Čudni američko-izraelski odnos postao je još čudniji

Washington se svojski trudi da udovolji Izraelu, zbog čega ga javno kore. Zašto je tako?

Američki ambasador u Izraelu Tom Nides na Twitteru je objavio videosnimak sebe i izraelskih vojnika koji gledateljima žele 'Šabat šalom' (subotnji mir) (Twitter / Screenshot)

Dugo nazivan najposebnijim bilateralnim odnosom, američko-izraelski odnos zapravo je najčudniji na svijetu. Najčudniji, kao smo svjedočili u proteklim sedmicama, dolazi u različitim oblicima – od ciničnog do nadrealnog.

Uzmimo naprimjer tvit koji je američki ambasador u Izraelu Tom Nides objavio ovih dana, a koji sadrži video na kojem su on i izraelski vojnici na izraelsko-libanskoj granici i svima žele „Šabat šalom“ (subotnji mir). Ovo bizarno iskazivanje podrške izraelskoj vojsci, koja je još de facto u ratu s Libanom, došlo je usred pojačanih tenzija između ove dvije države.

Ranije u junu, izraelski ministar odbrane Yoav Gallant zaprijetio je da će bombardovati Liban nazad u „kameno doba“ ako libanska grupa Hezbollah započne rat. Isto tako, Amir Baram, šef izraelske komande na sjeveru, izjavio je da će u slučaju rata izraelska vojska „uništiti svu infrastrukturu […] do posljednjeg kamena“ na jugu Libana – što bi predstavljalo ratni zločin.

Tri dana nakon što se snimak „Šabat šalom“ pojavio na Twitteru, izraelska vojska poslala je 1.000 vojnika iz svojih elitnih snaga zajedno s oklopnim vozilima, helikopterima i dronovima u izbjeglički kamp Jenin na okupiranoj Zapadnoj obali, ubivši najmanje osam Palestinaca, uključujući i djecu, u prvih nekoliko sati.

Reklamni trik

Nides, bankar koji je postao diplomata, upustio se u svoj reklamni trik u vrijeme kada Izrael omalovažava Sjedinjene Američke Države, svog najbližeg i najvelikodušnijeg saveznika, sve češće i intenzivnije.

Osim što su pokrenuli smrtonosne napade na Palestince, izraelski zvaničnici su također u više navrata osporavali zvanični stav SAD-a kada je riječ o podršci palestinskoj državnosti. Baš nedavno, premijer Benjamin Netanyahu rekao je komitetu za vanjsku politiku Knesseta da Izrael mora „srušiti“ ideju palestinske države.

Izraelski lider je također otvoreno zanemario upozorenja iz SAD-a protiv njegovanja bližih veza s Kinom. Nedavno je najavio da će otputovati u Peking, okrećući leđa administraciji američkog predsjednika Josepha Bidena, koja ga još nije pozvala da posjeti Washington.

Netanyahu i njegovi ministri nisu birali riječi kada su izražavali nezadovoljstvo Bidenovom politikom. U martu je premijer optužio američkog lidera da se miješa u izraelska pitanja zbog njegovih komentara o kontroverznoj reformi pravosuđa koju njegova vlada pokušava provesti i koja je izazvala višemjesečne proteste širom Izraela.

U februaru je izraelski ministar za pitanja dijaspore Amichai Chikli ukorio Nidesa zbog „miješanja“ u unutrašnje stvari Izraela, rekavši mu da „gleda svoja posla“.

Diplomatske vratolomije

Američki ambasador nije jedini američki zvaničnik koji se upušta u bizarne diplomatske vratolomije usred sve većeg omalovažavanja od izraelske vlade.

Prošlog mjeseca, američki državni sekretar Antony Blinken potrudio se da lobira u Saudijskoj Arabiji da normalizira odnose s Izraelom uprkos sve većem broju ilegalnih naselja i rastućem nasilju protiv Palestinaca, što je već osramotilo njegove nove prijatelje u Zaljevu zajedno s Bidenovom administracijom.

Potom je američki Kongres objavio da će se izraelski predsjednik Isaac Herzog obratiti u oba njegova doma u znak obilježavanja 75. godišnjice izraelske državnosti, čast koja je Netanyahuu ranije ukazana tri puta.

Netanyahu se posljednji put obratio na zajedničkoj sjednici Kongresa 2015. godine kada je pokušao mobilizirati, ako ne i direktno potaknuti, američke zakonodavce protiv administracije tadašnjeg predsjednika Baracka Obame zbog njene odluke da pregovara o nuklearnom sporazumu s Iranom. To se desilo nakon što je 2011. javno ponizio Obamu u Bijeloj kući, držeći mu predavanja o Palestini i Bliskom istoku.

Ovo nije odvratilo Obaminu administraciju da se obaveže da će Izraelu poslati vojnu pomoć u vrijednosti od 38 milijardi dolara tokom 10 godina, subvencionirajući njegovu kupovinu mlaznih lovaca F-35. A ako to nije bilo dovoljno, ovo „najveće obećanje vojne pomoći u historiji SAD-a“, skupi poklon američkih poreskih obveznika, dočekano je „ne s velikom ljubavlju, već uglavnom s mlakom reakcijom“, navodi Washington Post.

‘Smisao u ludilu’

Prošle godine, Bidenova administracija je ponovo potvrdila, pa čak i proširila ove vojne obaveze u novom strateškom dodatku Jerusalemskoj deklaraciji o zajedničkom partnerstvu između SAD-a i Izraela, u zamjenu za… pa, ništa. Nada.

To nije moglo čak ni prethodnu, vjerovatno umjereniju izraelsku vladu natjerati da prihvati standardnu ​​retoriku o postizanju mira u Palestini. U međuvremenu, Biden je odlučio da ne poništi nijedan od velikih ustupaka svog prethodnika Izraelu u vezi s njegovim ilegalnim pripajanjem Jerusalema i sirijskih Golanskih visoravni.

To nije samo čudno, nego je i sramotno. Nenormalno čak. I postavlja se pitanje, ima li smisla u ovom ludilu? Zašto bi inače SAD nagrađivao Izrael uprkos njegovoj nepopustljivosti kada takva podrška podstiče njegove militarističke i kolonijalne tendencije i hrani njegovu ratobornost? Pada mi na pamet nekoliko objašnjenja.

Prvo je stanje američke unutrašnje politike. Biden očajnički ne želi otuđiti nijednog proizraelskog demokratu u veoma tankoj demokratskoj većini u Senatu, posebno kada republikanci, koji kontrolišu Zastupnički dom, slijepo slijede Netanyahua, kako god bilo.

Zato je možda Biden, vođa najveće svjetske supersile, tražio odobrenje Izraela da se ponovo pridruži UNESCO-u šest godina nakon što ga je njegov prethodnik napustio da bi umirio Izrael. Tako je uradio da bi bio siguran da će glasanje o ovom pitanju proći u Kongresu.

Drugo objašnjenje je politička taktika Washingtona. Biden želi nadoknaditi privremenu hladnokrvnost prema izraelskoj vladi zagrijavanjem za njenu vojnu, predsjedničku i sekularnu poslovnu elitu kako bi ilustrovao svoju dobronamjernu „ljubav prema Izraelu“. Takav deplasirani sentiment prema kolonijalnom režimu aparthejda postao je više opsesija u Washingtonu, potpuno odvojenom od ostatka države, zapravo svijeta.

Rast nezadovoljstva

Zapravo, kada je u pitanju Izrael-Palestina, Biden i mnogi demokratski senatori nisu baš usklađeni s bazom Demokratske stranke, koja je postala sve kritičnija prema cionističkoj državi. Nezadovoljstvo raste čak i među jevrejskim članovima stranke.

Prema anketi koju je ove godine proveo Gallup, 49 posto demokrata suosjeća više sa Palestincima, 38 posto suosjeća više s Izraelcima i 13 posto ne suosjeća ni s jednima, ni s drugima.

Treće objašnjenje je tradicionalna američka vanjska politika. Konvencionalna mudrost u Washingtonu dugo se vrtila oko zadovoljavanja izraelskih potreba i želja da ga se podstakne da ublaži svoje stavove u vezi mira s Palestincima i napravi nužne „kompromise“, čak i „žrtve“ za mir. Ali u stvarnosti, bezuslovna američka podrška do sada je učvrstila stav Izraela, radikalizirala njegovo društvo i usmjerila političku strukturu prema fašizmu.

Naposljetku, tu je i strateško razmišljanje Washingtona. SAD je historijski održavao snažnu i dosljednu stratešku saradnju s Izraelom, kojeg vidi kao najpouzdanijeg saveznika na Bliskom istoku uprkos političkim i diplomatskim usponima i padovima. Biden je baš prošle godine ponovio ovu mantru, rekavši da bismo, da nema Izraela „morali izmisliti jednog takvog“. Ali tretiranje njega kao strateško dobro odavno se pokazalo iluzornom koristi jer se cionistička država pokazala kao krajnji finansijski izdatak, barem nakon Hladnog rata.

Zapravo, primarni cilj Izraela je da drži SAD zaglavljen na Bliskom istoku kako bi počistio svoj nered. Nedavno je Netanyahu bio sasvim iskren u vezi tog, rekavši članovima Knesseta da sve veća uključenost Kine u regiji možda i nije tako loša jer tjera SAD da ostane uključen. Na izraelskoj strani, naravno.

Ali veći dio bliskoistočnog neprijateljstva prema SAD-u pokreće američka višedecenijska podrška onome što države u regiji vide kao kolonijalnu ratnohuškačku državu. Zato se samo oslobađanjem od paranoičnog utjecaja Izraela može Washington početi ponašati kao odgovoran i ugledan akter u regiji.

Puste želje? Možda. Ali promjena u Demokratskoj stranci u korist pravde u Palestini pruža neku nadu u trenutku kada je najpotrebnija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada