Sankcije američkih saveznih država prema Kinezima i Rusima su opasne

Sankcije su postale veoma popularne u međunarodnoj politici. Sjedinjene Američke Države i saveznici nameću ih rivalima sve češće i sve oštrije. A rivali uzvraćaju tamo gdje mogu.

Sada i američke savezne države počinju pratiti ovaj trend. To je loša vijest za svijet i za američku vanjsku politiku. Epizoda sa kineskim balonom koji je ušao u američki zračni prostor, o kojoj  se mnogo pisalo, kreirala je izgleda novu energiju za takve restrikcije i dovela je do predlaganja novih zakona u najmanje 11 saveznih država.

U srijedu je Državni senat Južne Karoline usvojio zakon kojim se zabranjuje posjedovanje zemlje u ovoj državi državljanima američkih geopolitičkih neprijatelja: Rusije, Kine, Sjeverne Koreje, Irana i Kube. Glavni pokrovitelj zakona je čak uporedio planiranu kupovinu zemljišta u Južnoj Karolini od strane kineske biomedicinske firme sa pričom o trojanskom konju iz grčke mitologije.

U međuvremenu je državna senatorka Teksasa Lois Kolkhorst predložila sličan zakon koji je izazvao snažnu osudu po osnovi ljudskih prava, ali u njegovu odbranu je stao Greg Abbott, državni republikanski guverner. Jednostavnim čitanjem originalne verzije ovog zakona moglo bi se zaključiti da bi svakom pojedincu koji ima državljanstvo bilo koje od spomenutih država, ili bilo kojoj firmi koje su u njihovom vlasništvu, bilo zabranjeno posjedovanje imovine. To bi uključilo i američke državljane sa dvojnim državljanstvom. Od tada je jezik ublažen kako bi se zaštitili građani s dvojnim državljanstvom i oni sa trajnim prebivalištem, ali ne i državljani tih država koji borave u Teksasu na osnovu vize.

Implementacija takvog jezika nametnula bi nove i neobične provjere za uobičajene zemljišne transakcije. Istovremeno, stvaranje specijalnih restrikcija za različite imigrantske zajednice da posjeduju imovinu predstavlja problem iz oblasti ljudskih prava.

Postojeće zakoni o sankcijama i odredbe Ministarstva finansija već blokiraju lidere iz tih američkih neprijateljskih država da prebacuju novac u SAD ili da posjeduju imovinu u toj državi. Istovremeno, nedavno uvedeni federalni zakon ima za cilj zabraniti američkim neprijateljima da kupuju velike parcele obradivog zemljišta u SAD-u.

Pa zašto bi se država upuštala u ono što je suštinski pitanje vanjske politike i nacionalne sigurnosti?

Zašto uvoditi sankcije?

S jedne strane, neki stručnjaci vide sankcije kao često proizvod domaćih politika, s ciljem da se biračkom tijelu pokaže snaga, ponekad pod utjecajem grupa koje vrše pritisak kao što su „etnički lobiji“. Oni koji su u ovoj grupi stručnjaka više su skloni vjerovati da sankcije nisu pretjerano efikasne. Ako su sankcije tu za zadovoljenje domaćih posmatrača, one neće biti osmišljene i provedene imajući u vidu efikasnost i sigurnosni kontekst.

Drugi stručnjaci, međutim, zastupaju stav da su sankcije zaista nametnute zahvaljujući značajnim naporima da se adresiraju pitanja od nacionalne sigurnosti.

Poput mnogih u zajednici stručnjaka za donošenje odluka u vezi nacionalne sigurnosti, smatram da su obje ove binarne konstrukcije često bezuspješne kada se suoče sa historijom ekonomskim sankcija. Istina je da su vanjskopolitički izbori proizvod složenih matrica nacionalne sigurnosti koje zadovoljavaju i vanjskopolitičke i unutrašnje političke aspekte.

Ko uvodi sankcije?

Pa ipak, nevezano za nečiji cjelokupni pogled na efikasnost sankcija u širem kontekstu, teško bilo ko može poreći da politike protiv stranih državljana usvojene od strane vlada mogu biti objašnjene na drugi način do domaće pa čak i lokalne politike.

U SAD-u, izvršna vlast oduvijek je najpogodnija da donosi vanjskopolitičke odluke zbog njenih jasnih ovlasti i sredstava u ovom polju. Kongres ima ustavnu ulogu u vanjskopolitičkim pitanjima, ali je u daleko većoj mjeri podložan utjecajima domaćih političkih pritisaka i nacionalnih strepnji.

Izvršna vlast je u velikoj mjeri kontrolisala politiku sankcija tokom perioda Hladnog rata. No, nakon pada Sovjetskog saveza, kako su veće prijetnje za domovinu nestajale, kongresne i podsavezne snage postale su sve uključenije u ovo polje.

Iako je Kongres većim dijelom ustupio svoje ratne ovlasti u modernom dobu, postao je aktivniji u nametanju sankcija zbog impulsa članova da se na njih gleda kao na one koji projiciraju moć protiv američkih neprijatelja čak i kada se ona miješa u predsjednikova nastojanja da se uključi u stratešku politiku.

Šta je sa državnim zakonodavcima i guvernerima? Oni nemaju osoblje za nacionalnu sigurnost niti relavantno ovlaštenje, s obzirom da na njihovim izborima gotovo uvijek nedostaje bilo kakva značajna diskusija o vanjskoj politici i odlučuju se na osnovu lokalnih pitanja, bilo da se radi o porezima ili pravu na abortus.

Pa ipak, njihovo miješanje u vanjsku politiku nije suvišno – može biti u nepromišljeno, za globalnu diplomatiju i američku vanjsku politiku. Evo kako.

Nerazboritost državnih sankcija

Kao što je već istaknuto, malo je vjerovatno da će spomenute mjere značajno utjecati na sposobnost federalne vlade da provodi svoju vanjsku politiku. Ali može se zamisliti scenarij u kojem sankcije koje nameću države čine upravo to.

Savezne države New York i Kalifornija predsjedavaju glavnim čvorovima globalne bankarske zajednice i međunarodnog dobavljačkog lanca za tehnologiju. Teksas je glavni igrač na globalnim tržištima energenata. Druge države također mogu posjedovati užu verziju takvih ovlasti.

Već postoje primjeri kada je država New York ciljala evropske firme zbog njihovog uočenog kršenja sankcija, ignorišući protivljenja na federalnom nivou. Države mogu, kao što je federalna vlada često radila, uvesti restrikcije firmama koje posluju u njihovoj nadležnosti na način koji ima vanteritrorijalne posljedice.

Ovo zauzvrat stvara opasnu dinamiku. Federalna vlada će možda morati ublažiti ili pregovarati sa državnim vladama predvođenim ambicioznim političarima koji odgovaraju na posebne interese ili udovoljavaju lokalom biračkom tijelu.

Isto tako, državne vlade stranke u opoziciji mogu aktivno potkopavati diplomatske napore federalne vlade koristeći takve sankcije. Naprimjer, federalna nastojanja da se ublaže sankcije Kubi mogla bi stvoriti politički zamah za državne sankcije na Floridi, gdje porodice onih koji su pobjegli od komunističke vladavine čine moćan lobi.

U konačnici, sankcije su alat vanjske politike i sposobnost da se one moduliraju ili čak ukinu ključan je za postizanje političkih ciljeva koji stoje iza kampanja sankcija. Ukoliko bi predsjednik ili Kongres morali lobirati kod vlada saveznih država, od koje svaka predstavlja dio cjelokupne populacije, da bi izmijenili američke sankcije protiv države, to bi predstavljalo bizarnu novu prepreku za sposobnost federalne vlade da izvršava svoje vanjskopolitičke obaveze.

Zakoni koji su predloženi u Teksasu i Sjevernoj Karolini tipični su primjeri sankcija kao političkog stajališta namijenjenog domaćoj potrošnji. One su također podsjetnik na džingoistički žar koji mogu njegovati i iskorištavati vanjskopolitički amateri na državnom nivou.

Dok ulazimo u ono što je naučnik Peter A G van Bergeijk nazvao „drugim talasom“ globalnih sankcija, države će vjerovatno tražiti načine da se uključe u pitanja ljudskih prava i globalnih pitanja.

Temeljna sposobnost Washingtona da vodi koherentnu vanjsku politiku visi o koncu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.