvo je pokazalo i to da princip poslušnosti, lojalnosti i pokornosti liderima, pod izgovorom njihovog historijskog i organizacijskog legitimiteta, više nije dovoljan da im omogući punu slobodu da čine šta žele bez odgovornosti. Osim toga, partnerstvo u upravljanju poslovima pokreta i donošenju odluka nije samo formalna stvar, već je postala nužnost. Zbog toga smo svjedočili neviđenim pukotinama i podjelama u mnogim grupama i pokretima, kao što je slučaj s Muslimanskom braćom u Egiptu, Jordanu i Alžiru.

Ovo iskustvo je, između ostalog, otkrilo da nema budućnosti za islamiste, njihove ideje i njihove slogane ukoliko ne donesu jasne stavove o pitanjima koja su postala neizbježna, poput građanstva, individualnih sloboda, nacionalne države i demokratije.

I dok govorimo sve ovo, svjesni smo toga da mnoge njihove kolege u građanskim pokretima nisu ništa bolji od njih. Međutim, čini se da je situacija drugačija kod islamista, ne samo zbog veličine njihovog političkog i društvenog utjecaja, već i zbog njihovog dominiranja političkom scenom u više arapskih zemalja te zbog pritiska koji na njih vrše domaći i strani krugovi koji ih vrebaju.

Islamisti se suočavaju s brojnim izazovima u okruženju koje se neprestano mijenja, kako na lokalnom, regionalnom, tako i na globalnom nivou. Ovo okruženje nosi sa sobom mnogo neizvjesnosti i kompleksnosti, čemu svijet ranije nije svjedočio. U takvom kontekstu, politička pravila postaju nestabilna, čime se ostavlja prostor za razne mogućnosti. Poteškoće se dodatno kompliciraju usponom radikalnih i ekstremističkih pokreta širom istočnog i zapadnog svijeta.

Pojava organizacija kao što su “Daish” i “Al-Kaida” stavila je islamiste u nezapamćeni defanzivni položaj. Osim toga, dolazi i do pojave ekstremne desnice na Zapadu. Njeno nepoznavanje ogromnih razlika među islamistima pretvara iste u ”neprijatelje”, stoga smatraju kako je potrebno ulagati napore da se on obuzda i razmontira.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.