Kina i njena meka moć u islamskom svijetu

Koncept kineske meke moći datira još iz doba dinastije Zhou (1122. godine prije nove ere). Konfucie, koji je živio u to vrijeme, objašnjavao je meku moć kineske vladajuće elite cijelog života, vjerujući da vladari putem ove moći mogu ostvariti svoje ciljeve bez pribjegavanja nasilnim mjerama. Prije 1.300 godina, turski vladar Bilge Kagan uklesao je u kamen rečenicu kojom je upozorio turski narod na spletke Kine, rekavši: “Ne dajte da vas zavaraju svila, tkanine, lijepe žene i kineski novac!”

Iako je Kina vodila nekoliko ratova s Turcima i učestvovala je u Prvom i Drugom svjetskom ratu, pa čak i nakon pada Kineskog carstva i uz komunistički režim u Kini, ova država i dalje koristi meku moć za kolonizaciju zemalja. Nakon kolonizacije počinje koristiti svoju stvarnu moć unutar zemlje. U izvještaju dostavljenom 17. Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine 2007. godine, bivši predsjednik Hu Jintao je naglasio da je izgradnja kineske meke moći sastavni dio kineske nacionalne strategije.

Obavještajci koji skupljaju otpad

Na primjer, sjećam se da sam, dok sam bio dijete, viđao kineske sakupljače otpada kako kruže ulicama sela i gradova i skupljaju otpatke. Mijenjali su stare cipele za dječje balone. Mi smo se igrali i trčali za njima da ih uplašimo, a onda su nam drugi govorili: ”Ne obraćajte pažnju na njih. Ostavite ih da žive i zarađuju za život. Oni su Božja stvorenja. Pustite ih na miru.” Nakon određenog vremena shvatio sam da su to kineski obavještajci i da je cilj njihovog lutanja bio da ispitaju reakcije naroda u Turkestanu. Sada, nakon 73 godine, kada nam je sve oduzeto, ostaje nam samo žaljenje.

Rad na izgradnji kineske meke moći intenzivirao se u vrijeme vladavine aktualnog predsjednika Xi Jinpinga, koji je 2014. godine izjavio: ”Moramo povećati kinesku meku moć.” Predložio je neke projekte meke moći kao što su: Kineski san, Pojas i put, Azijsko-pacifički san, Ekonomski pojas Puta svile, Pomorski Put svile 21. stoljeća, novu vrstu odnosa s velikim silama i ostalo.

Kada pogledamo arapsko-kineske odnose, nalazimo da oni sežu u 651. godinu, u vrijeme vladavine trećeg pravednog khalife (hulefair-rashidina) Osmana ibn Affana, Bog zadovoljan s njim. Khalifa je poslao izaslanika u grad Chang'an, glavni grad Kine u to vrijeme, koji je bio pod kontrolom cara Tang Gaozonga iz porodice Tang. Izaslanik se sastao s kineskim carem i upoznao ga sa stanjem u khilafetu, s islamom i običajima muslimana. Historičari zbog toga smatraju da ova godina označava početak dolaska islama u Kinu.

Car se plašio moći muslimanske vojske

Također, Ibn al-Athir u priči o Qutaybi ibn Muslimu al-Bahiliju i kralju Kine, kada mu je trebao poslati časnog čovjeka kako bi ga obavijestio o njima i njihovoj vjeri, spominje da je Qutayba izabrao desetericu, među kojima je bio i Hubair ibn Meshmaraj al-Kilabi. Rekao im je: “Ako uđete kod njega, obavijestite ga da sam se zakleo da neću otići dok ne pregazim njihovu zemlju, dok ne okončam vladavinu njihovih kraljeva i uzmem danak.” Kineski car Xuanzong plašio se moći muslimanske vojske i njihovog vođe Qutaybe, pa je požurio da mu pošalje izaslanike s vrijednim poklonima i četiri potomka njihovih vladara, a zatim im je platio glavarinu. To je označilo početak kinesko-arapskih odnosa.

Savremeni odnosi između Kine i arapskih zemalja datiraju iz perioda s kraja pedesetih do početka osamdesetih godina 20. vijeka. Uspostavljanje nove Kine i nezavisnost arapskih zemalja započeli su novom erom prijateljske kinesko-arapske razmjene. Diplomatski odnosi uspostavljeni su između Kine i arapskih zemalja, odnosno 22 države, u periodu između 1956. i 1990. godine. Kina je čvrsto podržavala arapske nacionalno-oslobodilačke pokrete. Odlučno je podržavala borbu arapskih zemalja za odbranu nacionalnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta i za obnovu i očuvanje nacionalnih prava i interesa. Također je snažno podržavala arapske ciljeve u razvoju nacionalne ekonomije i izgradnji domovine. S druge strane, arapske zemlje pružile su snažnu podršku Kini da se vrati njeno legitimno mjesto u Ujedinjenim narodima, u slučaju Tajvana i drugim.

Stav Kine bio je jasan i po pitanju napada Velike Britanije, Francuske i Izraela na Egipat (Tripartitna agresija) u oktobru 1956. godine. Kada je 19. septembra 1958. godine u Kairu proglašeno uspostavljanje privremene vlade Republike Alžir, Kina ju je priznala svega tri dana kasnije i time postala prva nearapska država koja je priznala Alžir. Također, Kina je prva nearapska država koja je priznala Palestinsku oslobodilačku organizaciju, a iznosila je i druge stavove podrške arapskim zemljama i narodima. S druge strane, arapska podrška Kini na svim međunarodnim forumima također je bila velika.

Diplomatski odnosi s arapskim zemljama

Ako obratimo pažnju na diplomatske odnose Kine i arapskih zemalja, Egipat je prva arapska zemlja koja je uspostavila diplomatske odnose s novom Kinom (maj 1956. godine), dok je Saudijska Arabija posljednja arapska zemlja koja je uspostavila diplomatske odnose s Narodnom Republikom Kinom (juli 1990. godine). U periodu između toga, diplomatski odnosi između Kine i arapskih zemalja uspostavljani su sljedećim redoslijedom: Sirija, Irak i Jemen 1956. godin), Maroko i Alžir 1958. godine, Sudan 1959. godine, Somalija 1960. godine, Tunis 1964. godine, Mauritanija 1965. godine, Džibuti, Kuvajt i Liban 1971. godine, Jordan 1977. godine, Libija i Oman 1978. godine, Ujedinjeni Arapski Emirati 1984. godine, Katar 1988. godine i Bahrein 1989. godine.

Kina je uspostavila diplomatske odnose s državom Palestinom u novembru 1988. godine, nakon što je Yasser Arafat 15. novembra proglasio uspostavljanje države Palestine, a Jerusalem kao njen glavni grad, na sastanku Palestinskog nacionalnog vijeća u Alžiru. U isto vrijeme, Kina je uspostavila odnose s Turskom 5. augusta 1971. godine, s Iranom 16. augusta i s Izraelom 24. januara 1992. godine.

Tokom prvih 20 godina 21. vijeka, kada je Kina sebe doživljavala kao ekonomsku, vojnu i političku silu u regiji, Peking je imao sve veće strateške interese u arapskoj regiji, koja predstavlja veći dio oblasti koju kinesko Ministarstvo vanjskih poslova naziva regijom Zapadne Azije i Sjeverne Afrike. Ponovno ujedinjenje Kine također je jedno od najvažnijih aktuelnih kineskih pitanja.

Može li Peking ‘zamijeniti’ Washington?

Arapske zemlje, sa svoje strane, poštuju kineske specifičnosti i jedinstvo njene politike i teritorije. U zajedničkom saopćenju “Kinesko-arapskog foruma za saradnju” afirmirani su principi međusobnog poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta, nenapadanja, nemiješanja u unutrašnje poslove, jednakosti, obostrane koristi i mirnog suživota. Također je potvrđena predanost arapskih zemalja načelu jedne Kine.

Iako se Kina sprema da popuni prazninu u islamskom svijetu kao alternativa za Sjedinjene Američke Države u sigurnosnom, vojnom ili ekonomskom smislu, trenutno pokušava proširiti svoj utjecaj na Bliskom istoku, kako u političkom, tako i u ekonomskom i sigurnosnom aspektu. Takva situacija nameće pitanje: Može li Kina popuniti američku prazninu u regiji koja je već dugo pod kontrolom Washingtona?

Kina je donedavno slijedila pristup meke moći u odnosima s Bliskim istokom, jer je vodila defanzivnu vanjsku politiku, a javno mnijenje nije imalo povjerenja u sposobnost Kine da vodi svoju politiku kao jedna od sila u regiji. Dakle, kineska politika za regiju Bliskog istoka zasnivala se na nizu ključnih tačaka, koje čine ono što možemo nazvati ”kineskom strategijom prema toj regiji”, iako Peking nije objavio jasnu strategiju odnosa s bliskoistočnim zemljama.

Kina i njeni ekonomski interesi u regiji

Kina nastoji uložiti milijarde dolara u regiju Bliskog istoka kako bi poboljšala stanje infrastrukture. Također je postala najveći trgovinski partner i strani investitor za brojne zemlje. Kina je potpisala važne sporazume o ekonomskoj saradnji i investicijama s pet ključnih aktera: UAE, Saudijska Arabija, Izrael, Egipat i Iran. Pored toga, Kina nastoji sklopiti dogovore u oblasti energetike, investicija i proširiti poslovne prilike s partnerima na području Bliskog istoka. Što se tiče Emirata, Dubai je postao glavni klirinški centar za juan. Kao vodeći finansijski centar na Bliskom istoku, Peking je uskladio svoje interese s emiratom kako bi ubrzao internacionalizaciju renminbija koristeći ga kao sredstvo plaćanja u trgovini naftom. Kina također nastoji sklopiti slična partnerstva s drugim zemljama Vijeća za saradnju zaljevskih zemalja, uključujući Kuvajt i Saudijsku Arabiju.

Kineska partnerstva se fokusiraju na akciju i daju prioritet zemljama bogatim resursima i sa srednjim prihodima u Zaljevu. Što se tiče ratom razorenih država, Kina ne pokazuje interes za njih, izuzev ako je to neophodno kako bi se spriječila promjena režima na područjima zahvaćenim sukobima. Interesi su brojni i raznoliki i ne možemo ih nabrojati, ali ukratko, kineska strategija na Bliskom istoku fokusira se na ekonomsku saradnju, pored saradnje u oblastima razvoja infrastrukture, proizvodnje, industrijskih kompleksa, energetike i olakšavanja investicija.

Nafta, koridori, investicije i koristi od iskustva u oblasti napredne tehnologije utjecali su na to da saudijska nacionalna naftna kompanija Aramco, jedan od najvećih proizvođača nafte u svijetu, osnuje svoju podružnicu Aramco Asia u Pekingu, kako bi pružala usluge prodaje sirove nafte i naftnih derivata, pored koordinacije zajedničkih projekata, nabavke, istraživanja i razvoja te upravljanja projektima. Aramco Asia trenutno posjeduje dionice u dva projekta zajedničkih ulaganja u Kini, a to su Rafinerija i petrohemijska kompanija Fujian i naftna kompanija Sinopec SenMei. Kina je drugi najveći potrošač sirove nafte u svijetu.

Sve više zemalja u kineskoj dužničkoj krizi

Što se tiče razvoja poljoprivrede, Kina je odigrala važnu ulogu u Sudanu, s ciljem da ojača svoj utjecaj u oblasti poljoprivrede u zemlji bogatoj poljoprivrednim resursima. Uvela je mnoge dobre sorte pamuka, pšenice, kukuruza, pasulja i suncokreta. Što se tiče poslovne situacije, Komercijalna banka Dubaija pokrenula je novu bankarsku uslugu osmišljenu posebno da zadovolji potrebe kineske poslovne zajednice i pripadnika kineske zajednice u UAE-u pri korištenju finansijskih usluga, čime je postala prva finansijska institucija u Zaljevu koja će pružiti tako sveobuhvatnu platformu. Bankarska usluga TianLong ispunjava zahtjeve kineskih preduzeća u UAE-u čiji se broj procjenjuje na 5.000.

Kina je uspostavila 16 zona ekonomske i trgovinske saradnje na nacionalnom nivou izvan zemlje na Bliskom istoku. Sjeverozapadna oblast Sueca je prva te vrste, gdje je obim kineskih investicija dostigao 72 posto. Iako je Kina radila na unapređenju ekonomije na Bliskom istoku, uvukla ih je dužničku zamku. Zaduživanje kineskim sredstvima ne prate određeni uvjeti, u političkom smislu ili po pitanju poštivanja ljudskih prava. Zbog toga je Kina jedna od omiljenih opcija za arapske vlade, prvenstveno jer ne nameće uslove koji se tiču demokratije i ljudskih prava, budući da se susreću s poteškoćama prilikom dobivanja zajmova od međunarodnih finansijskih institucija, kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Osim toga, kineski zajmovi su prvenstveno usmjereni na infrastrukturu u arapskim zemljama, posebno na luke, puteve, željeznice te transportne i opskrbne linije, a sve s namjerom da Kina prodre na arapska tržišta gdje će plasirati svoju robu.

Sudan je jedna od arapskih zemalja koje su upale u kinesku dužničku zamku, čiji dug iznosi 10 milijardi dolara, od ukupno 60 milijardi dolara. U dužničku zamku je upao i Egipat, kako navodi agencija Standard & Poor's za kreditni rejting. Također, jedna od zemalja u razvoju koja je upala u kinesku dužničku zamku je Džibuti, koji duguje Pekingu tri četvrtine svog BDP-a. Omjer kineskih kredita, prema procjenama londonskog Instituta za prekomorski razvoj, predstavlja 70 posto vanjskog duga Džibutija. Zbog ovih dugova, Kina je uspjela izgraditi svoju prvu vojnu bazu u inostranstvu, zbog čega je Džibuti u krhkom položaju u odnosu na rastući kineski utjecaj u toj zemlji. Tu su i pojedine arapske zemlje koje će vjerovatno upasti u kinesku dužničku zamku.

Put svile i genocid u Istočnom Turkestanu

Istočni Turkestan graniči s osam zemalja, a to su Kina i Mongolija na istoku, Tibet i Kašmir na jugu, Afganistan, Pakistan i Kazahstan na zapadu, te Sibir na sjeveru. Zbog važnosti njegovog strateškog položaja na drevnoj trgovačkoj ruti, koja je povezivala Kinu s vanjskim svijetom, poznatoj kao Put svile, te činjenice da se nalazi na raskršću između najvažnijih zemalja Azije, muslimanski geografi nazvali su ovo područje ”ključem Azije”. Al-Baladhuri (891. godine) u svojoj knjizi Futuh al-Buldan opisuje ga kao ”jedan od Božijih vrtova na zemlji”.

Put svile je historijski put dug više od 12.000 kilometara, koji je u prošlosti povezivao zemlje Azije, Bliskog istoka i Evrope, a koristili su ga i muslimani tokom trgovačkih putovanja. Put u osnovi kreće od Istočnog Turkestana prema Kazahstanu, a odatle do drugih zemalja. Namjera da se osigura Put svile jedan je od razloga za genocid koji Kina provodi u Istočnom Turkestanu, budući da je Istočni Turkestan glavna baza ovog projekta. Kina je u planu objavila da će okončati nacionalni identitet Ujgura u Istočnom Turkestanu, a kineska politika u Istočnom Turkestanu dio je plana Puta svile. Očekuje se da će njegova infrastruktura biti završena do 2049. godine, što se poklapa sa stogodišnjicom od osnivanja Komunističke Narodne Republike Kine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.