Vučićevsko-musolinijevska doktrina: Sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države

Potpuna podložnost pojedinca državi, to je ideal svakog totalitarizma, a to je osnov etatističke doktrine koju proklamuje predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Naprednjcima je samo do okupljanja oko jednog vođe i jedne partije, što je potpuno opozitno duhu Sretenjskog ustava i borbe za oslobođenje, piše autor (Miloš Milivojević / Tanjug)

Dan državnosti poslužio je srpskim političkim funkcionerima kao odlična prilika da drže govore na pratećim manifestacijama i da pišu tekstove na zadatu temu. Na prvi pogled, sve što su srpski vladari smislili, izgovorili i napisali deluje prigodno i svečarski, kao što je red i običaj prilikom proslava državnih praznika. Ali, kad se malo pažljivije pogledaju njihove reči, moglo bi se zaključiti da su ovom prigodom izneli dosledno shvatanje države, takoreći naprednjačku etatističku doktrinu.

Smatranja i mišljenja raznoraznih državnih funkcionera nisu sama po sebi bitna, niti su oni neki mislioci, niti su naročito originalni, niti im je to posao. Problem je u tome što njihova mnjenja o važnim stvarima nisu apstrakcije, puka teorija, podloga za kabinetske rasprave, već oruđa za praktičnu primenu. U naprednjačkim rukama skoncentrisana je ogromna moć, pa zato njihova shvatanja direktno utiču na živote miliona ljudi koji su se zatekli pod naprednjačkom jurisdikcijom.

Iznevjereno slobodarsko nasljeđe

Među najnaprednijim naprednjacima najskromnija i najsvedenija je bila premijerka Ana Brnabić, što se od nje i očekuje. Ona je podsetila da se obeležava “dan kada je pre 188 godina donet jedan od najliberalnijih ustava u tadašnjoj Evropi, Sretenjski ustav”, ali i “sećanje na 1804. godinu, kada je podignut Prvi srpski ustanak pod vođstvom vožda Karađorđa, koji je otvorio put ka oslobođenju”. Tja, kad god naprednjački kadrovi progovore o Ustavu i oslobođenju, to zvuči kao skeč iz neke lake komedije za zasmejavanje širokih narodnih masa.

Što reče istoričar Milivoj Bešlin: “Poruka Sretenja, dakle, i ustanak i ustavnost, je emancipacija, oslobođenje, sloboda, ne samo spoljna, nego i unutrašnja, od lične vlasti i autoritarizma.“ Ukratko – sve suprotno od naprednjačkih shvatanja. Kako veli Bešlin, ni do danas nismo ostvarili ideale iz Sretenjskog ustava: “Nije se primilo ni tada, a bojim se da se danas sve teže prima, jer je karakter vlasti takav da mi moramo da težimo idealima Sretenjskog ustava. I vrlo je licemerno kada se neko poziva na to i interpretira stvari drugačije.“ Kad Ana Brnabić za sebe i svoje kolege kaže da su “ponosni i svesni legata” koji im je poveren, to je očigledan falsifikat. Možda jesu svesni legata borbe za slobodu i zatiranja autoritarizma, ali čine sve što je u njihovoj moći da to svetlo nasleđe iznevere i pomrače.

Narod i država

Predsednik Narodne skupštine Vladimir Orlić održao je besedu u Orašcu, gde je podignut ustanak. Bilo je u tom govoru svega, recimo navijačkih parola: “Danas ovde stojimo, dostojni naših predaka i samo ujedinjeni i složni možemo da pobeđujemo.” Koga to naprednjaci pobeđuju, kakva se to utakmica igra, nije baš najjasnije, važno je samo kliknuti zapaljivi poklič sa tribine i pozvati na notornu slogu. Po naprednjačkom shvatanju, društvo mora da bude složno, a ne složeno i pluralno (kakvo je po svojoj prirodi, jer se sastoji od miliona različitih ljudskih bića). Njima je samo do okupljanja oko jednog vođe i jedne partije, što je potpuno opozitno duhu Sretenjskog ustava i borbe za oslobođenje.

Orlić je dodatno uvećao konfuziju rekavši i sledeće: “Ponosni smo što smo danas svi zajedno, što su ovde naša braća i sestre iz Republike Srpske, ali i što Srbi širom sveta obeležavaju ovaj dan.” Pa dobro, predsedniče Skupštine, da li se 15. februara poslavlja Dan državnosti ili Dan narodnosti? Kakve veze sa državom Srbijom imaju građani drugih država? Da li to znači da stanovnici drugih zemalja mogu da doživljavaju Srbiju kao svoju državu, iako nemaju njeno državljanstvo?

Da li i Mađari, Slovaci, Bošnjaci i ostale manjine koje žive u Srbiji treba da poslavljaju dane državnosti Mađarske, Slovačke, BiH i drugih zemalja? U svakoj državi na svetu žive ljudi različitih etničkih pripadnosti, nisu narod i država ista stvar. Osim za one koji ne znaju gde su im državne granice, koji bi stalno da otimaju i prisvajaju tuđe, ne bi li konačno svi pripadnici jednog naroda živeli u istoj državi, kao da je to uopšte moguće.

Ekstremni oblik bogohuljenja

Najeksplicitnije izlaganje naprednjačke državne doktrine izneo je, naravno, vrhovni vođa, predsednik Srbije i svih naprednih Srba Aleksandar Vučić. Svašta je tu predsednik nadrobio, izdvojimo neke blistavije momente. I on je, očekivano, pozivao na okupljanje i jedinstvo, presvučeni radikali prosto ne mogu da žive bez homogenizacije i jednoumlja. Kao večiti razlog ujedinjenja oko vođe navodi se, naravno, ugroženost države “u uslovima teške situacije u svetu”.

U prevodu na srpski to znači da predsednik nije u stanju da jasno stane na stranu Ukrajine, zemlje koje ja napadnuta, niti ima smelosti da se usprotivi ruskom agresoru koji sprovodi genocid. Zato zahteva da se svi okupe oko njega, a on blage veze nema kud udara i glavinja kao guska u magli, nesposoban da se orijentiše u svetu.

U drugim delovima govorancije Vučić je jasno izneo svoje viđenje države koje ima sakralni karakter. Veli predsednik da pomenuto jedinstvo “ima veze sa onim što je biće srpskog naroda”. Šta je to izmaštano biće naroda? Šta to uopšte znači? Ima predsednik odgovor, to znači “da imamo nešto što je sveto, a to je naša zemlja Srbija. I ništa svetije nemamo”. Vučić nas neprestano ubeđuje da je stručnjak za sve moguće discipline, a sad se oprobao i u teologiji.

Ovo je otvoreno davanje božanskih prerogativa ljudskoj tvorevini, obogotvorenje države, stavljanje jednog zemaljskog oblika organizovanja zajednice u rang Boga. Sa stanovišta bilo koje religije, uključujući i pravoslavno hrišćanstvo, to je ekstremni oblik bogohuljenja. Sakralizacijom države Vučić objavljuje rat prvoj i drugoj Božjoj zapovesti. Prva glasi: “Ja sam Gospod Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova osim mene”. A druga: “Ne pravi sebi idola, niti kakva lika; nemoj im se klanjati, niti ih služiti”. Samo ovih nekoliko reči je dovoljno da predsednik bude ekskomuniciran iz Srpske pravoslavne crkve, što bi bilo moguće kad bi na čelu te verske organizacije stajao neko ko zaista veruje u hrišćanske dogme.

Služenje idolu

Nije se blasfemija Vučiću omakla, nastavio je u istom duhu obraćajući se zaslužnim pojedincima kojima je dodelio ordenje. Propoveda predsednik: “Vaš je posao da služite državi na svakom mestu. Morate uvek da budete uz svoju državu i nikada protiv nje. Čuvati i voleti svoju državu – ništa lepše i uzvišenije ne postoji.”

Drugim rečima, Vučić državu zaista doživljava kao Boga kojem svi moraju da se pokoravaju i da mu služe. Za sve građane, pa i za vernike, lojalnost državi mora biti iznad lojalnosti crkvi i Bogu. Ako država od pojedinca traži da prekrši neku Božju zapovest, na primer “Ne ubij”, on je dužan da to izvrši. Država je bukvalno kumir kome treba služiti, Vučićeva etatistička doktrina zapravo je radikalan oblik idolopoklonstva.

Vernici ne treba da služe Bogu, već državi. Pisci ne služe književnosti ili – što bi rekla Marina Cvetajeva – stihijama, nego državnom aparatu. Slikari, muzičari, glumci nisu u službi umetnosti, već države. Naučnici ne služe nauci, saznanju, otkrivanju sveta, već državi. Ako u svojim istraživanjima otkriju nešto što se kosi sa zvaničnim stavom države, to bi morali da sakriju.

Vrhovni gospodar propoveda da je država iznad svega. Država je najveća svetinja, idol, kumir, božanstvo, a građanin, pojedinac je niko i ništa, njegova uloga je samo da služi državi i njenim ciljevima, da se pokori i žrtvuje sve što ima, ako treba čak i svoj život. Ako država čini zlo, ako krši osnovne moralne norme, i tada treba biti na njenoj strani, kult države se pre ili kasnije pretvara u kult zlodela, nasilja i nepravde. U takvom svetu nema umetnosti, mišljenja, religije, nauke, slobode, stvaralaštva – bilo kakva ozbiljna delatnost je nemoguća. Tamo gde je država božanstvo, nema slobode govora, mišljenja, udruživanja, nema ni života.

Sve u državi, ništa protiv države

Nije morao Vučić da troši onolike reči, istu ideju su njegovi sličnomišljenici mnogo jednostavnije izražavali. Na primer, Benito Musolini: “Jer za fašizam sve je u državi i ništa ljudsko ili duhovno ne postoji izvan države… Fašistička država je sinteza i jedinstvo svih vrijednosti, ona tumači, razvija i vlada cjelokupnim životom narodnim.” Isti autor je umeo i sažetije: “Sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države.” A može još jednostavnije, dovoljan je jedan stih: “Deutschland, Deutschland über alles”. Potpuna podložnost pojedinca državi, to je ideal svakog totalitarizma. To je osnov etatističke doktrine koju proklamuje Aleksandar Vučić. Svi su na to oguglali, pa se više niko i ne buni.

A šta se podrazumeva pod tom famoznom državom, ko je taj kumir kojem se svi moraju klanjati i kome svi moraju služiti? Naprednjaci državu poistovećuju sa sobom, kad kažu “država” oni zapravo misle na vladajuću oligarhiju, na malu grupu partijaca koja je prigrabila vlast, moć, novac, uticaj i privilegije za sebe. Država, to sam ja – tako glasi naprednjačka ideja vodilja. Dakle, po naprednjačkom shvatanju države – svi građani Srbije imaju dužnost da služe vladajućoj oligarhiji, to je jedina svrha njihovog života. Da parafraziram predsednika: “Vaš je posao da služite meni i mojoj razbojničkoj bandi na svakom mestu. Morate uvek da budete uz svoje tlačitelje i nikada protiv njih.”

Razbojnici u busiji

Lepo je ministar za rad i zapošljavanje Nikola Selaković, bliski Vučićev saradnik, napisao u autorskom tekstu za Večernje novosti: “To je onaj dan koji bi trebalo da nas čini ponosnim na naše pretke što su potomcima stvorili sigurnu busiju, državu u kojoj će suvereno moći da odlučuju o svojoj današnjici i budućnosti.” Zaista vickast mladić, niko od njega nije očekivao smisao za humor. Koliko je meni poznato, busija znači zaseda, a u tome me podržava i Rečnik Matice srpske.

U toj nepopularnoj knjizi piše da je busija turcizam, pa se navode razni primeri koji ilustruju upotrebu ove reči. Uglavnom se radi o primerima iz razbojničkog života, ko bi drugi postavljao zasede, ali ima i jedan citat koji bi naprednjacima savršeno odgovarao. Takođe se tiče razbojnika, ali malo drugačije vrste, onih što su obukli odela, stavili kravate i glume političare. Citat glasi: “Vlast je busija za ostvarenje najpodlijih ciljeva, zla i nasilja”. U spisak ciljeva bi se mogla dodati i pljačka sopstvenih građana. U pravu je ministar. Naša država i jeste zaseda, on i njegovi partijski drugari su zaseli u busiju i odatle vrebaju sopstvene građane ne bi li ih orobili, a vrebaju i susedne narode i države, ne bi li ih pokorili.

Prava svrha države je sloboda

Zapravo bi trebalo da bude obrnuto: država je tu da služi građanima, državni službenici, uključujući i najviše funkcionere su se na to obavezali. Nije država nikakvo svemoćno božanstvo kojem se prinose ljudske žrtve, već najobičnija administracija, servis građana. Nismo građani tu da rade za predsednika, premijerku, poslanike i ostatak državnog personala – oni su tu da rade za građane, građani su njihovi poslodavci, oni ih plaćaju.

Šta bi država trebalo da bude odavno je definisao Baruh de Spinoza u Teološko-političkom traktatu, pre samo tri i po stoleća: “Država nije ustanovljena da čovjeka drži u strahu, i da ga potčinjava tuđoj vlasti, nego naprotiv da pojedinca oslobodi od straha i da mu dopusti da živi koliko je moguće bezbjedno, to jest da sačuva koliko može svoje prirodno pravo da postoji i djela, ne šteteći sebi ili drugima. Ne, ponavljam, svrha države nije da ljude od razumnih bića pretvara u zvijeri ili automate, nego da osposobi njihove duše i tijela da se neometano razvijaju, i da se nesputano služe umom, i da se ne nadmeću u mržnji, gnjevu ili lukavstvu, i da jedni druge ne gledaju očima zavisti i nepravde. Ustvari, prava svrha države je sloboda.”

Polako, tek smo počeli da stvaramo Srbiju, možda za kojih par vekova stignemo i do shvatanja države iz 1670. godine, kad je objavljen Spinozin traktat. Čemu žurba?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera