Holodomor ili zbog čega šutimo?

Prošlost ljudske vrste, ili makar onaj zabilježeni dio nje, puna je tragičnih događaja u kojoj je ista napakostila pripadnicima svoje vrste. Kada učite povijest uvijek vam daju informacije o brojnim ratovima, sukobima, bitkama koje su vodili neka plemena, narodi, nacije u različitom periodu razvoja civilizacije. Ako se sukob uopće može podvesti pod civilizaciju.

Razlozi djelovanja su uvijek ekonomske prirode, ali je prošlost drugačije gledala na ekonomske benefite. Tako su se u antičkom periodu vodili ratovi zbog robova, u feudalizmu zbog zemlje i posjeda, a u kapitalizmu oko resursa koji „pokreću napredak“. Dakako udžbenici su nam pričali i neke druge razloge koji su se svodili na priče od „vjerskog sukoba“ do „širenja demokratije“.

Uvijek je upitna vjerodostojnost, a posebno validnost priča iz drevnog perioda. Čovjek bi očekivao da znamo sve makar iz pošlosti u XX stoljeću, ali evidentno da se to ne dešava. Lako je danas praviti neke mitove i legende oko Leonidinih 300 Spartanaca koji hrabro odolijevaju Perzijancima. Povijest nas je učila i da je Džingis Kan prije osam stoljeća napravio masakr u Pekingu i da je ubio milione ljudi u centralnoj Aziji. Danas bismo to zvali genocidom.

Vjerovatno je najgore djelovanje bilo u „Amerikama“ kada su došli konkvistadori. Nesretni Amerikanidi (Indijanci) su umirali i od okupatora, ali masovno i od silnih bolesti koje je „bijeli čovjek“ donio sa druge strane Atlantika. I pored svih činjenica Džingis Kan je bio veliki vojskovođa, Kolumbo veliki moreplovac, a Kortes i Pizaro donositelji kulture!

Ratovi, holokaust…

Svakako je teško pričati o dalekoj prošlosti, ali majica na kojoj je čuveni poglavica Džeronimo na kojoj piše „borimo se protiv terorizma od 1492.“ neke stvari jasno govori. Ako se oko ovih stvari, što zbog dokaza što zbog indoktrinacije, ne možemo složiti onda bismo trebali oko onih iz novije prošlosti. Tu postoje dokazi i činjenice koji bi nas trebali usmjeravati u spoznaji. Mi imamo pravo na svoje mišljenje, ali ne i na svoje činjenice.

Proteklo XX stoljeće, a nije mnogo „veseliji“ ni početak XXI, ostavilo nam je brojne kolektivne traume. Dovoljno je spomenuti dva svjetska rata (mada smo tu europocentrični posebno u prvom) pa da bude jasno da su se dogodili teški zločini. Svakako je najpoznatiji, ali i najpriznatiji, holokaust nad 6 miliona Židova od 1939. do 1945. godine.

Enormne žrtve i ogromni zločini pokazuju da smo možda napredovali u tehnologiji i znanosti, ali ne i u mentalnom razvoju i empatiji. Ono što je vječno zanimljivo je kvantitet i kvalitet učenja nekih događaja iz bliske prošlosti, a to jeste zadnje stoljeće.

Prvi svjetski rat je promijenio političku kartu Europe, ali i nakon njega neki narodi su nastavili međusobnu borbu. Rumuni su zauzeli Erdelj (Transilvanija) od Mađara, a Turci i Grci se „humano“ preseljavali zbog promjena granica. Neki klubovi kao PAOK i AEK su nastajali od grčkih izbjeglica iz Turske (K je od Konstantinopolis).

Pritisak na Tursku

Ipak, u formiranju Republike Turske značajno je i spomenuti zločin nad Jermenima. Isti se nije posebno učio niti spominjao, a ogroman broj Jermena po svijetu i danas govori o tome.

Danas se ta priča, kao što je usvajanje „rezolucije o genocidu nad Jermenima“, više koristi kao politički pritisak na Tursku nego kao briga za pitanja Jermena prije jednog stoljeća. A realno ni danas. Kao da pojedine države kada žele da diskreditiraju aktualnu politiku koriste taj aspekt priče. Upravo tu vidimo da se u bilateralnim odnosima, zavisno od potrebe, izvlače neke stvari iz prošlosti i iste se koriste.

U periodu bivše države nije bilo „politički mudro“ spominjati neke zločine koji su činili „saveznici“. Nije bio problem učiti da je Njemačka napala Poljsku, ali se slabije pričalo da je sa druge strane isto to učinio SSSR. Poljska, država koja se obnovila 1919. jer je od kraja XVIII stoljeća uopće nije bilo na „političkoj mapi“, je podijeljena između Staljina i Hitlera. Nije se puno spominjao ni „Zimski rat“ u kojoj je SSSR prisvojio dijelove Finske, a države Baltika spominjali smo samo u košarci jer je većina reprezentativaca SSSR-a dolazila iz Litvanije.

Školski sustav je htio biti dovoljno „mudar“ da, zbog dobre bilaterale, pretjerano ne kritizira djelovanje onih sa kojima se imaju korektni politički odnosi. Upravo u periodu II svjetskog rata se desio i zločin u Katinjskoj šumi gdje je SSSR pobio kompletno vojno rukovodstvo i oficire poljske armije. Spominje se broj od 22. 000 ljudi koji se nije učio u školi. Jasno je da povijest pišu pobjednici, ali ovo je prevelik zločin da bi se skrivao tako dugo!

Poznati Gruzijac po nehumanosti

U današnje doba najviše se spominje „Holodomor“. Obzirom na čitanje slova H (G) radi se o „morenju glađu“ koji se dešavao u Ukrajini prije 90 godina. Treba napomenuti da je dio današnje Ukrajine gdje je grad Lavov (Galicija) bio dio Poljske pa izbjegao ovaj masakr.

Za razliku od vojnog djelovanja i ubijanja, ovdje je korištena metoda u kojoj je stanovništvo ostajalo bez hrane. Poznati Gruzijac na čelu SSSR-a, Josef Dugašvili Staljin, je upravo poznat po nehumanim metodama. Teško da će se ikada saznati stvarni broj onih koji su od Sibira do Crnog mora ostavili „kosti“ zahvaljujući njemu i njegovoj politici.

U tom periodu „zapad“ prolazi kroz fazu ekonomske krize (1929. – 1933.), a SSSR čini brojne ekonomske reforme. Jedna od tih je uvođenjem poreza na žito i nacionaliziranje zemlje, brojne seljake plodne Ukrajine ostavila gladne. I danas će poplava Dnjepra napraviti sličan scenarij samo u mnogo manjem obimu.

Povijesni podaci nisu kompatibilni pa u različitim izvorima se javljaju brojke od tri do deset miliona mrtvih u Holodomoru. Da je jedan čovjek, da je samo jedno dijete – mnogo je! Glad i „agrarne reforme“ su demogrsfski uništile Ukrajinu koja se dugo nije oporavila. Zbog gubitka generacija dugo je imala i negativan prirodni priraštaj. Holodomor je ostavila takve tragove da su pojedini Ukrajinci dočekali naciste iz Njemačke kao osloboditelje. Ni tada se nisu dobro proveli.

Službeni SSSR nije dao podatke niti se to spominjalo, zapad imao druge brige, a Holodomor ostao u DNK Ukrajinaca kao vječna tragična uspomena. Tek je moderna situacija i agresija Rusije uticala na „otvaranje ladica“ i vađenje Holodomora na stol. Od 2014. Rusija je pripojila neke dijelove Ukrajine, a već 16 mjeseci traje rat u toj državi. Povećala se naglo briga za Ukrajince, ali naravno kroz prizmu aktualne geopolitike.

Lako je protiv Džingis kana

Zanimljivo je promatrati koje države su priznale i osudile Holodomor. Tu negdje ide i moderna geopolitička granica. To nisu uradile države Azije, Afrike, neke države centralne Amerike, Venecuela te države Skandinavije, Švicarske, Turske i Balkana.

Stvarno je pitanje zbog čega se ćuti, a ne iskazuje (su)ćut!? Da li se to vidi neki geopolitički uticaj ili svi svoju „brigu brinu“’? Da li se vraćaju neki dugovi ili se jednostavno ne smije? Teško je zaključiti…

Vraćamo se na činjenicu da su uvijek preči bilateralni odnosi i ekonomski interesi od „nekih žrtava“. Geopolitika ne funkcinira na principu emocija i empatije nego trenutnih potreba. Davno je Čerčil rekao da ne postoje vječiti prijatelji nego vječiti interesi.

Strah me konstatirati da se izgleda ne priznaju ni zločini „nekog tamo“ dok aktualnoj politici to ne odgovara. Iz nekog razloga koji je mikrohuman i makroekonomičan!

Lako je protiv Džingis kana. Njega odavno nema. A ni Mongolija nije toliko bitna…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.