Da li je Peking zaista uz Moskvu: Različite pozicije sila u novoj podjeli svijeta

Hoće li kineski predsjednik Xi Jinping, nakon nedavne bilateralne posjete moskovskom kolegi Vladimiru Putinu, svoj mirovni prijedlog od 12 tačaka nositi i u Kijev, gdje ga je pozvao predsjednik Ukrajine Volodimir Zelensky?

Ne može to zasad znati ni čitava armija izvještača, komentatora i analitičara iz cijelog svijeta koja je odreda zabilježila ono najočevidnije, ali i najbizarnije što se dogodilo iza zlatnih kremaljskih vrata: Putin je ispekao prilično veću palačinku od svoga gosta Xija, što naravno nikako ne može biti slučajno.

S obzirom da se ovaj medijski najeksploatisaniji dio trodnevne posjete dogodio, takođe nimalo slučajno, u kremaljskoj dvorani iz 15. vijeka, istoj onoj u kojoj su ruski carevi nekoć slavili svoje ratne pobjede, moglo bi se pretpostaviti kako je u simboličkoj ravni Putinov propagandni tim želio i na taj način podsjetiti Xija i svoje protivnike u svijetu kako je ruski predsjednik i dalje stariji brat u odnosu na svog susjeda i prijatelja Xija.

Svjesno su previdjeli prostu činjenicu kako Vladimir Vladimirovič nije ni Ivan Grozni koji je na tom mjestu slavio osvajanja u srednjoj Aziji, niti Petar Veliki koji je baš na mjestu gdje su Putin i Xi pekli palačinke, prije više od 300 godina, slavio svoju pobjedu nad Šveđanima kod Poltave u današnjoj Ukrajini.

Zanimljivo je i da je na istom mjestu Mihail Gorbačov 1988. ugostio američkog predsjednika Ronalda Reagana čime je označen i kraj Hladnog rata. Uklanjanje “željezne zavjese” bio je i jedan od razloga za raspad Sovjetskog Saveza, a prema mnogim mišljenjima, Putin je prije 400 dana i pokrenuo invaziju na Ukrajinu upravo želeći obnoviti rusko carstvo o čijim se krajnjim granicama, opet, danas može samo nagađati.

Posebno zbog toga što se samo koji dan pred posjetu Xija, naravno da ni to nije slučajno, ruski predsjednik našao na potjernici Međunarodnog suda pravde u Haagu zbog ratnih zločina.

Zelenski čeka Xija, Evropljani lete u Peking

Je li Xi Jinping, kako to mnogi misle, već izabrao stranu u rusko-ukrajinskom ratu koji mu donosi mnogo više koristi nego Putinu, ako ništa dobija povlaštenu cijenu plina i nafte, ili u skladu sa strateškom kineskom politikom “Pojasa i puta” istovremeno nastoji pojačati i svoje odnose prije svega sa Evropom, a možda čak i Amerikom?

Pozitivan odgovor na ovo pitanje mogao bi potvrditi ili opovrgnuti razne “argumente” i tumačenja već eventualni susret Xija i Zelenskog ukoliko do njega uopšte dođe.

Svjesni su toga i u Briselu, pa je za april i maj najavljena serija letova iz Evrope u Peking sa najvažnijim evropskim liderima uključujući Emmanuela Macrona i Ursulu von der Leyen.

Obrnuće se opet silne milijarde s obje strane, ali pitanje Ukrajine, između ostalih, nikako neće moći biti izostavljeno. Naprotiv. Uostalom, u politici i diplomatiji, najčešće, ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Pogotovo kad se radi o prekomponovanju svjetske moći koje je uveliko u toku, a poznatijem po sintagmi – stvaranje novog svjetskog poretka.

Hic Rhodos, hic salta

Ukrajinski predsjednik je nakon objavljivanja kineskog prilično kontroverznog mirovnog plana prepunog opštih mjesta iz Povelje UN-a te nakon Xijeve posjete Moskvi, izjavio da su Ukrajinci spremni Xija vidjeti “ovdje”. Kao da je baš poput Ezopa htio poručiti “Hic Rhodus, hic salta” (“Ovdje je Rodos, ovdje skoči”).

“Imao sam kontakt s njim prije ruske agresije, ali tokom cijele ove godine nismo razgovarali. Sad želim razgovarati s njim”, rekao je Zelenski u jednom intervjuu.

U pekinškom mirovnom dokumentu kojim se poziva na nastavak mirovnih pregovora, ali i ukidanje jednostranih sankcija Rusiji uz protivljenje upotrebi nuklearnog oružja, decidirano stoji kako je Kina za poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake zemlje, što će reći i Ukrajine.

Valjda zbog toga, Zelenski je ocijenio kako je Putinova najava o premještanju taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiju, bliže teritoriji NATO-a, imala za cilj da skrene temu sa “činjenice da posjeta kineskog predsjednika nije prošla dobro”, ali da uprkos nuklearnim provokacijima Moskve vjeruje kako Putin “nije spreman upotrijebiti bombu”.

On je još jednom potvrdio kako je svjestan da uspjeh njegove zemlje u ratu, u velikoj mjeri zavisi od međunarodne vojne podrške, posebno iz SAD i Evrope.

Nedugo poslije samita u Moskvi, i oštrih kritika Washingtona zbog približavanja dvojice autokrata, kineskog i ruskog, koji su neformalno osigurali doživotne mandate u svojim velikim državama, predsjednik SAD-a Joe Biden je započeo svoj drugi Samit za demokratiju sa ciljem okupljanja svjetskih lidera oko principa slobode, vladavine prava i ljudskih prava.

Amerika sada želi, kako piše uvijek dobro obaviješteni španski Politico, okrenuti sve svoje saveznike protiv Kine, koristeći istu tačku pritiska kao i Peking – rat u Ukrajini.

U Bidenovom “savezu demokratija”, međutim, ima varničenja jer su neke od najvažnijih zemalja Evropske unije, kao što su Francuska i Njemačka, s pravom zabrinute kako bi odvajanje od Kine izazvalo previše “ekonomskog bola”, pa u tom smislu treba gledati i na najavljene susrete evropskih lidera sa Xi Jinpingom.

Xi ‘kupuje’ Putina kao Jeljcin Miloševića

U Srbiji, jedinoj evropskoj zemlji koja još nije uvela sankcije Rusiji, oni koji navijaju za Ruse, tvrde kako je Kina nedvosmisleno odabrala stranu u ratu potpisujući strateške ugovore sa Putinom, ali ima i pojedinaca koji misle kako je ruski predsjenik ostao “praznih šaka”.

Tako Darko Obradović iz beogradskog Centra za stratešku analizu primjećuje kako Kine nema među apsolutnom većinom od 141 zemlje u UN. Umjesto toga, kaže Obradović, Xi Jinping odlaskom u Moskvu “kupuje” Vladimira Putina kao što je Jeljcin kupovao Miloševića 1999. godine. Uz ocjenu da će Putin ratovati sa Evropom do posljednjeg Rusa, On podsjeća kako u kineskim medijima nema ni riječi o ratu nego o krizi u Ukrajini i kako je  apsolutno jasno da njihove namjere nisu da rat prestane “nego da prolongiraju rat iscrpljivanja, nadajući se da će se time otovoriti put ka južnom moru i Pacifiku”.

Kineski vođa ipak nije Putin

Iako je sam Xi Jinping u Moskvi poručio kako su Kina i Rusija dvije najveće države čiji su odnosi “najviši prioritet” Pekinga, iako su i šef kineske države i  Vladimir Putin potvrdili kako se slažu u nizu pitanja, pa i po nepovjerenju prema Sjedinjenim Američkim Državama, moskovski susret je potvrdio ono što se i prije znalo: Xi ipak nije Putin koji je i sebe i svoju zemlju odveo u potpunu izolaciju.

Prije bi se moglo reći kako je skloniji, bar zasad, pokazivati svoju ekonomsku moć, ne samo u Aziji nego i u Africi i Evropi, ali i Americi ako mu se dozvoli. Zato i ocjene kako je Kina faktički već izabrala svoju stranu u ratu u Ukrajini, svrstavajući se samo uz rusku stranu, treba uzimati oprezno i sa rezervom, jer su pozicije jedne supersile (Kina) i jedne regionalne sile (Rusija) u novoj podjeli svijeta sasvim različite.

Uostalom, kako će izgledati taj multipolarni svijet za koji se zalažu i Peking i Moskva, ali i mnogi drugi kojima je dosadila dominacija Amerike, pokazaće vrijeme pred nama u kojem je ishod rata u ili za Ukrajinu visoko rangiran.

O tome svjedoči i sam Zelenski svojom ocjenom kako bi prekid vatre, predviđen kineskim mirovnim prijedlogom, jednostavno zamrznuo sukob dajući Rusiji vremena da se pripremi i vrati sa svojom jedinom željom, odnosno Putinovom željom – da okupira Ukrajinu.

To je i jedan od glavnih razloga za poziv Zelenskog da Xi Jinping posjeti Kijev koji faktički ne bi ni teoretski bio moguć bez saglasnosti – Bijele kuće.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.