Slušaju li Amerika i Kina jedna drugu?

Nedavne posjete na visokom nivou iz SAD-a Kini pokazuju da ove dvije suparničke supersile ponovo razgovaraju. Ali, moraju i slušati jedna drugu – zarad dobrobiti svijeta.

Američki državni sekretar Antony Blinken rukuje se sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u Velikoj dvorani naroda u Pekingu, u Kini, 19. juna 2023. [Leah Millis/Pool via Reuters]

Zamislite sljedeći scenarij: Kina i Meksiko uspostavljaju vojni savez, obučavajući vojno osoblje duž granice od 3.145 km koju dijele Sjedinjene Američke Države i Meksiko.

Takav razvoj događaja nije nemoguć. Proteklih godina, i Kina i Rusija su znatno povećale ulaganja u Meksiko (posebno u minerale, energiju i tehnologiju). Kina i Rusija su veliki ekonomski partneri za Meksiko.

Kako bi, dakle, Washington reagovao na takav scenarij? Možda naslovi koji odaju uspaničenost u SAD-u povodom nedavnih izvještaja da bi Kina mogla postaviti bazu na Kubi, tvrdnja koju Havana poriče, daju nagovještaj o tome.

Jer dok su Sovjetski savez, a nakon 1991, Rusija izvršili invaziju na nekoliko država – od Mađarske (1956), Čehoslovačke (1968) i Afganistana (1979) do Gruzije (2008) i Ukrajine (2014 i 2022), istovremeno igrajući negativnu ulogu u drugim državama uključujući Siriju (2015) – SAD je bio uključen u veoma slične i daleko brojnije invazije, promjene režima i ratove.

Često su se u tome fokusirali na jačanje režima naklonjenih Americi ili svrgavanje onih koji to nisu na svojoj hemisferi, i u Centralnoj i u Južnoj Americi: od Argentine do Bolivije, prolazeći kroz Čile, Gvatemalu, Dominikansku Republiku, Nikaragvu, Panamu i brojne druge.

Kuba, koja je 1950. imala peti najveći dohodak po glavi stanovnika na zapadnoj hemisferi prije nego što je brutalna američka blokada doprinijela njenoj ekonomskoj propasti očit je primjer kako je SAD konceptualizirao i nametnuo ideju svoje „sfere utjecaja“.

U drugom ekstremu su Havaji, koji predstavljaju uvjerljiv primjer kako su deindustrijalizacija i lingvističko brisanje djelovali. Zaista, Havaji koji su postali 50. američka savezna država (21. augusta 1959.) iskusili su jedan od najučinkovitijih pokušaja brisanja identiteta izvorne populacije i organizovano vraćanje unazad u pogledu razvoja (palata Iolani je imala struju prije Bijele kuće): prije američke kolonizacije Havaji su imali struju, javni prevoz, željeznice i jednu od najviših stopa pismenosti na svijetu.

U otvorenom pismu o kojem se naširoko raspravlja, fokusiranom na rusko-ukrajinski rat, koje je na blogu Univerziteta Berkeley objavio Jurij Gorodničenko i drugi ekonomisti, autori se nisu zadržavali ni na jednom od ovih aspekata, ali su naglasili da su „sfere utjecaja“ „ideje koje se čine prikladnim za doba imperija, a ne za moderno doba“.

Ipak, ta tvrdnja, iako je sama po sebi sasvim prihvatljiva, gubi veliki dio legitimiteta kada se selektivno primjenjuje na Rusiju i Kinu. Zahvaljujući također više od 750 vojnih baza u osamdeset zemalja (ili 85 posto svih prekomorskih vojnih baza), sfere utjecaja SAD-a protežu se daleko izvan „njene hemisfere“.

To je posebno vidljivo u Evropi, na Bliskom istoku, u Africi i sve više u Indo-Pacifiku, gdje će se, prema riječima šefa diplomatije Evropske unije Josepa Borrella, „odlučivati ​​o budućnosti naše planete i historije“ i gdje se očekuje da će do 2030. godine ogromna većina – 90 posto – od 2,4 milijarde novih članova srednje klase živjeti.

Ulazak u pacifičku regiju

Ne tražite dalje od rastućeg procesa NATO-izacije u Indo-Pacifiku, što je postalo očitije nakon potpisivanja sigurnosnog pakta AUKUS 2021. između Australije, SAD-a i Velike Britanije.

Ovaj pakt, u okviru kojeg će Canberra potrošiti do 368 milijardi dolara na podmornice naoružane nuklearnim oružjem, predstavlja veliki rizik od širenja i predstavlja kršenje duha Sporazuma o nuklearnom neširenju (NPT). Usmjeren je na Kinu.

Vrijedi se prisjetiti da su Australija i Novi Zeland, zajedno sa 11 pacifičkih otoka, potpisnice Sporazuma o južnopacifičkoj slobodnoj zoni od nuklearnog oružja iz 1986. (Treaty of Rarotonga). Ovaj sporazum je, u velikoj mjeri, bio odgovor na testiranje nuklearnih bombi u Pacifiku: samo u periodu od 1946. do 1966, SAD, Velika Britanija i Francuska izvele su blizu 300 nuklearnih detonacija u Pacifiku.

Još 1952, prvi generalni sekretar NATO-a Hastings Ismay, pojasnio je da je svrha NATO-a da drži „Sovjetski savez van, Amerikance unutra i Nijemce dolje“.

AUKUS je, s druge strane, suštinski antikineski vojni savez, i njegov glavni razlog postojanja je ograničiti sve snažnije zahtjeve Pekinga prema teritorijama i pomorskim zonama u Istočnom i Južnom kineskom moru.

U isto vrijeme, AUKUS ima za cilj omogućiti Americi da projektuje moć preko i sačuva svoju „sferu utjecaja“ u zapadnom i južnom Pacifiku, predjelu koji je udaljen blizu 8500 km od američke obale.

Jednako važna kao i AUKUS, je trilateralna grupa o kojoj se manje govori, a koju čine Japan, Filipini i SAD (JAPHUS), i koja je 1. juna izvela svoje prve zajedničke pomorske vježbe.

Ovaj savez, poput četverostranog sigurnosnog dijaloga Quad sa Australijom, Indijom i Japanom, dodatno će omogućiti Washingtonu da implementira svoju politiku „integrisanog odvraćanja“ protiv sve oštrijeg stava Kine u vezi Hong Konga, Tajvana (koji proizvodi više od 60 posto svjetskih poluprovodnika i 90 posto najnaprednijih) i drugih ključnih strateških područja.

U očima mnogih kineskih intelektualaca i političara, i Tajvan i Hong Kong danas predstavljaju krajnji lakmus test za izlječenje od konačnog prelijevanja posljedica „stoljeća poniženja“, što je izraz koji se u Kini koristi kada se misli na period intervencije i potčinjenosti dinastije Qing i Republike Kine zapadnim silama i Japanu od 1839, kada su britanske vlasti napale Kinu zbog carske odluke da opijum proglasi ilegalnim, do 1940-ih.

Stoga, kada zvanično razgovaraju kineski i američki zvaničnici, kao što se dogodilo kada se američki državni sekretar Antony Blinken susreo s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom 19. juna, ili kada je američka ministrica finansija Janet Yellen posjetila Peking početkom jula, pitamo se slušaju li oni jedni druge?

Ili učestvuju u onome što je filozof Martin Buber opisao kao „monolozi prerušeni u dijalog“?

Buber ih je definisao kao dijaloge „u kojima dvije ili više osoba, koje se sastaju u nekom prostoru, razgovaraju svaka sa sobom na čudno krivudave i zaobilazne načine“.

Buber je napisao ove riječi u drugačijem kontekstu, naravno, 1947. Gotovo osam decenija kasnije, djeluju dalekovidnije no ikad, kako u Indo-Pacifiku, tako i u svijetu općenito.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada