Je li Turska spremna za dan nakon izbora?

Izborna utrka u Turskoj ušla je u finiš, ostavljajući iza sebe mnoga pitanja bez jasnih odgovora. Na neka pitanja koja se tiču procesa restrukturiranja vlasti dobit će se odgovori odmah nakon prebrojavanja glasačkih listića. Međutim, na važno pitanje odgovor možda neće doći odmah, 14. maja navečer, odnosno 28. maja, ako predsjednički izbori ne budu riješeni u prvom krugu. Je li Turska spremna za dan nakon izbora?

Natjecanje između dva glavna saveza, vladajućeg na čelu s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i opozicije koju predvodi Kemal Kilicdaroglu, poprima neobično oštar karakter u modernoj turskoj političkoj historiji, do te mjere da svaki od njih pristupa izbornoj utrci iz perspektive egzistencijalne borbe. Erdoganov gubitak neće značiti samo njegov odlazak s vlasti, već i naslijeđa dva desetljeća njegove vladavine. Poraz opozicije neće biti kao svaki prethodni gubitak, već gubitak prilike da dođe na vlast, koja se možda neće ponoviti godinama ili desetljećima.

Takvo natjecanje obično je znak da demokratija dobro funkcionira i da dobro radi svoj posao u procesu ponovne uspostave vlasti putem glasačkih kutija. Ali u neviđeno polariziranoj političkoj i društvenoj situaciji kao što je ova kojoj Turska danas svjedoči, gdje se dvije glavne koalicije natječu samo za pobjedu, a u tom natjecanju isključuju mogućnost poraza, postavlja se pitanje: šta se može očekivati nakon što postanu jasni rezultati izbora, posebno predsjedničkih? To nas vodi do tri teška i zbunjujuća pitanja u isto vrijeme: Hoće li Erdogan prihvatiti rezultate predsjedničkih izbora ako ih izgubi? Hoće li Kilicdaroglu prihvatiti rezultate predsjedničkih izbora ako ne pobijedi? Je li turska demokratija u stanju da se nosi s mogućom krizom oko izbornih rezultata i njihovog legitimiteta?

Posljedice izbora

Iako se Turska u svojoj modernoj političkoj historiji nikada nije suočila s iskustvom potencijalne krize ove vrste, činjenica da u političkom diskursu Erdogana i Kilicdaroglua ne postoji mogućnost poraza čini zemlju nespremnom da se glatko nosi s njenim rezultatima. U političkoj sociologiji, fokusiranje diskursa kandidata samo na mogućnost pobjede jedno je od moćnih i utjecajnih psiholoških sredstava. Na taj način se jača njihovo stabilno glasačko tijelo i motiviraju kolebljivi glasači, koji još nisu odlučili o svojim opcijama, a koji donose prevagu u trenutnim izborima, da glasaju za kandidata koji iskaže apsolutno povjerenje u pobjedu. Budući da i Erdogan i Kilicdaroglu pokazuju neupitno povjerenje u to, ova vrsta samopuzdanja može premašiti svoj cilj. U slabim demokratijama, opozicija svoju snagu obično crpi u otporu rezultatima izbora na kojima pobjeđuju oni na vlasti, krećući od raširene i često realne pretpostavke o izbornoj prevari.

Turska demokratija se nikako ne može svrstati u okvire krhkih demokratija. Turska demokratija, barem do sadašnjih izbora, nije svjedočila tome da opozicija otvoreno optužuje vladu za lažiranje izbora na način koji dovodi u pitanje legitimitet vlasti uspostavljene izborima.

Postoji pretpostavka, posebno u zapadnim medijima i istraživačkim krugovima, da su rezultati izbora, koji dovode do reizbora Erdogana, gledano iz političke perspektive, upitnog integriteta. Zapadna medijska kampanja protiv Erdogana, čiji su motivi upitni, otvara pitanja o tome hoće li se on zaista odreći vlasti u slučaju poraza. Iako je logično očekivati da izvještavanja o izborima, u kojima se predsjednik koji je na vlasti dva desetljeća natječe sa svojim protukandidatima, sadrže pitanja ove vrste, usmjeravanje pažnje isključivo na ovaj aspekt, bez postavljanja pitanja je li opozicija spremna prihvatiti gubitak, dovodi do stvaranja generalne percepcije da je Erdogan prijetnja demokratiji. Vidim da je formiranje takve percepcije dio propagandne kampanje zapadnih medija, što je u interesu opozicije.

No, ključni faktor koji određuje hoće li bilo koja strana prihvatiti nepovoljne izborne rezultate ovisi o tome koliko vjeruju u demokratiju. Pošteno je reći da sve turske političke stranke, i opozicija i vlast, do krajnje mjere vjeruju u demokratiju.

Zabrinjavajući signali

Iako su pojedine ličnosti iz vladajuće stranke, poput ministra unutrašnjih poslova Suleymana Soylua, nedavno poslale zabrinjavajući signal opoziciji, rekavši da bi izbori mogli biti politički udar na vladu, javni diskurs vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) pokazuje spremnost na prihvatanje rezultata, kakvi god oni bili. Predsjednikov glasnogovornik Ibrahim Kalin izričito je rekao da će Erdogan prihvatiti rezultate izbora, bez obzira kakvi oni bili. Takva je tvrdnja, u političkoj i izbornoj situaciji bez presedana u modernoj historiji Turske, važna za suprotstavljanje svim pretpostavkama koje dovode u pitanje snagu turske demokratije. Legitimitet koji je Erdogan stekao tokom dva desetljeća izvirao je iz volje biračkog tijela. S druge strane, međutim, nismo čuli izričitu spremnost opozicionih lidera da prihvate mogućnost poraza. U jednom od televizijskih intervjua, šef opozicione Stranke za budućnost Ahmet Davutoglu pokušao je izbjeći sagovornikovo pitanje o tome hoće li opozicija prihvatiti gubitak, opisujući to kao osjetljivo pitanje.

Opravdanja koja koristi opozicija da dovede u pitanje integritet izbora temelje se na činjenici da je konkurencija u kojoj sudjeluju nepoštena. Bez obzira na to koliko je vjerodostojna ova tvrdnja, o kojoj se, dakako, može raspravljati iz političke i materijalne perspektive, jedna stvar je unaprijed propitivati integritet izbora, a druga je govoriti o tobožnjem nedostatku poštenja u natjecanju. Opozicija ima pravo dovoditi u pitanje regularnost izbora ukoliko raspolaže dokazima o nepravilnostima ili slično. Također, zakon im daje mogućnost prigovora na rezultate kada se predoče dokazi.

Prema tome, nameće se pitanje na koji način političke stranke mogu djelovati i kako demokratija može funkcionirati u upravljanju potencijalnim sporom oko rezultata izbora narednoga dana. Iako je turska demokratija uspjela učvrstiti svoju ulogu u političkom životu kao organizator glatke tranzicije vlasti nakon šest vojnih udara kojima je država svjedočila od 1960, pa čak i nakon neuspjelog pokušaja vojnog udara 2016. godine, trenutna polarizacija budi sumnje u sposobnost sadašnje političke situacije da se glatko iznese s izbornim rezultatima.

Kako bih predvidio moguće reakcije, predstavljam dva scenarija: prvi u kojem pobjeđuje Erdogan i drugi u kojem pobjeđuje Kilicdaroglu. U prvom scenariju, Kilicdaroglu nije dao jasnu naznaku da može prihvatiti Erdoganovu pobjedu, te bi mogao dovesti u pitanje integritet glasanja i pozvati opoziciju na ulice da traže ponavljanje izbora ili građanski neposluh do Erdoganovog odlaska s vlasti.

Takva pretpostavka bi dovela do velike krize usmjerene na legitimitet ponovnog izbora predsjednika. Erdogan vjerojatno neće ustuknuti jer u ovom slučaju opozicija vodi puč protiv demokratije. Što se tiče drugog scenarija u kojem Erdogan gubi, činjenica da potonji nije poražen ni na jednom izboru u dva desetljeća poprilično otežava mogućnost prognoziranja situacije dan nakon izbora. Turska demokratija je dokazala svoju snagu unatoč kontroverzama oko Erdoganove vladavine posljednjih godina. Također, Turci općenito (stranke i društvo) vjeruju u demokratiju i branili su je u mnogim fazama historije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.