Ima neka javna veza: Haška presuda i protesti protiv nasilja

Do sada je Srbija bila odgovorna samo zato što nije spriječila genocid u Srebrenici, sada je dokazano da su državni organi direktno umiješani u genocid.

Oni koji se bore protiv nasilja morali bi da ustanu i protiv začetnika zla, protiv organizatora i izvršilaca udruženog zločinačkog poduhvata, etničkog čišćenja, deportacija, genocida, protiv ideologije koja je to omogućila i na čijem je talasu dojahao i mladi Aleksandar Vučić, piše autor (Reuters)

Presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću definitivno je i nedvosmisleno dokazala da je Srbija učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. Nije da to nismo i ranije znali, ali sada je to saznanje potvrđeno sudskom presudom, crno na belo, potkrepljeno silnim dokazima, nije ostavljeno nimalo prostora za kalkulisanje i relativizaciju. Stanišić i Simatović osuđeni su na po 15 godina zatvora kao učesnici udruženog zločinačkog poduhvata na čijem je čelu stajao Slobodan Milošević, a među njegovim viđenijim članovima su i Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Željko Ražnatović Arkan.

Osuđenici su organizovali eskadrone smrti, razne regularne i paravojne formacije kao što su Jedinica za specijalne operacije – Crvene beretke, Škorpioni, Srpska dobrovoljačka garda, Jedinica za specijalne namene, naoružavali su ih, obučavali, plaćali i pružali im svu neophodnu logistiku. Sve te jedinice bile su podređene Resoru državne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, na čijem je čelu stajao Jovica Stanišić, dok je Franko Simatović bio glavni operativac, komandant specijalnih snaga Službe.

Državne ubice

Državne ubice, pljačkaši i silovatelji poslati su preko granice da ostvare plan zacrtan u Beogradu, na najvišem mestu, da realizuju udruženi zločinački poduhvat, a oni su poverene zadatke obavili sa velikim uspehom. Pobili su desetine hiljada Bošnjaka, raselili stotine hiljada, zakopavali su leševe u masovne grobnice, pljačkali su i palili kuće, zatvarali ljude u konc-logore, mučili ih i zlostavljali, silovali zarobljenice, e da bi stvorili tu žuđenu Veliku Srbiju, po mapama i planovima koje su napravili akademici, pisci i ostali kama-intelektualci.

Presuda je potvrdila da su visoki državni službenici Srbije odgovorni i za streljanje šestorice srebreničkih Bošnjaka u Trnovu koje su izvršili pripadnici Škorpiona pod zapovedništvom Slobodana Medića Boce. Do sada je Srbija bila odgovorna samo zato što nije sprečila genocid u Srebrenici, sada je dokazano da su državni organi direktno umešani u genocid.

Dakle, država Srbija je organizovala i slala dobrovoljačke jedinice u Bosnu i Hercegovinu da čine zločine, za šta su osuđeni visoki državni zvaničnici, najmoćniji ljudi tog doba posle Slobodana Miloševića koji je bio mastermajnd čitavog zločinačkog poduhvata. Presuda je stvorila mogućnost da porodice žrtava od Srbije traže odštetu, a markirane su i hiljade osumnjičenih za ratne zločine koji mirno uživaju na slobodi, iako bi morali da budu procesuirani.

Reč je o istorijskoj presudi, ali to na srpsku javnost nije ostavilo neki naročit utisak. Državni vrh ne komentariše presudu, niko ne nalazi za shodno da nešto kaže, kao da se radi o nečemu što se događalo na Marsu i što nikakve veze sa Srbijom nema.

Presuda korijenima nasilja

I cela opozicija tihuje, niko ništa da proslovi, osim nekoliko manjih pokreta i organizacija koji se i inače bore protiv zločinačkog nasleđa Miloševićevog režima i zalažu za suočavanje s prošlošću. Sve se događa u trenutku kad je opoziciona, građanska Srbija ustala protiv nasilja, kad se svake nedelje održavaju masovni protesti protiv Vučićevog režima i njegove svekolike agresije protiv građana sopstvene zemlje. I niko da dovede u vezu nasilje u kojem živimo sa presudom. A korenima nasilja i zla koje nam sedi za vratom već decenijama upravo je presuđeno u Hagu. “Hag protiv nasilja” – ne zvuči kao loš natpis za transparent na protestu.

Aleksandar Vučić, protiv kojeg su usmereni protesti, upravo je potekao iz miljea kojem je pre neki dan presuđeno. Među dobrovoljcima koji su vršljali po Bosni u okviru državnih bandi bili su i “šešeljevci”, kako stoji u presudi. Partija čiji je Vučić bio funkcioner, Srpska radikalna stranka, organizovala je i skupljala dobrovoljce kako bi išli u susednu zemlju da se tamo iživljavaju nad civilima. Sistem nasilja i agresije uspostavljen je sa Miloševićevim dolaskom na vlast, a u tome mu je ozbiljno asistirao Vučićev nekadašnji šef Vojislav Šešelj.

Stanišić i Simatović igrali su veliku ulogu u Miloševićevom osvajanju apsolutne vlasti, organizovali su ukidanje autonomije Vojvodine i Kosova, kao i podjarmljivanje Crne Gore i pretvaranje ove susedne republike u vazala Srbije. Kad su Milošević i njegova zaverenička grupa preuzeli sve poluge moći u svoje ruke, osuđeni dvojac se bacio na ratne zadatke. Srbija je jedino nasilje i proizvodila svih tih godina, agresiju, mržnju i masovnu smrt, koji su bili usmereni prevashodno prema žiteljima komšijskih zemalja nesrpske nacionalnosti.

Očevi-osnivači nasilničkog sistema

Za to vreme, u Srbiji su uspostavili carstvo kriminala i bezakonja, pljačke i terora, a usput su malo ubijali i svoje političke protivnike, nepokorne novinare, svakog ko bi im zasmetao. Na kraju, Stanišićevi uposlenici izvršili su i atentat na prvog demokratskog premijera, Zorana Đinđića. Jovica i Frenki su stvorili Jedinicu za specijalne operacije, Milorada Ulemeka Legiju i Zvezdana Jovanovića. Kako god okreneš, biće da osuđeni dvojac ima neke veze sa nasiljem, oni su praktično među glavnim očevima-osnivačima nasilničkog sistema. A opet, malo ko to uopšte primećuje.

Sistem nasilja i zla koji su uspostavili Stanišić i Simatović po Miloševićevoj komandi nikada nije demontiran. Vojislav Koštunica je učinio sve što je u njegovoj moći da očuva kontinuitet sa Miloševićevim režimom. Nakon ubistva Zorana Đinđića koji je bar pokušao da napravi rez i raskrsti sa zločinačkim nasleđem, sve se ponovo vratilo na fabričke postavke s kraja osamdesetih. Na kraju je Vučić došao na vlast i nastavio sa poricanjem i falsifikovanjem prošlosti, pojačao je na najjače glorifikaciju zločinaca, a ideologiju velikosrpskog nacionalizma dodatno osnažio.

Stanišić i Simatović nisu nikakvi relikti prošlosti, već naša živa sadašnjost. Puni su televizijski studiji ratnih zločinaca koji smatraju o svemu na svetu i prodaju istu onu krvavu maglu iz devedesetih godina. Muralima Ratka Mladića premrežene su ulice po srpskim gradovima, to su simbolične oznake zlokobne nacionalističke matrice u koju je spakovano srpsko društvo, kao u grob.

Mehanizam nasilja

Režimski mediji godinama šire istu onu šovinističku mržnju prema svemu nesrpskom kakvu su raspirivali i Miloševićevi ratnohuškački mediji onomad, ista priča o srpstvu pod opsadom neprijatelja traje i dalje, ista je to trovačnica, samo je drugi gazda.

Na proslavi Dana Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije deca pevaju “Đenerale, nek je tvojoj majci hvala” i “Gde god srpska noga hoda naš je kamen, vazduh, voda; mogu samo da zavide i zla svoga da se stide”. To je onaj isti MUP u okviru kog je radila Služba pod komandom Jovice Stanišića. Poruke i duh se nisu nimalo promenili, kao što se da primetiti, samo došla neka nezgodna mirnodopska vremena, pa trenutno nisu povoljni uslovi za formiranje novih jedinica za specijalne koljačke operacije.

Memorandumska elita, Slobodan Milošević i njegovi operativci smrti na čelu sa Stanišićem i Simatovićem aktivirali su mehanizam nasilja koji do dana današnjeg nije prestao da melje, samo se povremeno promene zupčanici. A kakva su sve zla počinili ubilački eskadroni pod komandom zločinačkog dvojca teško je rečima opisati. Evo samo jednog malog odlomka.

