Da li će Kina osvojiti Bliski istok?

Koje su implikacije pridruženja Saudijske Arabije Šangajskoj organizaciji saradnje, da li će Peking uskoro posredovati i u palestinsko-izraelskom sukobu?

Nedavni susret šefova diplomatija Irana, Kine i Saudijske Arabije u Pekingu (Reuters)

Prije samo nekoliko godina bi bilo praktički nezamislivo da Saudijska Arabija, dugogodišnji strateški partner Amerike, postane dio ekonomske i sigurnosne organizacije koju predvode Kina i Rusija. No, prošlog mjeseca je ova kraljevina odobrila memorandum o razumijevanju kojim se odobrava njen status “partnera u dijalogu“ u Šangajskoj organizaciji saradnje (SCO),što je prvi korak ka punopravnom članstvu.

Temelji SCO-a postavljeni su 1980-ih, kada su Sovjetski savez i Kina pokušavali riješiti tenzije na svojoj granici. Poslije raspada SSSR-a, dvije strane dogovora su prerasle u pet njih: Narodna Republika Kina, Ruska Federacija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Takozvana Šangajska petorka je 2001. godine dogovorila da idu dalje od demarkacije i demilitarizacije granica na dublju regionalnu saradnju i tako je rođen SCO.

Zajedničke ‘protuterorističke vježbe’

Danas SCO čini Šangajska petorka te Indija, Pakistan i Uzbekistan, a očekuje se kako će se Iran pridružiti naredne godine. Devet partnera u dijalogu ima SCO – Armenija, Azerbejdžan, Kambodža, Katar, Egipat, Nepal, Šri Lanka, Turska i sada Saudijska Arabija – dok je još pet država krenulo istim putem. Tri države imaju status posmatrača – Afganistan, Bjelorusija i Mongolija.

Premda SCO nije vojna alijansa poput, recimo, NATO-a, nije ni čisto ekonomska asocijacija. Upravo suprotno, povelja SCO-a ističe sigurnosnu saradnju kao središte namjene organizacije i članice SCO-a često održavaju zajedničke vojne i protivterorističke vježbe. Naprimjer, zajedničke “protuterorističke vježbe“ planirane su za august u ruskoj Čeljabinskoj oblasti.

Odluka Saudijske Arabije da se pridruži SCO-u predstavlja pobjedu Kine, koja nastoji ojačati geopoliitčki utjecaj i ugroziti trenutni međunarodni poredak koji predvode Sjedinjene Američke Države. Ključna u ovom nastojanju je diplomatska komponenta. Naprimjer, tri sedmice prije nego što je Saudijska Arabija odobrila memorandum o SCO-u, pristala je na obnovu diplomatskih odnosa s Iranom, a tu je posrednik bila Kina. Nikoga ne treba iznenaditi ako se Kina uskoro pojavi kao medijator u palestinsko-izraelskom sukobu.

Jedinstvena moneta kao alternativa dolaru

Ono što čini mogućim takve diplomatske rezultate je kineska ekonomska snaga. Nije slučajno da je 27. marta – dva dana prije nego što su Saudijci potpisali memorandum o SCO-u – naftaški gigant u državnom vlasništvu Saudi Aramco objavio kako je kupio 10 posto udjela u kineskoj kompaniji Rongsheng Petrochemical Co. Ltd. za 3,6 milijardi dolara. Saudi Aramco – koji već sada Kini dostavlja četiri puta više sirove nafte nego SAD-u – pristao je snabdijevati rafinerije u Kini sa 690.000 barela sirove nafte dnevno.

Čini se kako je Saudijska Arabija spremna prodati svoju lojalnost onome ko najviše ponudi. Uz SCO, kraljevstvo je formalno zatražilo pristupanje još jednoj grupaciji gdje dominira Kina – BRICS – gdje su još i Brazil, Rusija, Indija i Južnoafrička Republika. Zamišljena 2001. godine u Goldman Sachsu kao klasa sredstava, grupacija BRICS je uskoro zasebno zaživjela. Tokom 2006. godine je izrasla u trgovinski savez i od tada se pokušava nametnuti kao geopolitička alternativa G7, čak razmatra pokretanje jedinstvene monete koja bi mogla biti alternativa američkom dolaru.

S obzirom da na Kinu otpada 72 posto ukupnog bruto društvenog proizvoda BRICS-a, ovaj blok – možda i u proširenom obliku – vrlo lako bi mogao odlučiti da počne vršiti trgovinske isplate u renminbiju. Čak i ako se to uskoro ne desi, Kina bi mogla odlučiti plaćati svoju kupovinu hidrokarbona Saudijskoj Arabiji u renbinbiju, kao što već radi s Rusijom. Kada se zna da na Kinu otpada 15 posto globalne potražnje za naftom te 10 posto globalne trgovine naftom, ostale obližnje države proizvođači nafte bi mogli krenuti ka istom dogovoru.

SAD ostaje sigurnosni partner zaljevskih država

Ono što je očito je to da Kina neće uskoro istjerati SAD sa Bliskog Istoka, ako ništa onda zbog toga što je Amerika i dalje glavni sigurnosni partner većine zaljevskih država. Saudijska Arabija i dalje daje prostor brojnim američkim vojnim bazama, a prošlog mjeseca su dvije države održale prvu zajedničku protudronsku vježbu u novom vojnom centru za testiranja u Rijadu. Iste sedmice su dvije saudijske aviokompanije objavile planove kupovinu 78 aviona američkog proizvođača Boeing, uz mogućnost kupovine 43 dodatne letjelice.

Ipak, sve veći otisak Kine na Bliskom istoku zabrinjava SAD. Iako su američki zvaničnici pokušali umanjiti implikacije odluke Saudijske Arabije da se pridruži SCO-u, govoreći kako je to odavno očekivano, izrazili su zabrinutost zbog uvođenja Huaweijeve 5G tehnologije na Bliskom istoku i pozvali Ujedinjene Američke Emirate da ugase rad, kako navode, kineske sigurnosne agencije. Saradnja s Kinom, upozorava SAD, mogla bi potkopati odnose države s Amerikom.

Iz saudijskog ugla, SAD je onaj koji šteti bilateralnim odnosima. Tokom predizborne kampanje 2020. godine američki predsjednik Joe Biden zaprijetio je da će kraljevstvo “izopćenikom“ zbog ubistva novinara Jamala Khashoggija. Iako je Joe Biden ublažio svoje stavove, nekoliko fundamentalnih restrikcija – naprimjer dostava oružja – ostaje na snazi.

Moguće dalekosežne strateške posljedice

Nadalje, američki senatori Chris Murphy i Mike Lee nedavno su predstavili “privilegiranu rezoluciju“ kojom se traži od State Departmenta da istraži saudijske prakse na domaćoj sceni kada je riječ o ljudskim pravima, kao i umiješanost ove države u rat u Jemenu. Kako se navodi u rezoluciji, moglo bi doći do prekida svih sigurnosnih pomoći kraljevstvu ako se izvještaj ne preda za 30 dana.

Stoga saudijsko okretanje Pekingu reflektira nezadovoljstvo Rijada politikom Washingtona. Iako ovo nije prvi put da Saudijci vode ovakvu političku trgovinu, poznato ne znači bezopasno. Davanje prostora Kini da uvuče bliskoistočne države u svoje političke i ekonomske blokove moglo bi imati dalekosežne strateške posljedice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate