Riječi od kojih je Srbija zanijemila
Nad riječima oca djeteta ubijenog u beogradskoj osnovnoj školi svi se trebamo zamisliti i zapitati, jer one mogu promijeniti Srbiju.

Da se putnik namernik slučajno zadesio u nedelju uveče u Srbiji i vrteo televizijske kanale, video bi dve Srbije. Bila je to, u pravom smislu reči, slika i prilika Srbije onakve kakva ona danas jeste. U jednom uglu Srbija patnje i želja da se nešto učini, a u drugom su bili oni čiji je jedini interes opstanak na vlasti. Na jednom kanalu je govorio Slobodan Negić, otac Sofije Negić, jedne od deset žrtava masakra u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. Govorio je o svom bolu, empatiji i onome kako i šta deca osećaju. On je govorio, a Srbija je zanemela dok su joj se suze slivale niz lice.
Za to vreme, na nekom drugom kanalu, tiradu o sebi i predsedniku Srbije izvodila je Jelena Karleuša. Tačno onako kako peva, tako je i govorila. Ona je najveća zvezda, Twitter ništa ne vredi bez nje na njemu, da se i ona pojavila na protestu doživela bi ovacije, ti koji vode proteste su najgori u Srbiji, a najbolji je, zna se – Aleksandar Vučić.
Narodna muzika i ‘tamna seansa’ za djecu
Podela u Srbiji nikada nije bila jasnija. Na jednoj strani su ljudi koji su uništeni u pojam zbog tragedije u školi “Vladislav Ribnikaru” i u Mladenovcu, koji traže da se Srbija promeni, da se normalizuje, a sa druge su oni koji i dalje ne biraju sredstva da bi opstali na vlasti, optužili one koji su protiv njih da su lešinari i hijene i koji u pomoć pozivaju Jelenu Karleušu.
Koliko je snage potrebno da čovek koji je izgubio dete stane pred kamere i da progovori. Niti je tražio krivca, niti je dečaka koji mu je oduzeo ćerku nazvao ubicom. Pričao je o iskrenosti u očima, ljudima koji su mu izrazili saučešće, ljubavi koju je od njih dobio. Bez ijedne teške reči, koje svi mi u ovim teškim vremenima olako koristimo, otkrio je kako “sistem nije zakazao”. Kako je rekao, 5. maja, dva dana posle krvavog pira u toj školi, došla su pojedina deca da pokupe stvari koje su im ostale u školi, a onda ih je jedna doktorka, uz znanje direktorke škole, povela na “tamnu seansu”.
“Ona je deci puštala narodnu muziku i govorila im da treba da se povežu sa duhovima i dušama poginulih prijateljica i prijatelja. To je bilo bez znanja roditelja, a devojčica koja je prisustvovala tome došla je kuću uplakana, u traumi, rekla je da su bili na seansi i da je bilo odvratno”, rekao je Negić. Poručio je da ne traži krivca, niti da upire prstom u ljude, već da želi da govori o onome što se događalo i da kaže javno neke stvari koje su teške. Na sastanku koji su imali sa predstavnicima državnih institucija, među kojima su bili i predstavnici Ministarstva zdravlja, koje je navodno uputio dotičnu doktorku u školu, postavio pitanje: “Ko je ona i odakle u školi?” Niko nije znao da mu odgovori na to pitanje.
Jelena Karleuša i sublimacija dugotrajnog ludila
Zahvalan zbog empatije koju dobija, rekao je da će svoji sudbinu nositi onako kako ga je njegova Sofija naučila. “Ljudi, hvala vam svima. Shvatite da je ponekad jedini razlog čoveku da se bori to što ima ljude oko sebe. I da ovde treba da naučimo veliku lekciju o tome da se radi o nama, o nama ljudima, o našim sudbinama. Moja sudbina je teška, ali ja ću je nositi, i to baš onako kako me je Sofija, kao što joj ime kaže, mudro naučila tome”, rekao je Negić, posle čega su nestale reči svima onima koji su to gledali.
Srbija je ponovo preživela sve ono što se desilo tog 3. maja. Njegove reči odzvanjaju Srbijom danima posle izgovaranja. I nikakve politike u tome nije bilo. I nema te zloupotrebe o kojoj se priča. Svakom od tih roditelja treba omogućiti da se oglase, ako to žele. Slobodan je to uradio i protresao je Srbiju od glave do pete. Učinio je, bar na tren, Srbiju boljom nego što jeste.
Dok je on govorio o svemu navedenom, Jelena Karleuša je vodila svoje monologe, iako je bila samo jedna od gostuju. Smejala se, pravila se nevešta, bez znanja o činjenicama, bez trunke one empatije o kojoj je bilo reči na drugom mestu. Ali, zato puna hvale za predsednika, njegovo poznavanje stranih jezika, vrednog rada, otvaranjem fabrika, vakcinama. Sublimacija onog istog ludila koje je zahvatilo dobar deo srpskog društva.
Otrov koji nam decenijama vlast servira
Čudila se kako su to rijaliti programi krivi za stanje u zemlji, kako je Pink najgledanija televizija, kako neke druge televizije rade protiv svoje države, ali da njih ionako niko ne gleda. Udarila je i na glumce. Nema koga nije optužila da je zloupotrebio tragediju. Naravno, i ona je iskoristila slične izraze, poput onih predsednikovih, naglašavajući da su “bilo kakve političke poruke na takvim skupovima maslo profitera i bagre”.
Nad Slobodanovim rečima svi treba da se zamislimo i zapitamo. Njegove reči mogu da promene Srbiju. Možda i sebe preispitamo da li i mi grešimo, a ne samo oni koje kritikujemo. Reči Jelene Karleuše su, međutim, sramotne, uvredljive i valjda će brzo otići u zaborav. Od njih sledi ista ona mučnina koju izaziva otrov koji se duže od decenije servira narodu putem medija koje kontrolišu vlasti.
Srećom, ostaje nada da će sve ono što je Sofijin tata rekao biti uklesano u neki novi temelj, od kojeg će, konačno, krenuti izgradnje nek lepše, bolje i, pre svega, sigurnije Srbije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.