Arapske države ne mogu zataškati kršenja ljudskih prava u Siriji

Ignorisanje zločina sirijske vlade neće pomoći da se ‘okonča kriza’ u ovoj državi.

Predsjednik Sirije, Bashar al-Assad razgovara s predsjednikom Egipta Abdel Fattahom el-Sisijem uoči samita Arapske lige u Džedi, 19. maja 2023. (Reuters)

„Pobjegao sam od rata u Siriji kako bih potražio utočište u Libanu … Sada me Liban deportovao nazad u Siriju gdje ista vlada od koje sam pobjegao i dalje vlada gvozdenom pesnicom. Bit ću ili uhapšen ili regrutovan ili mučen ili ću umrijeti od gladi. No, nije važno [koje od tog će biti] jer je rezultat isti – loše mi se piše“, ispričao mi je Ashraf.

Njegov očaj odražava osjećaje sirijskih izbjeglica širom svijeta dok gledaju kako arapske države izražavaju dobrodošlicu sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu u Arapsku ligu. Ashraf smatra da je ovkvim razvojem događaja arapski svijet izdao sirijski ustanak.

Zaista, zbližavanje arapskih država sa Sirijom je, u najmanju ruku, licemjerno. Nakon što su deceniju osuđivali zločine sirijske vlade i kršenja ljudskih prava, arapski lideri je ponovo primaju, ne obazirući se na krivičnu odgovornost koju i dalje ima.

Govor jordanskog kralja Abdullaha na samitu Arapske lige 19. maja prilično je indikativan za ono što arapske države žele postići. „Bratski sirijski narod platio je visoku cijenu [tokom sukoba u Siriji] što se odrazilo na sve nas. Danas pozdravljamo povratak Sirije u Arapsku ligu kao važan korak za koji se nadamo da će doprinijeti naporima za okončanje krize“, kazao je on.

Naivan prijedlog

Ali, koliko god arapski lideri uložili u rehabilitaciju imidža sirijske vlade kroz pozive na globalne konferencije i diplomatske uvertire, neće moći izbrisati 12 godina ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koje je ta vlada počinila.

Prijedlog da bi se arapske države trebale uključiti u zaštitu ljudskih prava u Siriji mogao bi se činiti naivnim, s obzirom da je kod mnogih od njih također loša situacija na polju ljudskih prava. Međutim, njihova odgovornost jeste osigurati da nedavno poboljšanje odnosa ne ohrabri sirijsku vladu na dodatna kršenja ljudskih prava.

Pojedine arapske države, kao što su Jordan i Liban, već su počele iskorištavati povratak Sirije u arapsko okrilje kako bi potaknule povratak izbjeglica. Jordan nastoji prikupiti regionalnu podršku za svoj program „dobrovoljnog povratka“, a Liban je pojačao deportacije.

U međuvremenu, čini se da sirijska vlada nije zainteresovana za pravljenje ozbiljnih političkih ustupaka ili poboljšanje stanja na polju ljudskih prava kako bi „okončala krizu“. Umjesto da poduzmu korake kako bi osigurale dobrovoljan, siguran i dostojanstven povratak izbjeglica, sirijske vlasti koriste kartu izbjeglica kako bi pritisle arapske države za finansijsku pomoć i podršku za obnovu dok nastavljaju nanositi teror povratnicima.

Jedan od izbjeglica koji je vraćen iz Libana u Siriju nedavno, kazao mi je da ga je uhapsila sirijska vojska i da je morao potrošiti čitavu ušteđevinu, blizu 1500 dolara, kako bi ga pustili. Njegove prijatelje koji su deportovani s njim još u pritvoru drži Četvrta divizija sirijske vojske, jer ne mogu platiti da ih oslobode.

Čula sam i da je Liban nedavno uhapsio i deportovao četvoricu muškaraca koji su dezertirali iz sirijske vojske. Kada su se našli na sirijskom tlu, prebačeni su u Palestinski ogranak, obavještajni odjel ozloglašen zbog upotrebe mučenja i drugih vrsta maltretiranja zatvorenika.

Pritvaranje i maltretiranje povratnika dio su sistematskih kršenja ljudskih prava od strane sirijske vlade među kojima su nasumična hapšenja, prisilni nestanci, mučenje i drugi oblici maltretiranja, smrti u pritvoru i vansudska pogubljenja nakon montiranih suđenja, koja predstavljaju zločin protiv čovječnosti.

Odgovornost prema narodu

Razmjeri ovih zločina, počinjenih sa potpunom nekažnjivošću, eskalirali su nakon izbijanja ustanka 2011, ali sirijske vlasti su ih činile i nekoliko decenija ranije kako bi ugušile neslaganje. Ovi zločini ne samo da su desetkovali sirijsku populaciju već su i proizveli višestruke krize na polju ljudskih prava, uključujući i onu sa više od 100 000 nestalih u Siriji.

Od 2011, razgovarala sam sa desecima žena čiji su sinovi, muževi, braća ili drugi rođaci nestali jer su koristili svoje pravo na slobodu izražvanja i mirno okupljanje, bavili se humanitarnim radom ili jednostavno zato što su doživljeni kao simpatizeri opozicije.

Ove žene su mi pričale o ogromnom psihološkom danku koji im je donio život u stalnoj neizvjesnosti o sudbini njihovih bližnjih, jer su se borile sa poricanjima vlade i nedovoljnom podrškom međunarodne zajednice. One, i Sirijci općenito, zaslužuju bolje.

Arapske države imaju odgovornost prema narodu Sirije koju ne mogu nastaviti izbjegavati. Trebaju javno priznati da je stanje na polju ljudskih prava u Siriji užasno, prestati s protjerivanjem sirijskih izbjeglica i pozvati na odgovornost, i stati u kraj mučenju i drugim oblicima maltretiranja i nestanaka. Trebaju iskoristiti svoju prednost nad sirijskom vladom kako bi osigurali siguran dobrovoljni povratak izbjeglica.

Nadalje, porodice nestalih i preživjelih traže od Generalne skupštine UN-a da uspostavi nezavisno tijelo kojem će dati u zadatak da istraži sudbinu i pronađe nestale. Potrebna im je podrška arapskih država; ključno je da, kada za to dođe vrijeme, sve arapske države glasaju za uspostavljanje ove institucije.

Sve manje od tog bit će poruka za sirijsku vladu, i za ostale u regiji, da činjenje masovnih zločina ne povlači za sobom posljedice na svjetskoj pozornici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera