Arapski svijet zaboravio palestinsko pitanje

Palestinci su izgubili svoje arapske saveznike usred sve većeg autoritarizma arapskih režima i oslanjanja na Sjedinjene Američke Države.

Palestinski demonstranti nose simbolični kovčeg na kojem piše: „rezolucije Arapske lige“ tokom protesta protiv normalizacije odnosa sa Izraelom, u Ramallahu, na okupiranoj Zapadnoj obali, 24. juna 2019. (Reuters)

Kada su cionističke snage krenule s etničkim čišćenjem Palestine kako bi uspostavile državu Izrael 1948, nevolja palestinskog naroda šokirala je arapski svijet. Naljutila je arapske nacije koje su bile usred svojih antikolonijalnih borbi i podigla je oslobođenje Palestine na status panarapskog pitanja.

Ali kako su arapski režimi, i republikanski i monarhijski postajali sve etabliraniji, privlačnost i korisnost palestinskog pitanja za arapske lidere, polako je počela blijedjeti.

Napuštanje Palestinaca direktno je povezano sa nedemokratskom prirodom arapskih režima i njihovom kontinuiranom političkom ovisnošću o Sjedinjenim Američkim Državama, glavnom podržavaocu Izraela i njegovog doseljeničko-kolonijalnog projekta.

Zaista, Palestina se danas čini kao naknadna misao u arapskom političkom poretku, s mnogim državama koje se mire i normalizuju odnose s Izraelom, jedinom preostalom kolonijalnim državom u arapskom svijetu, dok krive palestinsku političku razjedinjenost za ovu tužnu situaciju.

Autokratska cenzura Palestine

Palestinsko pitanje je oduvijek bilo, a i danas jeste, centralno pitanje u imaginaciji arapske javnosti i simbol prava na slobodu izražavanja. Režimima je bilo teško ograničiti želju svojih građana da izraze solidarnost s Palestincima koji žive kao građani drugog reda u Izraelu, pod okupacijom na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, i u lošim uslovima u izbjegličkim kampovima širom regije.

Ali kako su arapski režimi postajali više autoritarni i ukorijenjeni, prostor za zagovaranje palestinskog pitanja se smanjio. Pojačana kontrola nad javnim diskursom, sve veća cenzura i eskalacija političkog nasilja utišali su neslaganje širom arapskog svijeta.

Ne samo da su pozivi na demokratsku promjenu blokirani u arapskim državama, već i izrazi solidarnosti sa Palestincima nailaze na žestoku represiju, jer režimi pokušavaju kontrolisati narativ palestinskog pitanja.

Cilj ove monopolizacije načina na koji se palestinska borba adresira u javnosti jeste da se prikrije činjenica da arapski režimi sve više odustaju od bilo kakvog značajnijeg političkog napora da pomognu Palestincima. Zvanična podrška je umjesto tog, ograničena na varljivu retoriku i simboličke geste da bi se izbjegla konfrontacija sa Izraelom i njegovim pristalicom, SAD-om.

Iako je ovo bilo štetno za palestinsko pitanje i popularnu arapsku solidarnost s njom, omogućilo je arapskim vladama da posvete energiju svom opstanku usred mnoštva političkih, ekonomskih i socijalnih problema s kojima se suočavaju.

Predaja Palestine SAD-u

Godine 1977, nekoliko mjeseci prije svog sudbonosnog puta u Izrael, koji je utro put mirovnom sporazumu između Egipta i Izraela, egipatski predsjednik Anwar Sadat poručuje da Washington drži „99 posto karata“ na Bliskom istoku. Raspad Sovjetskog saveza 14 godina kasnije, učvrstio je tu stvarnost i ovisnost Arapa o SAD-u od tada je samo rasla.

Nastojeći da održe dobre odnose sa supersilom, arapski režimi su dozvolili Washingtonu, glavnom izraelskom dobavljaču oružja i vojne podrške, da preuzme kontrolu nad mirovnim naporima u regiji. Time nije ostavljen prostor za arapske lidere da pozitivno utječu na donošenje odluka u vezi Palestinaca.

Polako, ali sigurno, prava palestinskog naroda pala su s liste prioriteta arapskih vlada koje su vidjele SAD kao glavnog garanta svog političkog opstanka i uskih ekonomskih interesa.

Proces normalizacije između nekih arapskih država i Izraela koji je predvodila Trumpova administracija još jedno je ponavljanje postepenog arapskog napuštanja palestinskog pitanja. To je kulminiralo tzv. Abrahamskim sporazumom, koji uprkos svim obećanjima o „koristima“ za Palestince, nije imao nikakvu vrijednost za njih ili njihove nacionalne aspiracije.

Zapravo, normalizacija odnosa arapskih država i Izraela samo je ohrabrila cionističku državu u njenom ugnjetavanju Palestinaca i utrla je put za de facto pripajanje okupirane Zapadne obale.

Eskalirajuće doseljeničko nasilje protiv palestinskog naroda, uključujući i nedavni pogrom nad palestinskim selom Huwara, i otvoreni pozivi izraelskih zvaničnika na etničko čišćenje odraz su toga kako se osnaženo i samopouzdano Izrael osjeća da može činiti ratne zločine i zločine protiv čovječnosti s potpunom nekažnjivošću.

Najviše što su arapske vlade učinile u odgovoru na izraelsku agresiju jeste izdavanje uzaludnih osuda i protesti.

Izgovor palestinske razjedinjenosti

Od 2007, kada je Hamas preuzeo vlast u Pojasu Gaze od Palestinske samouprave (PA) koju je kontrolisao Fatah, Palestina nema ujedinjeno političko vodstvo. Još gore, Palestinska samouprava, međunarodno priznato tijelo koje upravlja okupiranim palestinskim teritorijama, potpuno je izgubila legitimitet u očima palestinske populacije.

Palestinska politička razjedinjenost ne samo da je išla u korist Izraela, već je postala i zgodan izgovor za arapske režime da ne unapređuju palestinsko pitanje. Oni cinično obrazlažu da ako Palestinci, koji godinama zahtijevaju da budu nezavisni u odlučivanju o svojim pitanjima, nemaju jedinstven stav, zašto i kako bi arapski svijet mogao djelovati u njihovo ime?

U isto vrijeme, većina arapskih režima podržava Palestinsku samoupravu, koja je postala produžetak autoritarnog arapskog političkog poretka i koja odbija odgovarati palestinskom narodu i istovremeno ne radi gotovo ništa da zagovara nacionalna i ljudska prava Palestinaca.

Okrivljavajući palestinsko nejedinstvo i pretvarajući se da podržavaju Palestince kroz PA, arapski režimi su se u suštini odrekli svoje odgovornosti prema njima.

Napušteni od strane arapskih lidera, Palestinci sada nemaju očitih saveznika u svojoj borbi protiv sve brutalnije okupacije i aparthejda. „Mirovni proces“ u kojem posreduje SAD, očito je farsa i međunarodne institucije, kao što su Ujedinjeni narodi, i dalje su isuviše slabe, ili prije namjerno oslabljene od strane SAD-a, da bi poduzele bilo šta.

A ipak, status quo palestinskog razbaštinjavanja, života pod brutalnom okupacijom i izraelskim aparthejdom nije održiv. Palestinsko pitanje ostaje otvorena rana arapskog svijeta.

Danas se čini da samo Palestinci mogu voditi svoju borbu za oslobođenje, onu koja je zasnovana na nacionalnom projektu koji uključuje sve dijelove palestinskog društva u Palestini i dijaspori i koji je zasnovan na idejama inkluzije, pluralizma i demokratije.

Okoštale palestinske nacionalne institucije moraju biti obnovljene kroz otvorene demokratske procese, uključujući i izbor novog vodstva koje može preuzeti vlast od starih i bezuspješnih elita. Palestinsko civilno društvo, obrazovne i socijalne institucije, omladinski pokret i druge organizacije moraju biti uključeni u razvoj ovog nacionalnog projekta.

Što se arapskog političkog poretka tiče, pokazao je da je nepouzdan, dok god je autoritaran i ovisan o sili koja održava Izrael i podržava njegovu politiku. Arapski svijet bi jednog dana mogao odigrati pozitivnu ulogu u pomaganju Palestincima; ali to će biti moguće samo nakon što prođe vlastiti proces demokratizacije i obnove.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera