Izraelci trebaju prozreti najveću od svih laži

Izrael ne može biti ‘jevrejska država’ i demokratija, okupator i liberalno društvo.

Demonstranti na protestima protiv reforme pravosuđa premijera Benjamina Netanyahua u Jerusalemu 27. marta 2023. (Reuters)

U središtu trenutnog meteža u Izraelu je patološki lažov i sveprožimajuća laž. Lažov o kojem je riječ je davno razotkriven, ali laž koju on i drugi već dugo propagiraju tek se sada počinje prikazivati u pravom svjetlu.

Nije slučajnost da se premijer Benjamin Netanyahu do sada lažima kretao kroz krizu koju je sam izazvao. Među bivšim i sadašnjim koalicionim partnerima poznat je kao lažov – patološki lažov, serijski lažov, i meni omiljeni, „lažov nad lažovima“. Čak su i zapadnjački lideri, poput bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, mislili da je taj čovjek nepodnošljivi lažov.

Istina je da je u nekim od ovih primjera situacija takva da se oni koji ga optužuju kao lažova i sami služe lažima, ali rijetkost je da postoji tako raširen konsenzus o jednom političaru, izuzev možda Trumpa. Ali opet, Netanyahu je političar Trumpovog kalibra, nema skrupula i uvijek zadovoljava svoje interese nauštrb drugih.

Netanyahu je 2022. vodio populističku kampanju koja se sastojala od laži protiv izraelskih elita, medija i pravosuđa u uspješnom pokušaju da vrati premijersku poziciju koju je izgubio godinu ranije. Ovaj samoproglašeni liberal potom je formirao koalicionu vladu sačinjenu od tiranskih fašista i fanatika kako bi preuzeo staru liberalnu „duboku državu“ i preobrazio je u fundamentalističku „jevrejsku državu“.

Ultrareligiozna agenda u zamjenu za slobodu

On za sada insistira da se iza njegove planirane reforme pravosuđa čiji je cilj potčiniti sudove hirovima vladajuće većine, ne kriju lični interesi. Ali u stvarnosti je sklopio faustovski sporazum sa najfanatičnijim izraelskim strankama koji mu omogućava da ostane van zatvora i na čelu države, uprkos višestrukoj optužnici za korupciju. On im zauzvrat pomaže da nametnu svoju ultrareligioznu agendu na državu i društvo i dodatno marginaliziraju izraelsku palestinsku manjinu.

Netanyahu je dokazao da je spreman uraditi sve što je u njegovoj moći da ostane na vlasti, uključujući i zavjeru sa najopasnijim elementima izraelske države kako bi potkopao sekularni, liberalni establišment kojim dominiraju Aškenazi i koji je izgradio temelje izraelske države i oblikuje njen razvoj.

I sam sekularno orijentisan, pripadnik Aškenaza i moralno upitan, Netanyahu uživa široku podršku među ultrareligioznim, ultranacionalističkim i sefardskim zajednicama, koje su mu sve pomogle da postane premijer sa najdužim stažom u historiji izraelske države. Netanyahu, koga je njegova baza prozvala „kraljem Izraela“ vjerovatno misli da može upucati bilo koga na ulici Dizengoff i svejedno ne izgubiti podršku birača.

Ova trampovska arogancija navela ga je da kroz Knesset na silu progura svoju radikalnu, neliberalnu i transformativnu zakonodavnu agendu sa veoma tankom većinom, ignorišući sve veće protivljenje u državi i svijetu, ponajviše od Sjedinjenih Američkih Država i Evrope.

To je bila greška, glupa greška.

Nije trebali dugo da Netanyahuovi kritičari zaključe da će, jednom kada ova „reforma“ pravosuđa bude usvojena, ukidajući sudski nadzor i stavljajući Vrhovni sud van snage, premijer i zavjerenici moći donijeti bilo kakav zakon koji reguliše bilo koji aspekt izraelskog života, bez pravnih sredstava koja bi ih mogla zaustaviti.

Kao odgovor, stotine hiljada sekularnih i liberalnih Izraelaca iz svih sfera života slile su se na ulice da protestuju protiv njegovih pokušaja da rasformira njihov stari liberalni poredak kojim dominiraju Aškenazi i zamijeni ga novom autokratskom vladavinom. Zaprijetili su da će paralizirati državu, blokirajući luke, aerodrom u Tel Avivu i univerzitete, dok njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni.

Tiranski fašizam i fanatizam

Pod pojačanim pritiskom ulice, Netanyahu se konačno povukao u ponedjeljak i odgodio glasanje u parlamentu o svom dnevnom redu u nadi da će smiriti tenzije. Njegovom obećanju da će  postići nacionalni ili parlamentarni konsenzus do sada su demonstranti umanjili značaj predstavivši ga kao ništa više nego trik da se izbjegne bavljenje problemom.

Ali neki od lidera opozicije, kao što je njegov bivši koalicioni partner Benny Gantz, izgledaju spremni za postizanje sporazuma, u ime nacionalnog – čitaj jevrejsko-izraelskog – interesa.

Mnogi od demonstranata koji su mahali izraelskim zastavama pokazujući time patriotizam i stajući u odbranu svojih sloboda, izgleda ne shvataju ili ne priznaju da sve dok njihov kolonijalni Izrael zadrži svoju tlačilačku jevrejsku nadmoć u Palestini, njegov ukorijenjeni sistem aparthejda nastavit će hraniti tiranski fašizam i fanatizam.

Oni izgleda ne shvataju ili ne priznaju da novu generaciju vjerskih ekstremista, kao što su ministri Itamar Ben-Gvir i Bezalel Smotrich, čine nusproizvodi izraelske okupacije i poduhvata izgradnje ilegalnih naselja, i da će, sudeći po njihovom sve većem broju pristalica među mladima u Izraelu, oni postati veoma utjecajni i veoma opasni, dok opstaje nasilni aparthejdni režim.

Iako ne postoji moralna jednakost između izraelskog poriva za dominacijom i palestinske borbe za slobodu, protekle tri decenije aparthejda imale su slične efekte i na okupatora i na okupiranog, jačajući religiozne i ekstremističke elemente u oba društva i prijeteći novim krugovima nasilja koji će zauzvrat voditi do jačanja fanatizma.

Još se sa sigurnošću ne može tvrditi kako ili kada će trenutni metež prestati, ali jasno je da će se ovaj raskol u izraelskom društvu nastaviti produbljivati ukoliko se Izrael ne pozabavi najvećom od svih laži: toj da je jevrejska demokratija, liberalni okupator i civilizovani mučitelj drugog naroda, naime Palestinaca.

Ova laž je postala prisutna ranih 1990-ih, kada je mirovni proces pod američkim pokroviteljstvom dao Izraelu privilegiju da postane prosperitetna doseljeničko-kolonijalna država na 78 posto teritorije historijske Palestine – marljiva, liberalna država sa sekularnim Tel Avivom u svom središtu, potpuno integrisana u Zapad i u Bliski istok, pored nezavisne palestinske države.

Alternativa je bila nastavak širenja ilegalnih jevrejskih naselja da bi postala aparthejdna država poput Južne Afrike, koja se proteže duž cijele historijske Palestine, od rijeke Jordan do Sredozemnog mora, sa dva odvojena politička sistema, dvije ekonomije i infrastrukture, uz dominaciju fanatičnije i manje liberalne „jevrejske države“ sa religijski nabijenim, okupiranim Jerusalemom u svom središtu.

Pristup regiji sa krajnjim prezirom

Arogantan i pohlepan, Izrael je odbio isuviše darežljivu palestinsku ponudu suživota, vjerujući da može imati i jare i pare – vladati nad cijelom Palestinom i uživati u miru, prosperitetu i međunarodnom legitimitetu.

Ovo je od samog početka propagirao niko drugi do sam Netanyahu, koji je preuzeo vlast 1996. nakon što je izazvao huškanje na mirovni proces, što je dovelo do ubistva njegovog prethodnika 1995. godine, Yitzhaka Rabina.

Zahvaljujući svom američkom pokrovitelju, Izrael je, dosta dugo, imao i jedno i drugo. Tokom proteklih 30 godina, Washington je jačao izraelsku ekonomiju, ulagao u industriju visoke tehnologije, finansirao izraelsku vojsku i lobirao za normalizaciju odnosa te države sa većim dijelom svijeta, sve vrijeme ignorišući produbljujući aparthejd i sve raširenije nasilje.

Ali decenije bezuslovne američke podrške koje su omogućile Izraelu da puca visoko s drskošću, i pristupa realnostima u regiji sa krajnjim prezirom, također su omogućile uspon apokaliptičnog fašizma i fanatizma koji mogu dovesti do njegove propasti.

Dakle, da budem jasan, dok se prevara razotkriva i laž sustiže lažova, Izrael mora okončati ovu farsu, izbaviti se iz svoje cionističke zamke, i prestati se pretvarati da je i kolonijalna i liberalna, i jevrejska i demokratska, i sekularna i fanatična, i tlačilačka i miroljubiva, i aparthejdna i humana država.

Vrijeme je da Izrael odabere mudro, prije nego što fanatici odaberu za njega.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera