Finalni trijumf međunarodnog krivičnog sudstva

Judikatura međunarodnih sudova je jasna da se devedesetih radilo o agresiji Miloševićeva režima na susjedne države, a ne o raspadu bivše države u ‘građanskim ratovima’.

Nebitno je na koliko godina su osuđena dva pojedinca koji kao osobe ionako nikad nisu niti postojali, piše Gjenero (Reuters)

Svi mi koji smo godinama zagovarali potrebu za međunarodnim sudištem za ratne zločine, prema rezultatima onoga što popularno zovemo Haaškim sudištem (prije ICTY, sada Međunarodni mehanizam za krivične sudove), imali smo ambivalentan stav.

Ti sudski mehanizmi stvorili su ogromnu pravnu, ali i povijesnu građu, ljudi koji su istraživali ratne zločine i nastojali identificirati i počinitelje i naredbodavce, napravili su velik posao. Ali procesi su se odvijali vrlo polagano, nisu imali efekta kakav je, u smislu suočavanja sa zlodjelima totalitarnog poretka, imalo Nuermberško sudište, nije bilo fokusirane pozornosti javnosti na to što se pred sudskim vijećima događa i kakvi se dokazi o zločinima prezentiraju.

Ključni ratni zločinci osuđeni su kasno, kao starčići, pa su neki od njih, poput groznog Ratka Mladića, imageom umirovljenog zastavnika skromnih perceptivnih mogućnosti i još oskudnijeg obrazovanja, stvarali i dojam samilosti. Mnogi se nisu našli pred sudištem, a neki, poput dirigenta zločinačkim procesima Slobodana Miloševića, izbjegli su suočiti se s presudom bijegom iz ionako ništavna i bezvrijednog života.

Ipak, ICTY je nedvojbeno presudio o tome da je u seriji ratova, što ih je započeo Miloševićev režim, barem jedna „epizoda” imala karakter genocida, dakle, industrijaliziranog pokolja pokrenutog radi zatiranja jedne nacionalne zajednice na jasno definiranom prostoru počinjenja tog genocida. Nije, naravno, Srebrenica jedini locus na kojem možemo govoriti o postojanju  industrijaliziranog ubijanja, zatiranja tragova, uključivanja cijelog aparata (para)države u provođenje, organiziranje i poslije prikrivanje zločina.

Svega toga bilo je i u Hrvatskoj, ako ne drugdje, onda u Škabrnji i Vukovaru, a bilo je, ako ne drugo, a ono namjere na Kosovu, a sve one općine koje su u optužnicama protiv Mladića i Karadžića, prije svega, bile označene kao mjesta genocida, ispunjavaju većinu kriterija da bi se govorilo o genocidu. Većinu, ali čini se ne sve.

Teški izazov

Haaško sudište suočilo se s teškim izazovom: s jedne strane, jasno je da je glavnina stradanja ljudi u ovom ratu izazvana agresijom Miloševićeva režima na susjedne države, da iza svega stoji zla namjera etničkog zaokruživanja prostora, a da je, što je najgore, dio te zle namjere, toga zločinačkog pothvata, legaliziran mirovnim sporazumom u Daytonu, kojim je uspješno zaustavljen rat, ali nije uspostavljen pravičan i održiv mir. S druge strane, jasnu sliku agresije snažno je zamutilo ponašanje Hrvatske u jednom razdoblju rata, kad je režim u Zagrebu prihvatio kao legitimne ratne ciljeve iz Miloševićeva zločinačkog pothvata, uz onaj legendarni balkanski: a gdje sam tu ja?

Režim u Zagrebu nije mogao Miloševiću, ali i njegovim nasljednicima, koji nisu spremni povući konzekvence iz zločinačkog poduhvata, što ga je taj režim pokrenuo, učiniti veću uslugu od toga što  su radili tijekom strašne 1993. godine, sve do Washingtonskog sporazuma i postizanja političkog dogovora između Bošnjaka i Hrvata i stvaranja Federacije BiH. Naime, to, kao i pojedinačni zločini u obrani, bili su argument onima koji su nastojali „stvoriti maglu”, da se na području bivše Jugoslavije nije radilo ni o kakvoj agresiji, nego o građanskom ratu, u kojem, po definiciji nema nevinih.

I u ovom je pitanju ICTY, iako sudi pojedincima, a ne državama i „režimima”, stvorio sjajnu judikaturu, jasno definirajući i trajanje i opseg tog zločinačkog poduhvata vođenoga iz Zagreba. Naravno, to ima snažne konzekvence na politike Hrvatske prema susjednoj BiH. Ta je judikatura u Hrvatskoj osnažila one koji jasno govore kako je hrvatski državni interes funkcionalna, jedinstvena, suverena i održiva BiH, a pitanje je mjere i pristojnosti kako balansirati tu temeljnu vrijednost, s ustavnom obvezom „zaštite hrvatskoga nacionalnog korpusa” u susjednoj državi. Ono što je jasno definirano kao zločinački poduhvat ima u odnosu na Hrvatsku i njenu politiku jasno obilježje ustave, brane koja se ne smije prelaziti.

Najveći nedostatak judikature ICTY je činjenica da su ključni vojni komandanti, barem kad je riječ o agresiji na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu (to u manjoj mjeri važi za agresiju na Kosovo) ostali neosuđeni za zločine koji su počinjeni u njihovim zonama odgovornosti, za koje su oni ili znali, ili morali znati, a nisu učinili ništa da bi počinitelji bili kažnjeni.

Ukupni rezultat

I na kraju, aktualna posljednja važna presuda haaških mehanizama, ona dvojici anonimnih, beznačajnih ljudi, nekom Stanišiću i Simatoviću, visoko rangiranim operativcima onoga što se u Beogradu naziva jednom riječju – Službi – silno je važna za vrednovanje ukupnog rezultata međunarodnog kaznenog sudovanja nakon serija agresija, pokrenutih od strane Miloševićeva režima, protiv susjednih država.

Miloševićev režim bio je autoritaran ili totalitaran, počinitelji zločina u njegovo ime bili su dio polusvijeta i kriminalnih struktura (riječima nekog zastavnika u kojeg bi se mogao prerušiti Mladić – mangupi iz civilstva), ali zločinački poduhvat koji je provodio, Milošević je profesionalno planirao.

Za razliku od zločina počinjenih u obrani i u hrvatskom zločinačkom poduhvatu iz 1993. u BiH, gdje su tragovi povezanosti s režimom „boli oči”, Milošević je precizno zametao tragove. Ključna njegova ideja, ključni argument obrane njegovog režima, bio je da Srbija nije sudjelovala u tim „građanskim ratovima”. Iako nije posve izbjegla odgovornost za pravno nesumnjivo potvrđeni genocid u Srebrenici, presuđeno je samo to da režim u Beogradu nije spriječio, iako je mogao, i nije kaznio počinitelje zločina genocida. Dakle, nije posve točno ono što u Beogradu tvrde, da je UN-ov Međunarodni sud (ICJ) amnestirao Srbiju za odgovornost za zločin genocida.

Ipak, do zadnje presude Haaškog suda za ratne zločine, sada Međunarodnog mehanizma za krivične sudove, nedostajala je spojnica između Miloševićeva režima, dakle, Srbije kao države, i zločinačkih organizacija koje su u interesu i na korist tom režimu činile zločine diljem Hrvatske, BiH i Kosova. A što je u totalitarnim režimima uvijek ta nevidljiva spona? Netko će reći stranka, i neće biti daleko od istine.

Mehanizmi stranačke kontrole koji dovode do paralelnih zapovjednih lanaca, koji su obilježavali i Hitlerovu fašističku vojnu strukturu, i piramidu Staljinove Crvene armije, vidljivi su i „organogramu” onih koji su sudjelovali u počinjenju ratnih zločina i kršenju ljudskih prava u ratovima što ih je započeo Miloševićev režim. Međutim, prava je spona čvrsto vezana uz stranačku infrastrukturu, lojalnost vođi i njegovu unutarnjem krugu, zaobilaženje institucionalnog odlučivanja i zapovijedanja, ali je ona i čvršća i profesionalnija.

‘Sigurnosne službe’

Naravno, riječ je o strukturi „sigurnosnih službi”. Kao što je Dušan Kovačević došao od burleskne braće Čvorović i miljea „balkanskog špijuna”, do tragičnog lika „profesionalca” Luke Labana, tako je i haaški sudbeni mehanizam postupno i na kraju, došao do Labanove subraće, Jovice Stanišića i Franka Simatovića.

Kamo god je Miloševićev režim slao kriminalni polusvijet da čini zločine i izaziva kaos, koji je onda najprije formalno „smirivala” vojska pod Miloševićevom kontrolom, a onda su protekom vremena ti kriminalci postali samostalni izvođači radova, tu je bio i Miloševićev dvojac od velikg povjerenja. Oni su raspolagali ilegalnim fondovima koje je teško identificirati, a iz tih se fondova financiralo te sitne zločince. Oni su određivali tko će igrati kakvu ulogu i u ime režima, odnosno autoritarnog vladara, eliminirali, kažnjavali ili promovirali te zločince. Oni su kontrolirali kanale dostupnosti informacija javnosti. Naravno, radilo se tek o dvojici „skromnih aparatčika”, bez karizme, bez velikih vještina, bez nekog ozbiljnog znanja, ali oni su bili „država”, oni su kontrolirali mehanizme službe.

Veliki finale, veliki uspjeh međunarodnog sudovanja za ratne zločine, događa se u trenutku kad je to potrebnije nego ikad. Naime, mastodont „službi”, što ih je Milošević naslijedio iz bivše zajedničke države i nad njima uspostavio kontrolu, bio je počeo raspadati se u vrijeme stvarne demokratske tranzicije u Srbiji, dakle, u vrijeme administracije Zorana Đinđića. Takve „zvijeri” najopasnije su kad im prijeti smrt, pa zato nije čudno da je upravo ta struktura svirepo ubila demokratskoga europejskog državnika, kakav je bio Đinđić. Akcija „Sablja” toj zvijeri, naravno, nije odsjekla glavu, kao što to vrlo glasne akcije nikad ne uspijevaju.

Umjesto onoga što na Balkanu najviše nedostaje, „follow up”, sustavni rad na jačanju institucija i rastakanju paralelnih struktura, uslijedili su pogodbena administracija i, što je najgore, Vučićeva „baršunasta restauracija” miloševićevskog autoritarizma.

Stanišićevi i Simatovićevi nasljednici danas nisu vozači taksija i skladištari, kao što su to postali STASI-jevci, ili nesretni Luka Leban, nego su čvrsto ukotvljeni u režimu, anonimni i moćni, kao što su to bili i Stanišić i Simatović. Iza operativaca koji provode udare poput „klerikalnog desanta na Cetinje”, socijalne dinamike kojom danas upravljaju Aleksandar Vučić i njegov povjerenik za „duhovnost” Prvoslav Perić, sav taj dobro organiziran i treniran „goloruki narod”, iza svega toga stoje Stanišićevi i Simatovićevi učenici.

Nebitno je na koliko godina su osuđena dva pojedinca koji kao osobe ionako nikad nisu niti postojali. Važno je da je osuđen sustav, a ta osuda, koja je prepoznala sponu između Miloševića i kriminalnih bandi „na terenu”, silno je važna i zato da se jednom za svagda može reći kako je judikatura međunarodnih sudova jasna – da se devedesetih radilo o agresiji Miloševićeva režima na susjedne države, a ne o raspadu bivše države u „građanskim ratovima”, ali je još važnija kao upozorenje onima koji danas, opijeni moći i utjecajem, uvjereni da su nedodirljivi, rade iste poslove koje su ranih devedesetih započela dva važna Miloševićeva terenska operativca: Franko Simatović i Jovica Stanišić.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera