Putinove historijske lekcije

U pokušajima da opravda ruski rat u Ukrajini, Kremlj je uveo nove udžbenike historije gdje se država prikazuje kao dugogodišnja žrtva neprijateljstva Zapada.

Novi udžbenici podražavaju ruski 'novi pristup' historiji, ističući potrebu za povratom izgubiljenih 'historijskih teritorija' i slave 'specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini' (Reuters)

Revanšistički plan, nošen željom za ispravljanjem zamišljenih historijskih grešaka, nalazi se u fokusu ruske vanjske politike i pruža rezonovanje za njen rat protiv Ukrajine. No, čini se kako je ruski predsjednik Vladimir Putin zaboravio kako revidiranje historije u službi interesa onih koji su na vlasti priziva nemire i često se obije o glavu.

Ruski novi udžbenici historije za 10. i 11. razred su vrhunski primjeri. Djelo bivšeg ministra kulture Vladimira Medinskog i Anatolija Torkunova, rektora nekad priznatog Instituta za međunarodne odnose (MGIMO), udžbenici podražavaju ruski „novi pristup“ historiji, ističući potrebu za povratom izgubljenih „historijskih teritorija“ i slave „specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini“.

No, rusko okretanje revašizmu potiče od prije februara 2022. godine. Državna propaganda već dugo prikazuje Rusiju ne kao kolonijalnu silu, već kao „jedinstvenu civilizaciju“ koja mora sačuvati svoje singularno postojanje i čija propast bi mogla dovesti do globalnog haosa.

Naravno, ruska kultura se često bavila grandioznim maštarijama i propast Sovjetskog saveza pojačao je rusko nastojanje za manje haotičnim, a više dostojanstvenim narativima, što je napravilo plodno tlo za industriju alternativne historije. Međutim, pod Putinovom upravom su ovi uljepšani narativi preuzeli centralno mjesto.

Takozvana „nova hronologija“ matematičara i pristalice teorija zavjere Anatolija Fomenka, na primjer, tvrdi kako su se veliki događaji iz vremena antičkih grčkih, rimskih i egipatskih carstava desili zapravo u Srednjem vijeku i tiču se Rusije. Fomenkove tvrde o ogromnoj zavjeri na krivotvorenju globalne historije ispunjavaju njegove knjige koje su bile dominantne u izlozima ruskih knjižara ranih 2000-ih.

Politički barometar

Kada su se Putin i njegovi saveznici iz snaga sigurnosti (siloviki) učvrstili na vlasti, fantastični narativi o imperijalnoj sili, ispunjeni sa historijskim ličnostima koji putuju kroz vrijeme i obnavljaju rusku čast, preplavljuju glavnu scenu. Ove priče, od kojih mnoge potiču iz vremena burnih 1990-ih, često prikazuju demokratiju kao zapadnjačku zavjeru napravljenu za destabilizaciju Rusije. Autori poput Germana Romanova prikazuju cara Petra III iz 18. stoljeća, koji je poznat po tome što ga je svrgnula supruga Katarina Velika, kao čovjeka koji putuje kroz vrijeme, vraća se u prošlost, sprečava Katarininu pobunu i pretvara Rusiju u novu Bizantiju. Drugi popularni narativi govore o Staljinovom putovanju u budućnost kako bi spriječio raspad SSSR-a.

U Rusiji se kultura često koristi kao politički barometar. U vrijeme produžene blokade u Ukrajini, narativi postaju važniji od činjenica. No, literarna fikcija i TV propaganda imaju svoja ograničenja. Zbog toga novi udžbenici historije imaju za cilj indoktrinirati 17-godišnjake da vjeruju kako je Rusija morala napasti Ukrajinu kako bi se borila protiv nacista i branila se od napada Zapada. No, promoviranje ovog narativa Kremlja nije naučilo ključnu lekciju iz sovjetskog doba.

Kada sam odrastala u Moskvi Leonida Brežnjeva, udžbenici su stalno prepravljani kako bi prikazivali stalne promjene političke klime. U vrijeme mog pradjeda Nikite Hruščova, brutalna zaostavština Staljina, naročito nepravedna ubistva i pritvaranja miliona ljudi, bila je detaljno analizirana. Tokom burnih 1930-ih i 1940-ih, moja baka Nina je bila primorana ukloniti fotografije prijatelja, označenih kao „državni neprijatelji“, iz porodičnih fotografija. Kada je Hruščova svrgnuo Brežnjev, i on je bio izbačen iz zvanične historije.

Politika Glasnosti (otvorenosti) Mihajla Gorbačova razotkrila je ove historijske distorzije, ali je Putin oživio ovu praksu. Slično kao u doba Staljina. Najveći prekršaj koji se može napraviti u današnjoj Rusiji je pojmiti stvarnost onakvu kakva jeste, umjesto prihvatanja odobrenog narativa Kremlja.

Prošlog novembra, kada je Ukrajina uspješno vratila grad Herson od Rusije, samo nekoliko mjeseci nakon što je Kremlj objavio da je „Rusija ovdje zauvijek“, Vasilij Bolšakov iz Rjazana se našalio na društvenim mrežama na račun povlačenja ruskih snaga. Novčano je kažnjen i prijeti mu do tri godine zatvora. U Putinovoj Rusiji, otvoreno prihvatanje realnosti je izjednačeno sa „diskreditiranjem ruskih oružanih snaga, srozavanju njihove efikasnosti i pomaganju snagama koje se protive interesima Ruske Federacije i njenih građana“.

Papazjanija sukobljenih vrijednosti

U nastojanjima da opravda rat, Putin je dao puni gas propagandnoj mašini Kremlja. U novim udžbenicima historije, rusko korištenje sile se prikazuje kao neophodan odgovor na prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Takvi narativi prikazuju Rusiju kao vječnu žrtvu zapadne mržnje i prebacuje se krivnja sa Kremlja na vanjske neprijatelje. Podtekst je jasan: bez obzira šta ko misli o Putinu, on štiti Rusiju kao što je to radio Staljin tokom Drugog svjetskog rata.

Zapravo, Putinov režim je u neizvjesnijoj situaciji nego što je bio SSSR u svojim posljednjim danima. Dok je nepokolebljiva zvanična posvećenost komunizmu animirala SSSR više od sedam decenija, sistem vjerovanja savremene Rusije je papazjanija sukobljenih „vrijednosti“: kršćanstvo usred rata kulta, suživot staljinizma i prijezira prema Lenjinu (koji je pokušavao prilagoditi ukrajinski identitet), te antizapadni stavovi uz zavjerenički konzumerizam. Od početka Putin ohrabruje ovu postmodernu mješavinu, oživljava nacionalnu himnu iz doba Staljina, razvija zastave sovjetske armije, a sebe poredi sa Petrom Velikim.

Udžbenici Medinskog i Torkunova otjelovljenje su ove nesloge. Uz literarne teškaše kao što je Mihail Šolokov, oni uključuju djela gdje se kritiziraju sovjetske nepravde, poput Kuće na obali Jurija Trifonova, kao i, nevjerovatno, čak dirljive novele o savremenoj Rusiji kao što je Ledena trilogija Vladimira Sorokina. U sovjetsko doba, ovo bih tumačila kao tajni pokušaj potkopavanja Kremlja prikrivenim uvođenjem opozicionih stavova. Danas to vidim kao svjedočenje očiglednom cinizmu i zabludnoj oholost režima.

Trifonovov roman je, naprimjer, o visokorangiranim stranačkim aparatčicima koji iznenada završe u gulagu – upravo oni ljudi koje je moja baka uklanjala sa njenih fotografija. Kako se takva priča podudara sa zvaničnim tvrdnjama da je Rusija vodila samo odbrambene ratove i nikada nije progonila ljude zbog njihove vjere, ideologije ili etničke pripadnosti?

Ne podudara. A ruski učenici, koji ne mogu diskutirati o ovim suprotnostima na času, vjerovatno će o njima pričati kod kuće, kao što su njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja radili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate