Je li Netanyahu dobar za Palestince?

„Netanyahu: Dobar za Jevreje“, ili nešto slično pisalo je na posterima koje su dijelile njegove ultraortodoksne i ultracionističke pristalice Habada tokom izraelskih izbora 1996, na kojima je novi vođa Likuda pobijedio, što je bilo iznenađujuće jer se takmičio protiv iskusnog laburiste Shimona Peresa. Od tada je pobijedio na još pet izbora i postao premijer sa najdužim premijerskim stažom u kratkoj izraelskoj historiji.

Ali Netanyahuova neiskrenost, prevare i glad za moći na kraju su ga sustigli. Protiv njega je podignuta optužnica po tri tačke za korupciju 2019. i izgubio je premijersku poziciju prvi put u 12 godina nakon izbora 2021.

Umjesto da podnese ostavku, on je kumovao novoj koalicionoj vladi najfanatičnijih i u najvećoj mjeri fašističkih stranaka i prokrčio sebi put kroz državni pravosudni sistem pod pretpostavkom da ono što je dobro za Netanyahua i njegove prezrive saveznike, dobro je i za Jevreje – tim redoslijedom.

Bravo.

Netanyahu se brzo snašao u svijetu izraelske oštre politike, ‘rasporivši’ Vrhovni sud i pravosudni sistem ‘širokom, političkom britvom’ i utirući put za transformaciju izraelske jevrejske demokratije u jevrejsku autokratiju. U tom procesu je posvađao Jevreje međusobno, kao i religiozne sa sekularnim, generale s rabinima i odveo je državu na rub provalije. To teško da je dobro za „Jevreje“, ali je li loše za Palestince?

Istina, vlada marljivo radi na širenju izraelskih ilegalnih naselja i produbljivanju svog sistema aparthejda širom „zemlje Izrael“ ili historijske Palestine. I riješena je da poveća svoju užasnu represiju i nasilje kako bi držala Palestince potlačenima ili ih natjerala da napuste domovinu.

Ali, istina je i da su Palestinci patili decenijama zbog uzastopnih izraelskih vlada, nevezano za njihovu ideološku orijentaciju. Zapravo, posljednja koaliciona vlada bila je jednako loša kao i trenutna, a izvukla se sa zlodjelima koja je činila jer je, između ostalog, uključivala i jednu arapsku stranku.

Palestinci nemaju mnogo za izgubiti

Drugim riječima, Palestinci nemaju mnogo za izgubiti, a mogu mnogo dobiti od raspada, anarhije i otuđenja koje je proizveo Netanyahuov narcistički fanatizam. Posebno zato što Izrael bilježi dugu historiju definisanja svog kolonijalnog prisustva kao igre nultog zbira u kojoj su palestinski gubici izraelski dobici. I suprotno je, u tom slučaju, tačno.

Evo kako se izraelski problemi mogu pretvoriti u dobrobit za Palestince – ako Palestinci dobro odigraju svoju ulogu.

Za početak, Izrael se više ne može hvaliti, iako lažno, da je liberalna jevrejska demokratija kada prosta parlamentarna većina eliminiše nadzor pravosuđa nad izvršnom vlasti kako bi utrla put prema autokratiji i kada Jevreji, kao i Palestinci, postaju predmet diskrininacije prema zakonu zato što nisu „prava“ vrsta Jevreja, kako je definišu ultrakonzervativni vjerski fanatici u državi.

Ovo će sigurno oštetiti imidž i položaj Izraela među liberalnim zapadnim saveznicima, posebno Sjedinjenim Američkim Državama. Proteklih dana, revnosni američki posmatrači su otišli tako daleko da su tvrdili da je „ovo kraj američko-izraelskog ‘specijalnog odnosa'“, a iskusni američki jevrejski zvaničnici su pozvali na ukidanje američke pomoći Izraelu, što bi moglo značiti gubitak više milijardi dolara. Takav razvoj događaja bi također narušio regionalni i međunarodni položaj Izraela, koga je SAD dugo štitio i promovisao.

Iako sam skeptičan spram izraelske apokaliptične vizije njegove sigurnosne situacije, sve veći broj rezervista, uključujući generale i pilote, koji odbijaju služiti pod korumpiranom, autokratskom vladom narušava moral vojske i moć odvraćanja u državi. Zaista, imajući u vidu centralni značaj vojske u garnizonskoj jevrejskoj državi – vojsci s pridruženom državom – pukotine u vojsci lako bi mogle prerasti u nasilni društveni lom.

Unutrašnji raskoli opasni za Izrael

Izraelci takve unutrašnje raskole vide kao opasnije za Izrael od bilo kakvih prijetnji iz vana. Ovo je posebno slučaj jer tvrdoglavi bivši generali i fanatični rabini predvode rastuću podjelu na sekularne i religiozne u tom procesu militariziraju i teologiziraju svoju borbu, čineći pomirenje nevjerovatnim, paralizu opasnom i dovodeći do još veće eskalacije.

Politička, sigurnosna i društvena nestabilnost koju je proizveo Netanyahuov napad na pravosuđe već je podstakla međunarodne agencije za kreditni rejting da upozore na „negativne posljedice“ i „znatan rizik“ s kojima se suočava izraelska ekonomija. Finansije zemlje se smanjuju, kao i njene strane investicije, a berza pada.

Sve će ovo dovesti do tog da će se manje Jevreja doseliti u Izrael, a veći broj njih će ga napustiti. U novoj anketi provedenoj ove sedmice, više od polovine ispitanika kazalo je da strahuje od građanskog rata, a njih 28 posto je kazalo da razamtraju odlazak iz države. Vrijedi spoemnuti da blizu milion Izraelaca već živi van države, većinom u SAD-u, koji milioni Jevreja smatraju istinskom obećanom zemljom. S obzirom da SAD razmatra ukidanje vize za Izraelce, može se očekivati odlazak mnogih.

Sve u svemu, Bibijevi blagoslovi u obliku užasnog međunarodnog položaja, društvenih prevrata, političkog otuđenja, građanske neposlušnosti, kršenja ljudskih prava, smanjenja ekonomije i većeg egzodusa nisu dobri za „jevrejsku državu“, ali bi mogli ići u korist Palestinaca.

Ovo zahtijeva da palestinski lideri brzo nauče kako upravljati složenošću ove nove faze njihove borbe s aparthejdnim Izraelom, počevši od nacionalnog jedinstva. Zanimljivo je da dok su izraelski čelnici bili zauzeti svađama ove sedmice, palestinske vođe su se susrele u Ankari na inicijativu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana s ciljem postizanja nacionalnog pomirenja i jedinstva.

Trenutak nije mogao biti prikladniji. Dok Netanyahu vodi kolonijalni Izrael prema ponoru, širom otvorenih očiju, Palestinci imaju obavezu da iskoriste rastuće izraelsko nezadovoljstvo, otuđenje i ogorčenost kako bi se povezali sa onim elementima izraelskog društva koji su voljni i sposobni boriti se s njima za istinsku ravnopravnu demokratiju za sve ljude koji žive između rijeke Jordan i Sredozemnog mora bez obzira na rasu, rod ili religiju.

Najmračnije je uvijek pred zoru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.