I Ukrajina i Rusija moraju osjećati sigurnost da bi došli do mira

Možda je teško izmiriti brigu za sigurnost Kijeva i Moskve, ali nije nemoguće.

Susret kineskog i ruskog predsjednika u Moskvi ovog marta (Reuters)

Prošlo je više od godinu dana otkako je Rusija pokrenula otvorenu invaziju na Ukrajinu. Rat je usmrtio i ranio stotine hiljada civila i vojnika, te razorio državu. Posljednjih mjeseci, međutim, bilježi se slab napredak na liniji fronta i posmatrači sve više govore o pat-poziciji, te o potrebi pregovora između Kijeva i Moskve.

Premda su obje strane navele kako su spremni za pregovore, još uvijek nisu sjeli za sto i razgovarali o miru. Dok međunarodna zajednica razmatra kako da pokrene ovaj proces, važno je prisjetiti se kako se do mira može doći tek kada se i Ukrajina i Rusija budu osjećale sigurnim. Obje države. Ne samo jedna od njih.

Obje države su potpisnice Povelje o europskoj sigurnosti usvojene 1999. na šestom samitu Organizacije za sigurnost i saradnju u Europi održanom u Istanbulu. Članak II potvrđuje pravo svake države da uspostavi svoju sigurnost kroz saveze i sporazume, te navodi kako mora postojati obostrano poštivanje takvih sporazuma.

Jasno je kako današnje sigurnosne paradigme Ukrajine i Rusije ne mogu biti lako pomirene, ali to ne znači da je nemoguće doći do dogovora na koji bi obje strane pristale, naročito ako uključuje garancije drugih sila.

Sjedinjene Američke Države su neizostavne za ukrajinsku sigurnost i nezavisnost, ali njihova posvećenost nije vječna. Washington je nedavno signalizirao kako je suprotstavljanje ruskom ekspanzionizmu u Ukrajini i drugdje sporedna stvar, te da mu je Kina glavna preokupacija.

Stoga sigurnosne garancije za Ukrajinu mora dati Europska unija čiji su ekonomski i sigurnosni interesi u pitanju u ovom sukobu.  Ukrajina možda više voli imati posla sa Amerikancima, ali prije ili kasnije će shvatiti kako su joj europski susjedi daleko stabilniji saveznici.

Europljani mogu garantirati ukrajinsku sigurnost oživljavanjem ranijih planova o Europskoj odbrambenoj zajednici (EDC) koje su napravile 1952. države Beneluksa – zajedno sa Francuskom, Italijom i Zapadnom Njemačkom – kako bi odgovorili na sovjetsku vojnu prijetnju.

Od njih se odustalo kada ih nije ratificirao Parlament Francuske, ali danas je malo vjerovatno da bi Pariz blokirao takvu inicijativu. Tako bih EDC mogao stacionirati snage u Ukrajini kako bi učili garancije kredibilnim. Sa ovaj način bi Europljani odgovorili na ruske tvrdnje kako je u Ukrajini riječ o samoodbrani od NATO-a.

Europske konvencionalne snage bile bi dovoljno jake da odgovore na ruske prijetnje ukoliko članice EU-a provedu trenutne planove o jačanju odbrambenih kapaciteta i ne potpadnu pod lijepe maštarije kako je svijet mirno mjesto.

Problem sa ovim aranžmanom je odgovor na rusku nuklearnu prijetnju. Postoje dva načina da se to riješi.

Prvi je da bi Rusi odustali od napada na Ukrajinu samo zbog prisustva EDC jedinica. One bi došle iz država koje su članice NATO-a. Iako nije jasno da li bi u ovom slučaju bio aktiviran Članak 5 Sjevernoatlantskog sporazuma, a koji tretira kolektivnu odbranu, strateška dvosmislenost koju stvara bi mogla biti dovoljna da spriječi ruski napad.

Drugo, sredstvo zastrašivanja bi moglo biti francusko nuklearno naoružanje. Francuski predsjednik Emmanuel Macron već je govorio kako Pariz razmatra ulogu u europskoj sigurnosti kroz svoj nuklearni arsenal.

A ideje da nuklearno zastraživanje bude multilateralno su se i ranije javljale. Početkom 1960-ih, SAD je predlagao višedržavnu NATO nuklearnu flotu poznatu kao Multilateralne snage.

Francuski nuklearni arsenal nije dovoljno diverzificiran kako bi odgovorio na ruske nuklearne prijetnje i da to postigne treba vremena i novca. Tako da bi francusko nuklearno oružje, kao zamjena za američki arsenal i odogovor na Rusiju u Europi, moglo upaliti samo na duže staze.

Davanje sigurnosnih garancija za Rusiju vjerovatno bi bilo dato Kini. Peking često navodi kako “ukrajinska kriza nije nešto što želimo vidjeti”. Ono što vjerovatno žele vidjeti to da ruski predsjednik Vladimir Putin ne bude niti pobjednik niti gubitnik.

Kina nema interesa u rezultate kojima Rusija, njen veliki rival u Centralnoj Aziji, postaje jača niti želi vidjeti pad Putinovog režima jer bi to dovelo do sumnji u stabilnost autokratskih režima.

Tokom marta, nakon što je bio domaćin kineskom predsjedniku Xiju Jinpingu, Putin je rekao kako Rusija i Kina ne stvaraju vojni savez. To je zato što ruskom predsjedniku on ne treba. On samo treba znati kako su njegovo i preživljavanje njegovog režima od suštinske važnosti Kinezima – to mu je sasvim dovoljna sigurnosna garancija.

No, male su šanse da će Rusija pregovarati za mir sve dok uočava simpatije Kine za svoje stavove. Zato Peking, ako je ozbiljan u svom stavu da “ne želi vidjeti” nastavak ukrajinske krize, morati pokazati Moskvi granice svojih sigurnosnih garancija.

To može uraditi jednostavnom promjenom retorike i zalaganjem za ideju kako je Rusija ona strana blokiranja mirovnog dogovora. To bi svakako umanjilo globalne simpatije za Moskvu i oduzelo joj jednog od asova iz špila karata.

Putin će, naravno, opirati se mirovnim razgovorima bez jasne pobjede u Ukrajini jer smatra kako je cijena na domaćoj sceni prevelika. Nakon što je više od godinu dana ruskom narodu govorio kako vodi “vojnu operaciju” kako bi Ukrajinu očistio od “nacista” i spriječio “genocid” nad onima koji u ovoj državi govore ruskim jezikom, moglo bi doći do postavljanja brojnih pitanja ako on iznenada obustavi kampanju i počne pregovarati sa onima koje je nazivao “nacistima”.

Xi bi mogao pomoći Putinu u ovoj nedoumici, ukazavši mu na retoričke akrobacije jednog od njegovih prethodnika, Denga Xiaopinga nakon što je kineski napad 1979. na Vijetnam odbila borbeno iskusna vijetnamska armija. “Vijetnam je naučio lekciju”, kazao je Xiaoping tada, a Putin bi to mogao reći kao “Ukrajina je naučila lekciju”.

Ono što je neizbježno je to da će se Rusija, po okončanju rata u Ukrajini, morati suočiti sa činjenicom da je nacija-država. Putin i ruski narod će morati prihvatiti da u Carska imperija i Sovjetski savez pokopani u historiji i da ne mogu biti oživljeni.

Zapad će, sa svoje strane, morati raditi na promjeni globalnih percepcija onih koji su krivi za sukobe. Inače će rasti sumnje da su SAD i EU iskoristili Ukrajinu zbog vlastitih ciljeva i tako biti dodatno izolirani.

Također, SAD mora biti oprezan da ne označi mogući kinesko-ruski “dogovor” kao pokušaj remećenja globalnog poretka i kao veliku prijetnju svojim interesa. Ako se desi, ostatak svijeta bi mogao biti uvjeren da se NATO sprema za konfrontaciju sa Rusijom i, eventualno, Kinom.

Iako bi uspostavljane sigurnosnih garancija i za Ukrajinu i za Rusiju moglo biti, bez sumnje, jako izazovno, to je jedini način okončanja ovog sukoba. Život sa dugim ratom nikog ne privlači. A, koliko god se plaši jačanja Kine, Zapad će morati prihvatiti njenu ulogu u borbi za mir u Ukrajini. Inače, mogao bi doći u opasnost padanja u sve veću izolaciju u odnosu na ostatak svijeta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada