Vučević umjesto Vučića ili promjena da sve ostane isto

Odluka Aleksandra Vučića da se poslije 11 godina povuče sa mjesta prvog čovjeka Srpske napredne stranke (SNS), najveće i vodeće članice vladajuće koalicije u Srbiji, nije nikakvo iznenađenje. Uostalom, sam je Vučić takvu promjenu najavljivao više puta u godinama iza nas.

Nije iznenađenje ni to što je za nasljednika odredio čovjeka veoma sličnog prezimena, bivšeg gradonačelnika Novog Sada i odanog radikala od 2000. godine, a potom naprednjaka Miloša Vučevića, trenutno na funkciji ministra odbrane Srbije.

Poslije najave o osnivanju širokog pokreta za odbranu države i naroda već za kraj juna, na čijem će čelu biti Vučić a ne Vučević, ostaje da se vidi koja je uloga namijenjena i SNS-u i samom Vučeviću, ukoliko će to biti uopšte važno.

Novi socijalistički savez

Zasad, uprošteno govoreći, sve liči samo na promjenu firme a da u radnji sve ostane isto. Ali, neće biti da je jedan autokrata, što Vučić svakako jest, pribjegao kozmetičkim promjenama zbog toga što je naprečac odlučio poslušati i uvažiti kritike stručne javnosti i dijela opozicije i konačno ispoštovati Ustav zemlje, što onda i ne bi bile samo kozmetičke promjene, nego su njegovi planovi upravo suprotni.

Uostalom, već prvom rečenicom nakon formalne predaje stranke svom odanom poslušniku upadljivo sličnog prezimena, kojom je ustvrdio kako je “od danas predsjednik svih građana Srbije”, potvrdio je kako želi “dobaciti” i malo dalje od (jedno)partijske vojske i svojih stvarnih ili kupljenih sljedbenika.

Budući narodni pokret ili novi socijalistički savez, kako ga mnogi već podrugljivo nazivaju, i ne može biti ništa drugo do neoradikalski savez drugog imena u kojem će navodno biti mjesta za pojedince i grupe najrazličtijih političkih uvjerenja u kojem je jedino pozicija vođe narodnog pokreta neupitna.

Šta se time želi postići, Vučić nije direktno odgovorio, ali se može zaključiti iz njegovih svakodnevnih manje ili više pripremljenih javnih istupa kao osnovnom alatom lične vladavine.

On želi najprije zaustaviti evidentan trend pada popularnosti naprednjaka i pored toga što su daleko najjača stranka u zemlji, pogotovo njihovo dalje “proklizavanje” poslije prošlogodišnjih izbora, ali i lično nezadovoljstvo vlastitim procentom od čak 59 posto na predsjedničkim izborima, iako tvrdi sasvim suprotno.

Zna da mu je tih desetak posto više nego što je osvojila njegova stranka na parlamentarnim izborima donijela Socijalistička partija Srbije neisturanjem vlastitog kandidata. Prečesto zaliči na nekoga od čelnika narodnih republika tipa Sjeverne Koreje ili Kine, naprimjer, u kojima se svaki postotak ispod 80 smatra katastrofom jedine partije na vlasti. Sistemna je i udešen tako da vlast ne bude smjenjiva, a svi koji su protiv izborne “ćorave kutije” koja s danas zove kontrolisani mediji, bezbeli, neprijatelji su i naroda i države.

Vučević nikad neće biti Vučić

Naravno, današnja Srbija je ipak daleko i od Kine i od Sjeverne Koreje i, što je najvažnije, kandidatkinja je za članstvo u Evropskoj uniji. Koju zvanični Brisel sve češće ne razumije, kao što ni Srbija ne razumije Brisel. Otuda i podizanje vojske na najviši stepen borbene gotovosti i obilazak vojske i granice s Kosovom Vučića i Vučevića poslije sasvim friških dogovora o navodnoj normalizaciji odnosa Beograda i Prištine.

Ne može tu Vučić, a pogotovo ne može Vučević, ništa promijeniti. Zbog toga je, između ostalog, i prepustio vodstvo stranke svom partijskom drugu i prihvatio se uloge običnog člana stranke koji će time navodno dobiti više vremena za vođenje države.

Vučević je potpuno svjestan svoje uloge i položaja i nakon što je samostalno počeo obilaziti ljudstvo, oruđa i oružja na “administrativnoj liniji” počeo je davati izjave i intervjue iz kojih se vidi da je bio i ostao vojnik partije beskrajno odan “nepogrešivom vođi”.

Ne govori on o stanju u resoru koji vodi, na kraju krajeva to su povjerljive stvari iz domena sigurnosti o čemu će kao i dosad uredno izvještavati svog pretpostavljenog predsjednika, pardon predsjednicu vlade, tako bi zapravo trebalo ali ne biva, nego govoriti o potrebi jedinstva i slične floskule izlizane od prevelike upotrebe prije svega predsjednika republike.

Do sada je u Srbiji, a bogme i u regiji, moć političara redovno dolazila iz stranačke pripadnosti, dok će Vučević vjerovatno biti prvi čija moć počiva u apsolutnoj lojalnosti običnom članu stranke sa sličnim prezimenom.

Nije zgoreg se podsjetiti zanimljivog detalja iz novije političke istorije Srbije kada je predsjednik republike Tomislav Nikolić nakon izbora stranku predao mlađahnom Vučiću koji će to iskoristiti da Nikolića ubrzo pošalje u političku penziju.

Vučević je izabran sa dubokim uvjerenjem Vučića i svih namještenika oko njega kako se tako nešto sigurno nikad neće ponoviti.

Pokret za odbranu Vučića

Stalno ponavljanje omiljene fraze vrha vlasti o potrebi ujedinjavanja svih političkih snaga radi odbrane države i naroda u jedan pokret ne daje odgovor na pitanje na koje grupe i pojedince Vučić zapravo računa. Osim ako je riječ o još nekim “opozicionarima” vazda spremnim da uz odgovarajuću cijenu pretrče u vladajući tabor. Takvih je u Srbiji uvijek bilo i biće, ali ne toliko da bi se stiglo do 70 procenata željene podrške.

Međutim, ako se izuzmu postojeći koalicioni partneri SNS-a, osim SPS-a Ivice Dačića sa svojih tradicionalnih desetak posto podrške, ostali bi najvjerovatnije bili zbrisani sa političke scene, pa će iz tog razloga svi biti i u narodnom pokretu ali skoro bez ikakvog političkog uticaja. Ovo se odnosi i na Narodnu seljačku stranku Marjana Rističevića i na SDPS Rasima Ljajića, Krkobabićeve penzionere iz PUPS-a, Pokret socijalista Aleksandra Vulina ili SPO Vuka Draškovića.

Ko bi se tu još ujedinjavao osim, možda, nekoga iz opozicione desnice koja samu sebe naziva patrotskom i državotvornom, u ovom trenutku zaista nije jasno iako Vučić spominje nestranačke ličnosti, intelektualce, radnike i seljake.

Njemački je radio Deutche welle” ovakvu inicijativu nazvao “zbijanjem redova iza Vučića”, što nije netačno pogotovo kada se u obzir uzmu rijeke ljudi koje u centralnim beogradskim ulicama jednom nedjeljno već peti put za redom uporno skandiraju “Vučiću, odlazi!”.

Nije to, međutim, jedini razlog što lideru ubjedljivo najjače stranke koji dobija više od polovine glasova na predsjedničkim izborima – pravi novu političku organizaciju.

Neizbježan kontekst koji se zove Kosovo

Novi Vučićev pokret i razmatranje šta on donosi ne može se izmjestiti iz konteksta najnovijih dešavanja na Kosovu i sporazuma iz Brisela i Ohrida, kada se za trenutak činilo da je normalizacija odnosa Beograda i Prištine neizbježna. Umjesto normalizacije, došlo je do nove eskalacije u kojoj su mnogi pomislili kako bi se podizanje borbene gotovosti vojske na najviši nivo moglo završiti i njenim marširanjem na sjever Kosova.

Za profesora Fakulteta političkih nauka Dušana Spasojevića je „jasno da je u pitanju kontekst sporazuma sa Kosovom, i pokušaj da se on opravda ili objasni biračima”, ali i “ko zna koja po redu najava suočavanja sa mangupima u sopstvenim redovima“.

„Sve dok se neko zaista ne izbaci iz stranke, ne uhapsi, ne procesuira i pravosnažno osudi, nema nikakvog govora o zavođenju reda ili dubinskom čišćenju stranke. Tako će biti i ovog puta, jer bi sve drugo bilo davanje veće slobode tužilaštvu sa svim političkim posledicama koje bi to izazvalo,“ precizira Spasojević.

Činjenica da je Vučić za formiranje pokreta odredio baš 28. juni odnosno Vidovdan, za koji se vezuju mnogi važni događaji u srpskoj istoriji, svjedoči o tome kako i taj simolički datum može mobilizirati građane u zauzimanju odbrambenog garda, ali i spremnost da se glas da braniteljima, a ne izdajnicima srpstva.

Osnivanje novog pokreta u kojem će naprednjaci zadržati najvažniju ulogu u suštini treba označiti početak izborne kampanje i to je najjači razlog njegovog osnivanja i postojanja. Mada, treba ponoviti i ono što svi u Srbiji odavno znaju, naprednjaci nikad iz kampanje i ne izlaze. S tim što sazrijeva i saznanje da se od bezbrojnih kampanja i izbornih ciklusa sve teže živi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.