Zločini u Zvorniku

Jedna svedokinja iz Zvornika u procesu rekla je u “svedočenju da su se, kad je napad na grad Zvornik počeo, oko 32 osobe, nenaoružani muškarci, žene i deca, sakrili u podrum u njihovoj stambenoj zgradi. Sledećeg jutra, grupa iz Arkanove Srpske dobrovoljačke garde eksplozivom je raznela vrata i ušla u podrum, naređujući svim muškarcima da izađu. Ubrzo nakon toga, druga grupa vojnika u zelenim uniformama, koji su se predstavili kao šešeljevci, naredila je ženama i deci da napuste podrum i da odu do zgrade Sekretarijata za unutrašnje poslove u centru grada. Dok su ih ti ljudi odvodili, žene i deca su prošli pored muškaraca koji su bili poređani uza zid, a zatim su se čuli uzastopni pucnji.

Dalje, dok su ih vodili do centra grada, žene i deca su videli mrtva tela na ulicama, uključujući tela Hakije Šehića, Fehima Kujundžića i Izeta. Dok su išli prema zgradi Sekretarijata za unutrašnje poslove, rečeno im je da idu do biblioteke, gde je Arkan rekao ženama i deci da će po njih doći autobusi. Arkan se ukrcao s njima u jedan autobus, i pre nego što je autobus prešao u Srbiju, iskrcao se na mostu u Karakaju, gde je iz autobusa izvedeno i odvedeno i nekoliko muškaraca. Kad je vozač pitao Arkana šta da radi s ostalim ljudima u autobusu, Arkan je odgovorio: ‘Pa samo ih pustite. Oni će umreti sami od sebe. Ne moramo da ih ubijemo […] Ubili smo im svu decu, tako da neće dugo izdržati’.”

Oni koji se bore protiv nasilja morali bi da ustanu i protiv začetnika zla, protiv organizatora i izvršilaca udruženog zločinačkog poduhvata, etničkog čišćenja, deportacija, genocida, protiv ideologije koja je to omogućila i na čijem je talasu dojahao i mladi Aleksandar Vučić. Između današnjeg nasilja koje Vučićev režim sprovodi protiv građana Srbije i ratnih zločina koje je ondašnji režim vršio po Bosni zarad stvaranja Velike Srbije postoji direktna uzročno-posledična veza.

Međutim, većina to odbija da vidi, posmatrajući taj svakom razumnom vidljiv kauzalitet kao neki poetski sumatraizam, kao da se radi o povezanosti onih trešanja iz zavičaja i crvenih zrna korala u beskrajnom miru plavih mora, o kojima je pevao mladi Miloš Crnjanski. Dođe čoveku da postavi glupa, retorička pitanja: Da li je udruženi zločinački poduhvat nasilje? Da li su nasilje zločini protiv čovečnosti? Da li je genocid nasilje? Ako se već borimo protiv nasilja, moramo udariti duboko i srušiti same temelje na kojima to nasilje počiva.

Ogledalo na čekanju

Ignorantski odnos prema haškoj presudi i njenim posledicama je očekivan, a verovatno i politički pragmatičan. Decenije laži, obmana i samoobmana, poricanja, nametnutog i dobrovoljnog priklanjanja nacionalističkoj verziji realnosti – kreirale su prepariranu javnost koja zatvara oči pred stvarnošću i ima iskrivljene predstave o prošlosti. Da bi režim Aleksandra Vučića bio smenjen, neophodno je računati na sve njegove protivnike, a za većinu tih ljudi zločinačka prošlost nije tema.

S druge strane, suočavanje sa zlodelima nikako da postane tema, evo već decenijama, to negiranje strašne istine i guranje sopstvene odgovornosti pod tepih nas je i dovelo do autokratije. Da bismo nasilju, bezakonju, kriminalu, strahovladi, vladarskoj samovolji učinili kraj, moramo da zakopamo duboko, da otkrijemo prave uzroke našeg današnjeg stanja i da sasečemo zlo u korenu.

Pre ili kasnije ćemo morati da se pogledamo u ogledalu i da vidimo svoje pravo lice. Možda ćemo nakon toga konačno smoći snage da i komšijama pogledamo u oči.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera