Wagnerova pobuna je završila, ali posljedice nisu

Predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko uspio je okončati krizu nakon kratke pobune koju je predvodio Jevgenij Prigožin, vođa borbene grupe Wagner, protiv ruskih oružanih snaga, koja je trajala manje od jednog dana. Lukašenko je vodio računa da se postigne dogovor između Prigožina i ruskog predsjednika Vladimira Putina o okončanju pobune bez krvoprolića.

U sklopu dogovora, predviđeno je povlačenje vagnerovih boraca iz područja koja su kontrolirali na jugu Rusije i zaustavljanje njihovog napredovanja prema glavnom gradu, Moskvi. U zamjenu za to, bit će obustavljen kazneni postupak protiv Prigožina koji će se preseliti u Bjelorusiju, a tu su i druge stavke koje se odnose na sudbinu boraca skupine.

U trenutku pisanja ovog teksta nije bio jasno kakva će biti konačna sudbina Prigožina i hoće li njegov boravak u Bjelorusiji značiti trajno izgnanstvo za njega. Međutim, on je svakako postao dosta slabiji da bi predstavljao potencijalnu prijetnju Putinovoj vladavini. Ipak, gašenje požara u kući ne znači nužno da je kuća u dobrom stanju ili da je vatra koja je izbila bila slučajna.

Prigožinova pobuna razotkrila je dvije ozbiljne Putinove slabosti:

Prvo: njegova nemoć da spriječi da borba za utjecaj između Prigožina i čelnika ruske vojske izmakne kontroli, iako je taj sukob počeo isplivavati u javnosti prije nekoliko mjeseci. Ova nemoć budi brojne sumnje u snagu ruskog vođe unutar zemlje. Putin je još uvijek dovoljno jak da održi svoju vlast, ali sama pojava pukotina u jednom od glavnih stupova Putinove moći zabrinjavajući je znak za ruskog predsjednika.

Sve veće protivljenje ratu u zemlji

Što se tiče druge tačke, kratka pobuna je pokazala da ruski domaći front nije tako čvrsto povezan kako je to Putin pokušavao prikazati od početka rata s Ukrajinom prije otprilike godinu i po. Iako je Prigožin opravdavao svoju pobunu neslaganjem s visokorangiranim generalima unutar vojnog establišmenta, poput ministra odbrane i načelnika generalštaba Oružanih snaga, javno je dovodio u pitanje legalnost ruskog rata u Ukrajini.

Takva sumnjičavost zapravo ima odjeka u određenim ruskim krugovima koji se protive ratu, iako u malom opsegu. Brzina kojom je ova kriza okončana može djelomično umiriti Putina koji je sve zabrinutiji zbog sve većeg protivljenja ratu u zemlji. Međutim, pobuna će imati i moralne posljedice koje je u svakom slučaju teško zaobići u dogledno vrijeme, tim više što se ruski rat u Ukrajini već suočava s velikim poteškoćama, dok se Moskva ne čini sposobnom da ga okonča nakon otprilike godinu i po dana.

U režimima kao što je onaj predsjednika Vladimira Putina, stroga disciplina unutar vojnog establišmenta smatra se glavnim znakom snage. Iako Wagner nije bio dio ruske vojske, bio je snažna produžena ruka u ukrajinskom ratu i širenju utjecaja u nekim zemljama svijeta sve do podizanja pobune.

Utvrđivanje mogućih posljedica Prigožinove kratke pobune na unutarnju situaciju u Rusiji i na rusku vojnu moć u inostranstvu ovisit će o dvije ključne stvari: prvo, budućnost samog Prigožina i generala za koje je zahtijevao da budu smijenjeni, poput ministra odbrane i načelnika Generalštaba.

Očuvanje vojske

Ako bi dogovor kojem je posredovao predsjednik Bjelorusije značio da je rješavanje krize ograničeno samo na stavke koje su u njemu navedene, odnosno da se Prigožin preseli u Bjelorusiju uz amnestiju za Wagnerove borce koji su sudjelovali u pobuni, te da drugi borci, koji nisu sudjelovati u pobuni, potpišu ugovor s Ministarstvom odbrane, koje nastoji staviti sve nezavisne dobrovoljne snage pod svoju kontrolu do 1. jula, tada taj dogovor neće dovesti do promjena u vodstvu vojske.

To se čini vrlo vjerojatnim jer će očuvanje vojske i njena dominacija ostati prioritet za Putina.

Međutim, Putinovo prihvatanje dogovora znači odustajanje od njegovog prećutnog obećanja da će Prigožin odgovarati za pobunu. Ono što bi moglo objasniti Putinovo povlačenje jeste činjenica da se Wagnerove pobunjeničke snage nisu suočile s jakim otporom ruskih snaga sigurnosti prilikom preuzimanja kontrole nad nekim područjima na jugu i tokom njihovog pokušaja da napreduju prema glavnom gradu, Moskvi. Prema tome, igranje na kartu gušenja pobune silom nosilo bi rizik ulaska u krvavi sukob koji bi mogao pobuditi apetit generala koji se možda protive ukrajinskom ratu da iskoriste sukob za pobunu.

Slab učinak sigurnosnih snaga u suprotstavljanju pobuni bit će u središtu pažnje Putina kada ova kriza završi. Takve krize predstavljaju dobru priliku za Putina da otkrije slabosti unutar sigurnosnih i vojnih struktura.

Druga stvar je odrediti sudbinu Wagnerove grupe. Dogovor koji je postignut podrazumijeva da se dio boraca te grupe integrira u sastav Ministarstva odbrane na osnovu ugovora koje će potpisati, uz amnestiju za borce koji su sudjelovali u pobuni, što bi im otvorilo put za potpisivanje sličnih ugovora. Putinov prioritet je sačuvati grupu Wagner i učiniti je lojalnijom prema vojnom establišmentu.

Wagner je i dalje potreban Rusiji

Ovo se čini očekivanim s obzirom na to da je Wagner još uvijek potreban Rusiji u njenom ratu u Ukrajini, kao i u nastojanjima te države da očuva neformalne vojne uloge koje ima u nekim zemljama svijeta zahvaljujući ovoj grupi. Putin bi mogao postaviti svog drugog prijatelja na čelo Wagner grupe umjesto Prigožina, dok se upušta u masovnu čistku unutar grupe kako bi okončao Prigožinov utjecaj u njoj.

Wagner će i dalje biti potreban Rusiji u provođenju ruskih posredničkih akcija u nekim zemljama svijeta u kojima Putin ne želi pokazati službenu vojnu umiješanost, kao što su Libija, Centralna Afrika i Mali. No, hoće li ova grupa ostati efikasna u utjecaju na te zemlje, također će zavisiti o sposobnosti Putina da izvrši promijene kada je u pitanju lojalnost unutar Wagnera i da ga u potpunosti poveže s direktivama ruskog Ministarstva odbrane.

Snažan utjecaj koji je Prigožin imao u Kremlju dugo je bio izvor frustracije za visokorangirane generale oružanih snaga. Putinovo oslanjanje na Wagnera nije ukazivalo samo na značaj ove neregularne grupe u provođenju ruskih operacija u inostranstvu preko posrednika, jer je ovu grupu, također, koristio kao sredstvo za održavanje ravnoteže unutar vojnog establišmenta kako bi ostao jak i dominantan.

Iako je Prigožin prekoračio dopuštene crvene linije i pretjerao s ličnim ambicijama do te mjere da je ozbiljno ugrozio režim predsjednika Vladimira Putina, to što je Putin odustao od njega također ukazuje da je na kraju popustio pod pritiscima visokorangiranih generala da se riješi Prigožina i integrira Wagnerovu grupu u Ministarstvo odbrane.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.