Nije obrazovanje u krizi već školski sistem

Dehumanizacija, formiranje „androrobota“, brz razvoj modernih industrija će dovesti „školu“ u veliku krizu iz koje će ona morati naći odgovor.

Dehumanizacija, formiranje „androrobota“, brz razvoj modernih industrija će dovesti „školu“ u veliku krizu (Reuters - Ilustracija)

Svako društvo ili historijski razvoj civilizacije imali su neki svoj aspekt odgoja i obrazovanja. Takav aspekt priče se vezuje za svaki „homo sapiens“, ali i za carstvo faune sa specifičnim zakonima međusobnih odnosa.

Obrazovanje i školski sustav pratimo od perioda helenske kulture i antike. Iz tog perioda je i naziv prepoznatljive škole „gimnazija“ čiji naziv kaže da se u njoj vježbalo. Nije teško povezati sa današnjim anglofonim izrazom „gym“. Takav oblik odgoja i obrazovanja je baštinio vaspitni i kulturološki patrijarhat, ali i određeni razvoj vještina – od agrikulture do vojevanja u Sparti.

Srednji vijek je ponudio nešto što se može zvati „vjersko školovanje“. Ako poznajemo tadašnje feudalno i konzervativno društvo jasno je zbog čega je isto dominiralo. Kao i u ranijem periodu, takvo „školstvo“ je obrazovalo i odgajalo sebi potreban kadar.

Može se zaključiti da je „školski sustav“ uvijek služio da organizira kontrolu društvene svijesti, ali i da proizvodi sebi potreban „kadar“. Naravno da se „kadar“ razlikovao u različitim periodima, ali sama srž sustava je uvijek ostala ista.

Šrafciger, cvicange…

„Školstvo“ koje danas poznajemo razvija se prije nešto više od dva stoljeća. Nakon formiranja „nacionalne“ Francuske kojom ona izlazi iz etničkih i feudalnih osnova, država formira, po prvi put u historiji, „školstvo“ za malo šire mase.

Posebno je to došlo do izražaja u periodu Prve industrijske revolucije kada je trebalo obrazovati „kadar“ za „rad na strojevima“, a odgajati nove „urbane mase“ koje su se „slijevale“ u novoformirane industrijske centre. Od tog perioda pratimo proizvodnju (dovoljno) obrazovane radne snage za rudarski i industrijski rad. Opet smo svjedočili „školskom sustavu“ koji „proizvodi potrebne“.

Posebno je ovo došlo do izražaja nakon „Fordove trake“, a Druga industrijska revolucija ubrzavala urbanizaciju. Treba jasno razlikovati pojam „obrazovanja“, koje može biti formalno ili neformalno i sticati se svakodnevno u raznim okolnostima, i „školski sustav“ koji je kontrolirani elemenat „proizvodnje potrebnih“.

„Svjetovne škole“ sekularnog tipa na ove prostore dolaze sa Austrougarskom, kao uostalom i industrijalizacija. Dovoljno je čuti nazive za neki alat (šrafciger, cvicange) pa da se zna da je ona došla sa kulturološkom germanizacijom. Ipak, „školski sustav“ je pojačan nakon Drugog svjetskog rata i „demografske eksplozije“ koja je dogodila u bivšoj državi.

Ogromna urbanizacija i nagli rast industrijskog sektora uvjetovao je potrebu za proizvodnjom adekvatne radne snage. Ono što je bitno istaći je veliki motiv koji se tada nalazio u odgoju i obrazovanju takvog „školskog sustava“. Tadašnja diploma neke srednje škole je omogućavala zaposlenje, a to je uglavnom značilo i rješenje nekih životnih problema. Osnivale su se obitelji, natalitet jačao, a radnik bio ekonomski „zaštićen“.

Poštovanje kao vječni motiv

Treba istaći da je bivši sustav imao i veoma izraženu odgojnu komponentu koja kulturološki nije izlazila iz formiranja „jake obitelji“ kao stuba društva. Takav društveni elemenat je imao i visoku dozu kolektiviteta, socijalizacije te empatije. On je to „proizvodio“.

Iz navedenih stvari se može vidjeti da je „školski sustav“ bio baza ekonomije, ali i „društva“. Učenici, a sekundarno i studenti, su imali ogroman motiv da se školuju na taj način. „Školi“ se vjerovalo, a ona nudila „ekonomski boljitak“. I danas možete čuti poslovicu kako „škola nikad izdala nije“.

Takav motiv, koji je suštinski uvijek ekonomski i finansijski, je omogućio i da roditelji učenika vjeruju u sustav. Nije se pravila razlika između „školskog sustava“ i „obrazovanja“. To su bili istoznačni pojmovi, a škola i školski udžbenik „jedini prozor u svijet“.

Ako ćemo nešto izdvojiti iz tog perioda je svakako visoko poštovanje prema učiteljima i svim ljudima koji rade u „školskom sustavu“. Nije to bila neka genetika nego pozitivan odgoj i „vječni motiv“. Tako je školski sustav pravio „kadar“, a odgojna komponenta „uzgajala“ one koji će se uklopiti u opću društvenu zbilju.

Pogrešno je misliti da je devastacija školskog sustava počela u današnje doba. Hiperinflacija kadra, pad industrijske proizvodnje i ekonomska „previranja“ su pokazala da klasični sustav treba nužne promjene. One su nastupile osamdesetih, posebno u srednjim školama. Teško je u sekundarnoj devastiranoj privredi i društvu zaključiti da li je mogao polučiti uspjeh.

Novac ‘pojeo’ empatiju

U današnje doba dolazi do brojnih promjena, od psihologije do oblika učenja, od koncentracije do poštovanja, ali najveći problem je nedostatak motiva!

Možda je najlakše krenuti od oblika učenja. Današnja generacija je audio-vizualna te uči uz pomoć moderne tehnologije, a ranija je bila knjiška. Ranije je knjiga bila „jedini pozor u svijet“, a danas ih je mnogo. Nekada su djeca imala 25 minuta koncentraciju te lagano bila na nastavnom satu od 45 minuta, a današnja su koncentraciono sposobna dužinom između tik-tok i youtube videa.

Današnji „školski sustav“ ne „proizvodi potrebne“ jer suštinski i ne zna šta mu treba. Nekadašnji je to veoma dobro znao. Realno je danas teško zaključiti šta treba brzom razvoju ekonomije i industrije. Prema nekim procjenama današnji učenici će promijeniti minimum pet zanimanja, a nekada su ljudi u životu jedva mijenjali dvije „firme“. Zbog toga se, kao nikada u prošlosti, pojavilo pitanje „Šta će meni škola?“.

Ovome treba dodati da se nije smanjila potreba za obrazovanjem, samo se ono stiče na drugačiji način. Više se „nema vremena“ za duga studiranja nego se „kursevima“ proizvodi „potrebni kadar“. „Školski sustav“ nije pratio takav razvoj te ostao u starom sustavu pokušavajući, makar povremeno, odgovoriti modernom stanju. To se najčešće dešava modernizacijom opreme te se uvođenje laptopa ili tableta smatra „reformom obrazovanja“, a radi se samo o „tehnološkom napredovanju“.

Posebna je priča o modernom odgoju. Stanje neokapitalizma i period kada je novac „pojeo“ svu duhovnost i empatiju, teško je postići „pozitivan odgoj“. Učenici lako sve mjere novcem i teško da im neki „autoritet“ ili „poštovana osoba“ može biti neki ekonomski „slabostojeći“ radnik u obrazovanju. Očekivati da će to ići nekom „genetikom“ i pričati kako je „nekad bilo“ neće dovesti do promjena stanja. Slično je i kada se govori o empatiji i socijalizaciji koje su u najvećoj krizi. Aktualne situacije upravo govore o tome. Ne treba samo tražiti “krivca“ u „pandemijskom zatvaranju“. To je samo ubrzalo proces.

Dehumanizacija, formiranje „androrobota“, brz razvoj modernih industrija će dovesti „školu“ u veliku krizu iz koje će ona morati naći odgovor, ali jedno stvar je nepobitna činjenica: Nije u krizi obrazovanje nego školski sustav!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Vaša dnevna doza vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada