Pragmatično savezništvo, a ne prihvatanje Dodikovog verbalnog rata

Nakon malo optimizma koji je na Balkanu stvoren zbog toga što se činilo da je pitanje statusa Kosova konačno „odleđeno”, a da se Vučićev režim u Srbiji počeo distancirati od totalitarnog režima Vladimira Putina u Moskvi, morali smo se, nažalost, ponovno suočiti s neugodnim „otrežnjenjem”.

Naime, iako se činilo da su europski partneri, uz američku potporu, ovoga puta stvorili okvir za rješavanje kosovske krize, koji liderima Srbije i Kosova neće ostaviti manevarski prostor za izigravanje preuzetih obveza, u proteklih nekoliko dana taktika režima u Beogradu postala je posve providna, nakon što je dvaput u 24 sata Srbija izigrala obveze iz Ohridskog sporazuma.

Najprije je režim u Beogradu organizirao opstrukciju lokalnih izbora u četiri općine na sjeveru Kosova, koji su izazvani time što su tamošnji srpski političari, pod kontrolom Beograda, a prema Vučićevu naputku, napustili institucije (ne samo) lokalne vlasti nego i sudbenu vlast, javnu upravu i snage za provođenje zakona. Nakon toga je, unatoč preuzetoj obvezi da Srbija neće opstruirati pristupanje Kosova međunarodnim organizacijama Vučićeva vlast glasala protiv pristupanja Kosova Vijeću Europe, ali i nakon glasanja pokrenula kampanju protiv onih država za koje su mislili da bi morale glasati protiv, a to nisu učinile (Bosna i Hercegovina, Grčka, Crna Gora, naročito snažno Ukrajina) uz prijetnje da će i njima jednom biti potreban glas Srbije, ali da ga neće dobiti.

Taktika pasivne agresivnosti

Istovremeno s kampanjom, koja je postala „konkretna” otkazivanjem puta Vučićeva formalnog predsjednika vlade u Grčku i izjava kako Srbija sada više nema nikakvih obveza prema Ukrajini, jer da suzdržanim glasom u Vijeću Europe gazi načelo „teritorijalne cjelovitosti” Srbije, pa da niti Srbija nema obvezu zalagati se za zaštitu ukrajinskoga teritorijalnog integriteta pred agresijom Putinova režima. Ali to nije sve, jednaka prijetnja kao Ukrajini, upućena je i Moldaviji, koja očekuje političku deklaraciju Vijeća Europe vezanu uz zaštitu njenog suvereniteta pred ugrožavanjem iz Rusije, a kao i Ukrajini, Vučić i Moldaviji prijeti da će Srbija svoj glas u međunarodnim forumima iskoristiti za promociju Putinova političkog interesa.

I na koncu, iako se činilo da ulaskom u proces rješavanja kosovskog pitanja, Vučić završava fazu svog podaništva Moskvi, postalo je jasno da je razgovorima u Briselu u Ohridu on zapravo samo kupio vrijeme i otvorio si mogućnost da bez kazni nastavi opstruirati zajedničku europsku vanjsku i sigurnosnu politiku, dakle, da ustraje u izbjegavanju snižavanja razine političkih i ekonomskih odnosa s Moskvom.

Istovremeno s time što je Kosovu omogućeno prelaženje prve stepenice u procesu pristupanja Vijeću Europe, vanjskopolitički odbor Skupštine Srbije, odnosno vučićevska neoradikalska većina u njemu, onemogućila je prihvaćanje inicijative predsjednika tog odbora Borka Stefanovića da Srbija uskladi svoju vanjsku i sigurnosnu politiku sa zajedničkim europskim politikama.

Nova situacija, u kojoj beogradski hazjajin više ne skriva podaništvo onome majušnom kremaljskom, otvorila je nišu za povećanu agresivnost gauleitera (upravitelja) iz Laktaša, koji niti u danima Vučićeve mimikrije nije krio ljubav prema moskovskom samodršcu i odanost Rusiji i njenom patogenom utjecaju na Balkanu.

Još u siječnju, kad je odlikovao Putina, to je činio na inicijativu Moskve, da bi radio pritisak na Vučića, za kojeg se činilo da pokušava izmaći Putinovoj ruci. U novim okolnostima Vučić više ne izbjegava osobne susrete s Dodikom, a ovaj otvoreno govori o velikoj Srbiji kao poželjnom rješenju. Govori se o razdruživanju Bosne i Hercegovine, na inicijativu entiteta pod Dodikovom vlašću, a oni koji doista žele očuvati cjelovitost i funkcionalnost bosansko-hercegovačke države pogrešno i nepotrebno se daju uhvatiti na Dodikovu udicu i prihvaćaju agresivni diskurs. Taktika pasivne agresivnosti, koju je do neke mjere već bio razvio Slobodan Milošević, u Vučićevoj političkoj kuhinji dodatno je razvijena, a i Dodik samo čeka dizanje političkih tenzija u Sarajevu, e da bi prešao u vučićevski pasivno-agresivni mod.

Bez partnerstva nema funkcionalnosti

Sve se to događa u vremenu kad u bh. entitetu Federacija BiH još uvijek nije konsolidirana izvršna vlast, unatoč tome što se činilo da nakon ustavne i zakonske intervencije visokog predstavnika Christiana Schmidta više ne bi trebalo dolaziti do blokada političkog sustava u Federaciji BiH.

Cijeli proces konsolidiranja Bosne i Hercegovine, koji je počeo nakon uspostavljanja demokratske administracije predsjednika Bidena u SAD-u, dakle u protekle dvije godine, bio je fokusiran na konsolidaciju Federacije BiH i potporu obnovi onih vrijednosti koje su nakon 1994. godine bile spasonosne za Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu, suverenu državu – savezništvo Bošnjaka i Hrvata. Koliko god bio drugovao s Dodikom i flertovao s ruskim utjecajem, koliko god problematičan bio, ključni “policy akter” među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, Dragan Čović, dovoljno je pragmatičan da zna što je zajednički nazivnik koji omogućava kakvu takvu funkcionalnost Bosne i Hercegovine – usmjerenost prema Europskoj uniji i euroatlantskim strukturama.

Koliko god nedosljedna bila, Čovićeva retorika o ustavnom patriotizmu korisna je za Bosnu i Hercegovinu i stvara minimalne preduvjete za dogovor s onima unutar BiH kojima su njen suverenitet i cjelovitost, ali i njena funkcionalnost kao države, doista na srcu. Savezništva su uvijek teška, a partneri u savezništvu nikad nisu savršeni. U složenoj državi, kakva je Bosna i Hercegovina, bez partnerstva s nesavršenima nema minimalne funkcionalnosti, a radikalna „dosljednost” vodi prema blokadi i raskolu.

Intervenciju SAD-a na Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovini, moguće je ocjenjivati onako kako to čini Janusz Bugajski, svojom analizom o tripartitnom planu SAD-a za Balkan. Bugajski tvrdi da je procjena Bidenove administracije kako je za Balkan ključna opasnost sukob Srba i Albanaca, s Hrvatima kao trećim važnim faktorom u regiji. Zato se kao ključno pitanje nameće kako riješiti srpsko-albanski sukob, a američka administracija ga, prema Bugajskom, nalazi u diobi sfere utjecaja i potiskivanju ostalih aktera na Zapadnom Balkanu, prije svega, Kosovara i Bošnjaka.

Prema ovoj shemi tumači se sve što se događalo uz američku i europsku pomoć na Balkanu, pa i intervencija visokog predstavnika Schmidta u izborni model vezan uz Dom naroda.

Scenariji za odnose Zagreba i Sarajeva

Da savezništvo između Bošnjaka i Hrvata može biti efikasno za Bosnu i Hercegovinu, znamo iz iskustava nakon proljeća 2014. godine, a znamo da je to savezništvo bilo jednako važno i za Bosnu i Hercegovinu, i za Republiku Hrvatsku. Samo uz to savezništvo bile su moguće združene oslobodilačke vojne operacije, koje su dovele do istiskivanja agresora iz Hrvatske, ali i do takvog poraza agresora u Bosni i Hercegovini, koji je vodio prema zaustavljanju rata i (istina, nesavršenom) mirovnom sporazumu.

U politici je uvijek golemi problem vrijeme koje stoji na raspolaganju za neki proces, a i u obnovi bošnjačko-hrvatskog savezništva ključno je ograničenje upravo vremenski faktor. U ovoj godini Hrvatska će imati stabilnu europejsku i atlantističku administraciju, a iduća je godina izborna. Danas je nemoguće prognozirati kakav će biti efekt izbora na izvršnu vlast u Hrvatskoj, iako je unaprijed sigurno da će iz izbornog procesa HDZ izaći kao relativni pobjednik.

Međutim, dva su moguća scenarija pod ovim uvjetima, koji mogu biti vrlo destabilizirajući za odnose Zagreba i Sarajeva. Jedan je da dođe do stvaranja koalicije bez sadašnjega centrističkog vodstva stranke, okupljenoga oko Andreja Plenkovića, a da alternativno vodstvo stvori koaliciju koja bi bila svojevrsni „desni sindikat”, dakle, bez barem dijela manjinskih i liberalnih zastupnika, ali s nekom od populističkih stranaka koje ne pripadaju ustavnom luku.

Druga je mogućnost da dođe do blokade formiranja većine, pa da aktualni predsjednik Republike iskoristi priliku i formira tehničku prelaznu vladu po svojoj mjeri, koja bi formalno bila „ekspertna”, a stvarno populistička i skeptična prema vrednotama europske integracije i euroatlantske suradnje.

Bosna i Hercegovina ima dovoljno saveznika

Takva administracija patogeno bi utjecala i na procese među Hrvatima u Bosni i Hercegovini i smanjivala bi mogućnost za stvaranje pragmatične bošnjačko-hrvatske koalicije za jedinstvenu državu. Ako u Hrvatskoj ne bi stvari krenule krivo, valja znati da sadašnjoj Bidenovoj administraciji mandat završava u siječnju 2025, a da je nemoguće predvidjeti kako će se ondje formirati politička arena. Dakle, proces konsolidacije Bosne i Hercegovine i jačanja značenja Federacije BiH bilo bi nužno staviti pod krov ove godine ili, eventualno, do sredine iduće.

Odgovorna politika morala bi brzo sagledati rizike, izbjeći prihvaćanje diskursa verbalnog građanskog rata, koji Dodik, ali i Vučić, proračunato nastoje nametnuti, okrenuti se europskim vrijednostima nepromjenjivih granica i spremnosti na kompromis, dogovor, međusobne ustupke, a iz političkog razgovora maknuti sve zagovornike radikalnih isključivih rješenja.

Ne treba očajavati zbog teorija o navodnoj uroti, misliti da Bosna i Hercegovina nema potporu europskih i euroatlantskih saveznika, čak niti onda kad je oni ne izražavaju dovoljno jasno i na primjeren način, kad taktiziraju zbog nekih drugih interesa. Valja pokazati da je Federacija BiH održiva i funkcionalna, a da ono što se nudi kao alternativa, model nacionalističke isključivosti, nije čak niti ekonomski održiv. Za takvo što, unatoč sumnjama, Bosna i Hercegovina ima dovoljno saveznika i u okruženju, i u EU i unutar euroatlantskih struktura.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.