Šta povezuje Meloni, Mussolinija i smrt izbjeglica na Mediteranu?

Odgovor: fascinacija fašizmom koja se primijeti u politici Italije, bez obzira na ono što premijerka priča.

Giorgia Meloni je nedavno izjavila da ‘svakodnevno radi’ na Tunisu (Reuters)

Sredinom 1990-ih moj rođak italijanskih korijena koji je živio u pravom zamku izvan Firence odlučio je napraviti pauzu od te veličanstvene egzistencije kako bi posjetio Teksas, gdje smo tada živjeli moja porodica i ja. Imala sam tada 14 godina. Rođak je bio nešto mlađi i preko Atlantika je doputovao s jednom dragocjenošću: knjigom o bivšem fašističkom diktatoru Benitu Mussoliniju, koji je dočekao neslavnu smrt 1945. godine. Koliko se sjećam, majka mog rođaka, Amerikanka, smatrala je taj tekst sramotnim dodatkom kojim se ne treba razmetati u javnosti, a posebno ne među neitalijanskom publikom.

Premotajmo nekoliko desetljeća unaprijed i fašistička nostalgija snažno se osjeća u Italiji, gdje je se mnogi Italijani uopće mnogo ne stide. Predsjedavajući italijanskog Senata Ignazio La Russa, naprimjer, drži kipić Mussolinija u svom domu, zajedno s drugim sitnicama fašističkog dekora. Ranije ove godine uzeo je za pravo da objavi kako “se ne spominje antifašizam“ u Ustavu Italije. La Russa pripada ultradesničarskoj stranci Fratelli d’Italia (Braća Italije), u čijem je osnivanju učestvovao 2012. godine s Giorgijom Meloni, trenutnom premijerkom. Meloni je 1996. godine imala vlastiti “Mussolini trenutak”, izjavivši u intervjuu: “Mislim da je Mussolini bio dobar političar. Sve što je uradio, uradio je za Italiju.“

Nema ‘predaha’ za rasizam i ksneofobiju

Ovo je, naravno, bilo više od 25 godina prije nego je Meloni dobila šansu da “čini stvari“ za Italiju. Tokom 1990-ih još je bila nepoznata članica neofašističkog Movimento Sociale Italiano (Italijanskog socijalnog pokreta ili MSI), osnovanog 1946. godine, kako bi osigurao da fašistička ideologija uvijek ima svoje mjesto u demokratiji. Ovih dana Meloni se fokušava distancirati od riječi na slovo F i tog “dobrog političara“. Ali ,kako piše David Broder u svojoj novoj knjizi Mussolini’s Grandchildren: Fascism in Contemporary Italy, politika stranke Fratelli d’Italia “ostaje ukorijenjena u fašističkoj mitologiji, pričama o prošlosti i vizijama nacionalnog identiteta“. Bez sumnje, jedan od pouzdanih načina njegovanja ultradesničarskog nacionalnog identiteta je kroz rasizam i ksenofobiju. Ipak, ništa se ne može mjeriti s dobrim “Drugim“, na kojeg ćemo preusmjeriti krivicu za ekonomske probleme i odabrane domaće greške.

Prije pandemije korona virusa provodila sam dio svakog ljeta s majkom rođaka iz Italije blizu primorskog seoceta u južnoj italijanskoj regiji Apuliji, gdje je, zapravo, često bilo moguće pretvarati se da i dalje živite u Mussolinijevoj Italiji, zbog zastarjele lokalne infrastrukture i hipernacionalističkog diskursa koji možete sresti. Svake godine sam dolazila na četiri do pet sedmica na Jonsko more s iznimno otpornim komarcima, jeftinim vinom i kriminalističkim serijama svaku noć – preferiranim opijatom italijanskih masa. I svake godine su me poznanici obavještavali o najnovijim prestupima hordi izbjeglica koje napadaju i koje su zauvijek predodređene da okupiraju, siluju, kradu i ubijaju. Iako moji sagovornici nikada nisu bili u stanju podastrijeti konkretne dokaze takvih aktivnosti, stvarnost- nažalost- ne igra značajnu ulogu kada imate podršku propagande desničarskih medija.

Vratila sam se u Apuliju u junu 2023. godine prvi put u četiri godine i otkrila da je pandemija dodata na već podužu listu lokalnih teorija zavjere. I da je Italija i dalje pod opsadom tražitelja azila iz cijele Afrike i šire, od kojih većina sada stiže na brodovima iz Tunisa. Nedugo nakon što sam došla, Apuliju je posjetila Meloni, koja je prisustvovala forumu u gradu Manduriji, iz kojeg potječe jeftino vino. Tu je izjavila da “svakodnevno radi“ na Tunisu, to jest manevrira da pretvori ovu sjevernoafričku državu u prvu liniju odbrane protiv nadolazećeg izbjegličkog neprijatelja. Zaista, Meloni je uspjela posjetiti Tunis dva puta u manje od sedmicu početkom juna, jednom u društvu drugih evropskih zvaničnika, zbog pregovora vezanih za migraciju s Kaisom Saiedom, predsjednikom Tunisa.

‘M ne želimo višebojno i multietničko društvo’

Saied, pak, izgleda trenutno predsjedava ružnim suzbijanjem domaćeg neslaganja, kada već govorimo o razlozima zbog kojih ljudi migriraju. Također odano služi globalnom neofašističkom pokretu demoniziranjem afričkih migranata bez dokumenata i potpisujući iste teorije zavjere koje njeguju Meloni i ostali. Meloni i njena stranka podržavaju teoriju “velike zamjene“, koncept bjelačke nadmoći, prema kojem postoji podla zavjera za podsticanje imigracije nebijelaca u društva u kojima donimiraju bijelci kako bi se “zamijenili“ bijelci. U slučaju Italije, ova vrsta patološkog pogleda na svijet znači da “domaća“ italijanska populacija može preuzeti ulogu žrtve od tražitelja utočišta koji često bježe od oružanog sukoba i drugih nevolja. Zaista, Meloni je izabrana prošle godine dijelom zbog obećanja da će držati izbjeglice dalje od italijanskih obala.

Naravno, napori italijanske vlade da efikasno kriminaliziraju migrantske operacije spašavanja na Mediteranu samo su doprinijeli smrtnosti panorame i ponovnoj viktimizaciji izbjeglica. Prošlog februara su deseci izbjeglica poginuli, među njima i veliki broj djece, kada je brod potonuo u blizini južne obale Italije. Pa ipak, takve antihumanitarne mahinacije nisu uspjele iskorijeniti neregularnu migraciju, koja i dalje raste, što se moglo i predvidjeti. A raste i nacionalni ksenofobični bijes.

Podvig Giorgie Meloni da etnički očisti domovinu nije ni anahronističko odstupanje, niti devijacija od uobičajenog funkcioniranja na političkoj sceni koja je svjedočila postepenom odomaćivanju ultradesničarske ideologije. Postavljeni su znatni temelji kako bi se utro put za premijerkin ekstremizam, uključujući onaj nedavno preminulog Silvija Berlusconija, italijanskog premijera koji je služio više mandata i povremenog osuđenika. On je 1994. godine prihvatio uključenje MSI-ja u svoju vladajuću koaliciju te se kasnije hvalio kako je “učinio fašiste ustavnim“. U kasnijoj administraciji imenovao je Meloni kao ministricu za omladinska pitanja. Godine 2009. Berlusconija su citirali u italijanskom listu Corriere della Sera da je rekao: “Neprihvatljivo je da ponekad u određenim dijelovima Milana ima toliko ne-Italijana da, umjesto da pomislite da se nalazite u italijanskom ili evropskom gradu, pomislite da ste u afričkom“. Nastavio je: “Neki ljudi žele višebojno i multietničko društvo. Mi ne dijelimo to mišljenje.“

Ksenofobno licemjerstvo Italije

Berlusconijeva stranka Forza Italia sada je dio Melonijine vladajuće koalicije, kao što je to i Stranka Liga Mattea Salvinija, koji je poznat po tome što je zatvorio italijanske luke za izbjegličke spasilačke čamce tokom perioda kada je obnašao dvije funkcije, zamjenika premijera i ministra unutrašnjih poslova 2018. godine. Osim što je obećao da će deportirati pola miliona izbjeglica i migranata u “masovnom čišćenju“ Italije koje će biti poduzeto “ulicu po ulicu“, Salvini je upozorio da je država “napadnuta“ od muslimana i predložio je popis romske zajednice Italije u Mussolinijevom stilu zbog istjerivanja neitalijanskih članova.

Izgubljena u trenutnom ksenofobičnom licemjerstvu Italije, naravno, jeste historija doslovnih invazija i okupacija lokacija u Africi od ove države. Godine 1930, pod Mussolinijevom vlašću, nekih 100.000 Libijaca je zatvoreno u koncentracione logore; pretpostavlja se da je većina umrla. A u Etiopiji je italijanska vojna okupacija u periodu od 1936. do 1941. godine “u temelju imala politiku terora“, kako primjećuje Ian Campbell u knjizi The Addis Ababa Massacre. Sada, gotovo osam desetljeća nakon Mussolinijeve smrti, demonizacija “Drugog“ predstavlja uvijek zgodno sredstvo odvraćanja od nacionalne samorefleksije i distrakciju od stvarnih problema, uključujući, možda, činjenicu da se fašizam ponovo normalizira.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera