Žene u Srbiji su iznova na tapetu vrha Crkve

To što je patrijarh Porfirije žene nazvao jadnicama i bijednicama nije izuzetak, nego je prije potvrda diskriminatornog odnosa Srpske pravoslavne crkve prema ravnopravnosti žena.

Kako žene mogu biti jadnice i bijednice, ali nikako snajperistice, psihološkinje, borkinje ili dramaturginje?, pita se autor (EPA - Ilustracija)

Kako je srpski patrijarh Porfirije besramno žene u Srbiji nazvao jadnicama i bijednicama već je detaljno opisano i na ovom portalu. Skandal nije umanjilo ni naknadno saopštenje Srpske pravoslavne crkve kako je njen poglavar zapravo mislio samo na jednu ženu, čije ime nije spomenuto, ali je bilo jasno da je riječ o Brankici Janković, povjerenici za ravnopravnost. Povjerenica je patrijarhu ubrzo odgovorila, ocijenivši njegove riječi “ponižavajućim i uznemiravajućim”. Rekla je kako dodatno zabrinjava što takve riječi dolaze u trenucima “izuzetno teškim za naše društvo, u kojima smo se suočili sa dvije velike tragedije i kada nam smrtno stradaju najranjiviji u društvu – djeca i žene”. To, naravno, nije samo pitanje mizoginije, nego je i vid podsticanja porodičnog nasilja, u kojem je samo od Nove godine u Srbiji ubijeno 18 žena, što je nesporan dokaz postojećeg femicida,

Zašto je čelnik crkvene vlasti zajapureno rekao to što je rekao, međutim, pitanje je koje baca prilično svjetla ne samo na zakonska rješenja o rodno senzitivnom jeziku, što je bila polazna tačka za iznenadnu “polemiku”, nego i ugrožavanju davno, ali i ne tako davno, ostvarenih i zakonom garantovanih ženskih prava. U ovom slučaju upravo se radi o tome kako atavistički odnos prema ženama, bile one vjernice ili ne, Crkva nije mijenjala u skladu sa društvenim promjenama, a vjerovatno još dugo i neće, propagirajući model pater familias kao jedini mogući u organizaciji i porodice i društva.

Čedomorke moraju rađati i ‘treba ih tući’

Nije Porfirije ni prvi, ni posljednji crkveni otac koji je pravio rodnu diskriminaciju među pastvom. Miješajući duhovni i profani pogled na svijet, podsjetio je na nekadašnjeg vladiku crnogorsko-primorskog Amfilohija, koji je prije nekoliko godina pripadnice ženskog pola nazvao čedomorkama i ustvrdio kako “Srpkinje u svojim utrobama za jednu godinu ubiju više djece nego Hitler, Musolini i Broz zajedno”. Skandalozno ruženje žena nastavio je Porfirijev prethodnik, Irinej, koji je skoro naredbodavno uskliknuo kako su žene “dužne da rađaju decu”, a sve u službi državne politike popravljanja demografske slike nacije, ne shvatajući da su takve poruke, bilo da dolaze iz Crkve ili iz vrha države, najčešće kontraproduktivne. Jer, nije realno očekivati da su brojne žene koje vode porodice, firme, organizacije ili državne organe uspješnije od muškaraca spremne da se odreknu svojih vještina i pozicija. A i zašto bi?

Čak je i Pavle, ubjedljivo najpopularniji srpski patrijarh u drugoj polovini XX vijeka, imao “bisere” vezane za ravnopravnost žena. Na jednom mjestu, kako je ostalo zapisano, objašnjavao je da muškarac ima pravo tući ženu kad procijeni da je “zaslužila”, ali ne “tako jako da bi joj nanio povrede”. Dakle, nije to samo stav Pavla, Irineja, Amfilohija ili Porfirija, nego nepisano pravilo odnosa Crkve prema ženama. Čak i kada je patrijarh nešto liberalniji nego je uobičajeno, političke vlasti manje ili više prikriveno koriste Crkvu kao najvažniji alat za dolazak ili ostanak na vlasti. Naravno, što nikako ne znači kako su najviši predstavnici Crkve “male mace” i kako nemaju interesa od takvih, ponekad izuzetno sramnih, svojih uloga.

Na pitanje ko nepotrebno svađa muški i ženski rod u normiranju savremenog srpskog jezika, nije teško odgovoriti. Oni koji su predložili zakon koji je prošao sve procedure su za ravnopravnost ženskih oblika i njihovo uvođenje gdje ih nije bilo, a protiv su oni koji misle kako je sasvim u redu da se oblici muškog roda, uglavnom za riječi uvezene iz nekog stranog jezika, zadrže i za ženski rod. Bilo je i komičnih situacija u jezičkoj praksi i insistiranja, naprimjer Maje Gojković, da je niko ne zove “gospođo ministarko” nego “gospođo ministre”. Crkva, dakle, nije jedina koji se protivi primjeni Zakona o jezičkoj rodnoj ravnopravnosti donesenog 2021. godine, čija puna primjena treba početi 2024. godine.

Mogu biti vojnikinje, ali ne i snajperistice

Pošto u svojim liturgijama i drugim službama koristi crkvenoslovenski jezik prilično nerazumljiv mnogim vjernicima, jasno je da se Crkva koristi upravo kao oruđe nekih političkih krugova, a prije svega glasova iz čuvenog jezičkog odjeljenja Srpske akademije nauka i umetnosti (onog koje, naprimjer, insistira na upotrebi termina bošnjački, a ne bosanski jezik), koje neke oblike ženskog roda pojedinih zanimanja u muškom rodu smatraju skarednim ili prosto – silovanjem jezika. Oni smatraju da je, naprimjer, oblik snajperista potpuno dovoljan i za muški i za ženski rod, dok bi uvođenje ženskog oblika snajperistica bilo nepotrebno. Ovu grupu jezikoslovaca “normativista” uopšte ne zanima što pušku sa snajperskim nišanom odavno, pored vojnika, nose i vojnikinje, dakle žene i djevojke, pa je najnormalnije da, pored snajperista, u jezik uđu i snajperistice, koliko god se to njima ne sviđalo. Lingvistkinjama, a ne snajperisticama.

Nije neobično da se jezički ženski rod ponajmanje dopada desničarskim i krajnje dedsničarskim strankama, koje bi se uslovno mogle zvati konzervativnim. Sve one obavezu medija o korištenju rodno senzitivnog jezika, propisanu Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, uglavnom vide kao nasilje nad jezikom, izvrgavanje jezika ruglu i nametanje novogovora. Kao primjere takvog “nasilja” navode oblike kao što su psihološkinja – psihologinja, epidemiološkinja – epidemiologinja i slično.

U red braniteljki novih zakonskih rješenja svrstala se i profesorica Svetlana Tomić sa Alfa BK univerziteta u Beogradu, koja tvrdi kako je srpski jezik oduvijek bio ono što danas nazivamo rodno osjetljivim jezikom. Profesorica je za Radio Slobodna Evropa ustvrdila kako su ženski oblici za određena zanimanja u funkcije bili prisutni i prije 19. vijeka. Prema njenom istraživanju, ženama se nije obraćalo sa upravitelj, nego upraviteljka prve više ženske škole, koja je osnovana u Beogradu 1863. godine. Prema istom izvoru, ženski su se oblici mogli pronaći u djelu srpske književnice Jelene J. Dimitrijević iz 1912. godine. Upotrebljavala je riječi baletkinja, igračica i strankinja. Takođe, i poslije Drugog svjetskog rata ženski oblici, poput traktoristkinja, korišteni su u štampi Antifašitičkog fronta žena.

‘Zakon koji napravljen pod uticajem Brisela’

Svetlana Tomić tvrdi kako je otpor korištenju ženskih oblika najjači kod lingvista “normativista”, odnosno onih koji insistiraju na tome da je uvođenje ženskih oblika za pojedina zanimanja narušavanje norme srpskog jezika. Profesorica smatra da su argumenti “normativista” nedosljedni, jer odbijaju korištenje ženskih oblika za funkcije i zanimanja koje obavljaju žene, prešućujućii da se time otvara problem u formiranju rečenice u srpskom jeziku. “Na primer, ako kažete državni sekretar je rekla, to je nepravilno, nemate slaganje u rodu subjekta i predikata u toj rečenici“, kaže Svetlana Tomić.

Zanimljivo je da se “normativisti” i zakonobranitelji slažu u ocjeni da se mnogi kriju iza jezika kako bi promovisali određenu ideologiju. Tako Svetlana Tomić tvrdi kako je terminologija koju koriste lingvisti “normativisti” u kritici rodno senzitivnog jezika često populistička i nema veze sa naukom. “Ja tu vidim jednu patrijarhalnu političku dimenziju u celoj priči, jedan redukovan naučni pristup, koji ne dozvoljava da obuhvate različita istraživanja, na primer, sociolingvistike da muški rod nije neutralan”, kaže ona i objašnjava kako u novinarskom naslovu Izvrsni rezultati sportiste čitaoci i čitateljke neće znati da je tekst pisan o ženi.

Sa druge strane, lingvisti Odbora za standardizaciju jezika tvrde kako je “Zakon bez sumnje napravljen pod uticajem Brisela” i da se ženski oblici nameću “na silu”. Zakon rodno osetljiv jezik definiše kao “jezik kojim se promoviše ravnopravnost žena i muškaraca i sredstvo kojim se utiče na svest onih koji se tim jezikom služe u pravcu ostvarivanja ravnopravnosti, uključujući promene mišljenja, stavova i ponašanja u okviru jezika kojim se služe u ličnom i profesionalnom životu”. Na ovaj način ne krije se namjera da se kroz jezik promoviše ravnopravnost žena i muškaraca.

Patrijarhu, ovo nije ‘borba protiv braka i porodice’

Zakon o rodnoj ravnopravnosti, koji je 1. juna 2021. godine stupio na snagu, između ostalog, predviđa da su mediji dužni da prilikom izvještavanja “koriste rodno osetljiv jezik i da razvijanjem svesti o značaju rodne ravnopravnosti doprinose suzbijanju rodnih stereotipa“. Iako su za neprimjenjivanje zakonskih odredaba od sljedeće godine za medije pripremljene i novčane kazne, već sada se može tvrditi da će u opticaju biti dosta “šarenila” i da će mnogi ženski oblici koji već egzistiraju u praksi sigurno zaživjeti u široj upotrebi, ali da će biti i “gospođa ministara”, i gospođa drugih zanimanja, i titula koje će više voljeti da ostanu u muškom rodu, kao navodno gramatički neutralnom. Ipak, potpuno je sigurno da se iza rodno senzitivnog jezika ne krije “borba protiv braka i porodice”, kako to misli srpski patrijarh.

Nakon svog ispada, on treba odgovoriti kako to žene mogu biti jadnice i bijednice, ali nikako snajperistice, psihološkinje, borkinje ili dramaturginje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama