Smrt pregovarača upamćenog po riječima ‘biće što će biti’

Milan Milutinović će ostati upamćen kao vojnik Miloševićeve partije i formalni predsjednik Srbije koji se nije mnogo miješao u svoj posao.

Kako su neki beogradski mediji u to vrijeme pisali, dok je Srbija vodila rat sa najjačom vojnom alijansom, Milutinović je vodio rat s Miloševićem koji ga je doslovno držao u nekoj vrsti kućnog pritvora (EPA)

Nedavno je umro Milan Milutinović, čovjek koji je bio predsjednik Srbije u vrijeme nečega što se zvalo Savezna republika Jugoslavija, a zapravo bila državna zajednica Srbije i Crne Gore, nastala disolucijom bivše zajedničke (šest plus dva) države, na čijem je čelu stajao neprikosnoveni Slobodan Milošević.

Milutinović neće biti upamćen po tome što je bio šef države u kojoj je njegov drug iz studentskih dana Milošević bio padre padrone, niti slika i simbol jednog vremena rata, raspadanja i zločina na Balkanu, nego jednog političkog događaja koji se zvao pregovori o Kosovu u Ramboullietu pokraj Pariza.

Kada je sve završeno, a izostao dogovor s Ibrahimom Rugovom, tadašnjim liderom kosovskih Albanaca, izgovorio je onu čuvenu rečenicu kao odgovor na pitanje šta će sada biti: “Biće što će biti”. Uslijedilo je bombardovanje SR Jugoslavije, a potom i povlačenje srpske vojske i policije s Kosova koje se moglo i moralo izbjeći. Bilo je to u proljeće 1999. godine.

Šta je srpskoj strani nuđeno u Parizu?

Ni Milutinović niti bilo koji drugi član srpske delegacije nisu bili ovlašteni za potpisivanje sporazuma koji je srpskoj strani nudio mnogo više nego što je, na primjer, današnji zahtjev za formiranje zajednice opština sa srpskom većinom.

Slobodan Milošević, kao što je poznato, nije ni putovao u Ramboulliet. Imao je važnija posla jer je u Beogradu intenzivno razgovarao sa glavnim američkim pregovaračem Richardom Holbrookeom.

Ostalo je nejasno je li po zadatku ili samoinicijativno Milutinović u Parizu predlagao da Srbija direktno pristupi u NATO, a ne preko Partnerstva za mir, kao i o činjenici da je takve prijedloge iznosio i prilikom četiri susreta koje je imao sa američkom državnom sekretarkom Madeleine Albright.

Elem, prema svjedočenju Vuka Draškovića koji je o Milutinoviću imao pozitivno mišljenje i smatrao ga razumnim i kvalifikovanim za pregovore, “ali koji ništa nije smeo reći ili prihvatiti bez odobrenja Miloševića”, propuštena je posljednja prilika da se pitanje Kosova riješi na miran način.

Prema pripremljenom nacrtu sporazuma koji su prethodno usaglasili Christopher Hill u ime SAD, Boris Majorski u ime Rusije, te Wolfgang Petrich u ime EU, ponuđena je suštinska i trajna autonomija Kosova u granicama Srbije, bez prava Albanaca na referendum, ostanak na Kosovu 2.000 srpskih vojnika-graničara i 3.000 policajaca. Izgledna su bila i dva paralelna pravna sistema, za Srbe i za Albance. Traženo je da NATO uđe na Kosovo, razoruža Oslobodilačku vojsku Kosova (UCK) i ostane dok sporazum ne zaživi.

NATO je svejedno stigao

U knjizi Put u Rambuje Predrag Simić, dekan Fakulteta političkih nauka u Beogradu, takođe je pisao kako su sporne odredbe pregovora bile vojno prisustvo NATO-a u SR Jugoslaviji i održavanje referenduma na Kosovu poslije tri godine od potpisivanja sporazuma.

Već poslije bombardovanja, prije 24 godine, NATO je u vidu jedinica KFOR-a stigao u SR Jugoslaviju, Milošević je završio u Hagu, gdje je i umro, a politički procesi su doveli do proglašenja Kosova za nezavisnu državu čemu je prethodilo i crnogorsko odvajanje od Srbije.

Žal za propuštenom prilikom pokraj Pariza, ako ništa da se barem izbjegne novi rat na Balkanu, bio je vidljiv godinama i u Beogradu, i u međunarodnoj zajednici.

Tako je bivši načelnik Službe državne bezbjednosti Srbije Goran Petrović i 2007. izjavljivao kako bi bilo pametno tražiti retroaktivno prihvatanje odbačenog sporazuma iz Ramboullieta koji je Ibrahim Rugova bio potpisao.

Čak je i Wolfgang Petrich pred Haškim tribunalom kasnije izjavio kako je prijedlog sporazuma iz Ramboullieta bio u interesu Jugoslavije. Kako je ovaj diplomata tvrdio, bilo je planirano da se sporazum preispita i revidira poslije tri godine na osnovu volje naroda, uključujući i srpsku i albansku stranu i nije neminovno predviđao referendum “budući da je međunarodna zajednica naučila lekciju referenduma u Bosni i Hercegovini”.

Odnos sa Miloševićem

Iako je nedvosmisleno bio vojnik Socijalističke partije Srbije i Miloševićev najbliži saradnik i poslušnik, sa ove vremenske distance, za Milutinovića se može reći kako je u određenim situacijama imao bolje političke procjene od svog političkog gazde. Samo ih nije htio (ili nije smio) pokazivati.

Kako su neki beogradski mediji u to vrijeme pisali, dok je Srbija vodila rat sa najjačom vojnom alijansom, Milutinović je vodio rat s Miloševićem koji ga je doslovno držao u nekoj vrsti kućnog pritvora, plašeći se da bi ga njegov partijski potpredsjednk mogao izdati. Ta “dvorska intriga” ubrzo je zataškana i zaboravljena.

U najkraćem, za vrijeme kampanje bombardovanja, Milošević je saznao kako Milutinović bez njegovog znanja dogovara saradnju Beograda s Haškim tribunalom. U to vrijeme su se uveliko najavljivale haške optužnice, koje će uskoro biti i podignute.

Potvrde o tome mogu se naći i u knjizi Marttija Ahtisaarija koji, pišući o saradnji Milutinovića sa strancima i Zapadom, kaže kako su on, Schroder, Shirack i Talbot umjesto sa Miloševićem htjeli s Milutinovićem pregovarajti o prestanku bombardovanja.

Milutinović, koji je rijetko davao izjave i intervjue za medije, javno je izgovorio uoči 5. oktobra 2000. kako je bio u komunikaciji sa liderima DOS-a (Demokratska opozicija Srbije koja je na izborima svrgnula Miloševića s vlasti), ali i kako je pokušao da Slobodana Miloševića ubijedi da prihvati izborni poraz od Vojislava Koštunice.

Oslobođen optužbi za ratne zločine

Milutinović će, kao i Milošević, svoju političku karijeru završiti u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala iz koje će se, za razliku od svog šefa, u Srbiju vratiti živ i zdrav.

Optužen je za zločine protiv čovječnosti i kršenja pravila rata tokom sukoba na Kosovu od 1998. do 1999. godine. U obračunu srpskih sigurnosnih snaga sa Albancima na Kosovu više stotina ljudi je ubijeno, a više stotina hiljada Albanaca napustilo svoje kuće.

Kada mu je istekao predsjednički mandat 2003. godine, Milutinović se sam predao međunarodnom sudu, odakle je na privremenu slobodu pušten aprila 2005. Nakon toga je izjavio kako se samo dva-tri puta sreo na hodniku sa Slobodanom Miloševićem, objašnjavajući da su bili “na različitim spratovima i da nisu imali prilike za viđanje”.

Februara 2009. godine, Haški tribunal oslobodio je Milutinovića krivice po svih pet tačaka optužnice. Oslobađajuću presudu vijeće je obrazložilo nalazom da nije dokazano da je on značajno doprinio zajedničkom zločinačkom poduhvatu pošto nije imao direktnu kontrolu nad snagama Vojske Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije koji su ga sprovodili.

Milutinović se u sudnici sve vrijeme branio tvrdnjom kako je bio samo figura sa ograničenim mogućnostima da utiče na događaje. Zbog toga se i njegova izjava poslije najznačajnije diplomatske misije koju je imao u životu, naravno one iz dvorca pokraj Pariza “biće što će biti” mogla – kako onda, tako i danas – čitati kao “biće kako Milošević kaže”. Tako je i bilo, a danas svako zna da nije moralo biti kako je Milošević izabrao.

Protokolarne izjave saučešća

Vijest o smrti bivšeg predsjednika Srbije u srpskim medijima objavljena je protokolarno, kakve su bile i izjave saučešće Ivice Dačića, predsjednika Socijalističke partija Srbije i šefa diplomatije, kao i Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije.

Milutinović je umro u 81. godini, a predsjednik Srbije bio je od 1997. (kada je na izborima pobijedio Vojislava Šešelja) do 2002. godine.

Rođen je u decembru 1942. u Beogradu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu 1965. godine. Političku karijeru počeo je u socijalističkoj Jugoslaviji.

Bio je ministar spoljnjih poslova SR Jugoslavije, učestvovao je u pregovorima za prekid vatre u Bosni i Hercegovini 1995. godine, kao i u razgovorima u Daytonu koji su doveli do sporazuma i okončanja rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada