Turski politički realizam ili geopolitički zaokret?

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan iznenada je postupio suprotno očekivanijima po pitanju daljeg toka krize oko članstva Švedske u Sjevernoatlantskom savezu (NATO), kada je sklopio dogovor sa Stockholmom nekoliko sati prije početka samita NATO-a u Vilniusu. Prema dogovoru, Erdogan se obavezao da će uputiti protokol o pristupanju Švedske NATO-u turskom parlamentu na ratifikaciju, a Švedska i Alijansa će u zamjenu za to obećati da će blisko sarađivati s Ankarom u rješavanju legitimnih turskih sigurnosnih zabrinutosti u vezi s terorizmom te ukinuti ograničenja koja su članice NATO-a nametnule na prodaju oružja Turskoj. Pored toga, Stockholm će podržati napore da se ponovno oživi proces pristupanja Turske Evropskoj uniji (EU), uključujući ažuriranje carinske unije između EU-a i Turske i liberalizaciju viznog režima za Turke.

Pored onoga što je navedeno u ugovoru, administracija američkog predsjednika Joea Bidena obećala je raditi na dovršetku dogovora o prodaji lovaca F-16 Turskoj i modernizaciji njene zračne flote. Ova obećanja ostavljaju dojam da je Erdogan ostvario uspjeh u slučaju širenja NATO-a jer je izvukao više dobiti od Zapada nego što se očekivalo.

Ako izuzmemo tačku o tursko-evropskim odnosima, za koju još uvijek nije jasno kako će se rješavati, jer EU u osnovi nije bio jedna od strana ovog dogovora, ostale tačke su dosta jasnije po pitanju dogovornih strana i načina provedbe.

U borbi protiv terorizma, na primjer, Turska i Švedska dogovorile su uspostavljanje bilateralnog sigurnosnog mehanizma, pod uvjetom da Švedska na prvom sastanku mehanizma predstavi plan za jačanje borbe protiv terorizma u svim njegovim oblicima i manifestacijama, uključujući i to da će se suzdržati od pružanja bilo kakve podrške kurdskim Jedinicama narodne zaštite (YPG), sirijskom ogranku zabranjene Kurdistanske radničke partije (PKK), i Gulenovom pokretu, koji Turska klasificira kao terorističku organizaciju. Ova tačka ukazuje na to da će Ankara sačekati na konkretne korake Švedske u borbi protiv terorizma prije nego što nastavi s procesom ratifikacije članstva.

Obavezujuće obećanje

Što se tiče tačke o ukidanju ograničenja na trgovinu oružjem između saveznika, budući da je ovo obećanje izdao NATO, ono je obavezujuće za sve zemlje NATO-a, posebno za one koje su uvele sankcije i ograničenja na prodaju oružja Turskoj, poput Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Švedska i Finska su već ukinule zabrane na prodaju nekih oružja Turskoj, dok Kanada i dalje nameće sličnu zabranu, ali je obećala da će nastaviti pregovore s Ankarom o ukidanju tih ograničenja.

Američka ograničenja i sankcije Turskoj u oblasti odbrane čine se složenijima u smislu njihove prirode i političkih okolnosti, pa je mala vjerovatnoća da će se u tom pogledu dogoditi veći pomak u sklopu dogovora. I dalje su na snazi sankcije koje je Washington uveo Turskoj u oblasti odbrambene industrije nakon što je Turska 2019. godine kupila sistem S-400 od Rusije. Amerika je, također, isključila Ankaru iz projekta zajedničke proizvodnje borbenih aviona F-35.

No, administracija američkog predsjednika Joea Bidena već neko vrijeme pokušava pronaći izlaz iz krize s Turskom u ovom slučaju. Američka administracija je izrazila spremnost da proda Turskoj seriju lovaca F-16 i rezervnu opremu kako bi ta država modernizirala svoju flotu. S obzirom na to da Washington ukidanje sankcija uvjetuje time da turska odustane od sistema S-400, dok potonja odbija ovaj uvjet, dogovor o F-16 se činio kao privremeni kompromis između Ankare i Washingtona.

Iako su nova obećanja SAD-a Turskoj da će dovršiti ovaj dogovor imala veliku ulogu u motiviranju Ankare da sklopi posljednji dogovor sa Švedskom, još uvijek nije sigurno da će taj dogovor biti završen. Bidenova administracija mora uvjeriti članove Kongresa da to odobre. Međutim, treba imati u vidu da kongresmeni koji se protive ovom dogovoru postavljaju uvjet za njegovo usvajanje, a to je da turski parlament ratificira članstvo Švedske u NATO-u. Prema tome, mala je vjerovatnoća da će Turska ratificirati članstvo Švedske prije nego što dobije jasne garancije Washingtona da će dogovor o borbenim avionima biti realiziran.

Prostor za manevriranje

Činjenica je da je Erdogan izbjegao navesti u sporazumu konkretan vremenski okvir za ratifikaciju švedskog članstva, što mu ostavlja prostora za manevriranje i povlačenje u slučaju da strane uključene u ovaj dogovor ne ispune svoje obaveze. Iako je dogovor precizirao jasan put za većinu drugih obaveza, poput toga da će Švedska pojačati borbu protiv terorizma i da će se ukinuti ograničenja na trgovinu oružjem među saveznicima, tačka koja se odnosi na tursko-evropske odnose nema jasne mehanizme implementacije.

Teoretski posmatrano, dogovor nije uključivao obavezu EU-a da ponovno pokrene proces priključenja Turske, ažurira sporazum o carinskoj uniji s tom državom i ukine vize Turcima koji ulaze u zemlje članice. Međutim, Erdoganova upornost da se ovi zahtjevi ispune u zamjenu za to da se proces ratifikacije članstva Švedske privede kraju otežava EU-u da to ignorira i ništa ne poduzme. Budući da je za donošenje takvih odluka potrebno odobrenje svih zemalja EU-a, problemi Turske s Grčkom i Južnim Kiprom mogu dovesti do novih poteškoća. Ankara ovog puta računa na to da će Sjedinjene Američke Države izvršiti pritisak na Evropsku uniju da oživi tursko-evropske odnose.

Iako je dogovor pokrenuo brojna pitanja o tome da li je Turska krenula u novo geopolitičko pozicioniranje približavanjem Zapadu i udaljavanjem od Rusije, što se ne može potvrditi sa sigurnošću, ne samo zato što je uspjeh dogovora neizvjestan, već i zato što Ankara još uvijek želi sačuvati svoje partnerstvo s Moskvom, može se reći da dogovor otkriva Erdoganovu želju da ostvari tri ključna cilja.

1. Prisiljavanje Zapada da u borbi protiv terorizma usvoji pristup usklađen s njihovim.
2. Ukidanje ograničenja na zapadni izvoz oružja u Tursku.
3. Ostvarivanje ekonomske koristi od ponovnog oživljivanja trgovinskih odnosa između Turske i zapadnih zemalja, ažuriranje sporazuma o Carinskoj uniji s EU-om i liberalizacija viznog režima.

Ako uzmemo u obzir ova tri jasna cilja, oni će biti od obostrane koristi i za Ankaru i Zapad, ali neće nužno dovesti do duboke promjene u tursko-zapadnim odnosima. I dalje će ostati neka ključna neslaganja između dvije strane, poput podrške koju Amerika pruža kurdskim jedinicama, pitanja Kipra i stalnog tursko-grčkog neslaganja.

I pored toga, korekcija kursa u odnosima s Erdoganom pomaže turskom predsjedniku da osigura odgovarajuće uvjete za uspjeh svoje nove ekonomske politike i da uspostavi stvarnu ravnotežu u odnosima sa Zapadom i Rusijom. U tom smislu, napori u približavanju Zapadu reflektiraju Erdoganov realizam u vanjskoj politici, a ne odražavaju geopolitički zaokret prema Zapadu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.