Pretvaranje Crne Gore u srpsko-rusku marionetsku državu

Ono gdje je Crna Gora najviše pala jeste to da se po direktivi Crkve Srbije ciljano od strane vlasti radi na desekularizaciji crnogorskog društva i utiranju građanske države, piše autor.

Ideji "srpskog sveta" ovdje ide vrlo dobro, zato je Crna Gora na koljenima (EPA)

Ako bi danas crnogorsko društvo moglo da se oglasi sa potpunom sviješću i savješću, onda bi, moguće, njegov najprecizniji iskaz bio isti kao i naslov Šijanovog filma iz 80-ih – Kako sam sistematski uništen od idiota. Zadnju riječ naslova filma valja čitati i doživjeti u ovom slučaju samo kao plural, ali i sasvim suprotno od njenog izvornog starogrčkog značenja koje je imala u Atinskom polisu, gdje su idiotima smatrani oni koji ne učestvuju u političkom životu.

Oni koji danas učestvuju u političkom životu Crne Gore kroz biračko pravo najviše glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora dali su aktuelnom predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću i lideru Pokreta “Evropa sad” Jakovu Milatoviću. Veće šanse za konačnu pobjedu trenutno se daju Milatoviću jer on može računati na značajan broj glasova onih kandidata koji su ispali iz trke a koje je, kao i njega, na ovim izborima bezrezervno podržavala srpska crkva.

Kolaboracija sa ‘srpskim svetom’

Nije novost da se Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori bavi politikom i da kroz svoj politički angažman realizuje srpski velikodržavni projekat. Novost bi mogla biti ta da u posljednjih nekoliko godina rade to potpuno neskriveno (bez obzira na to što je protivzakonito i suprotno religijskim kanonima) ali i vrlo uspješno, jer su uz podršku i novac srpske crkve odabrani kandidati koje je ona protežirala na nekoliko prethodnih izbora, na svim nivoima – od lokalnih pa do ovih predsjedničkih, nizali pobjede. Prost je zaključak, ideji “srpskog sveta” ovdje ide vrlo dobro, zato je Crna Gora na koljenima.

Sve je počelo tako što je 2020. godine izbornu pobjedu nad Đukanovićevim decenijskim režimom izvojevao Amfilohije Radović nekom vrstom desne revolucije pod imenom “litije”. Godinu ili dvije prije toga prekinuto je blisko prijateljstvo i savezništvo ove dvojice ljudi koji su decenijama unazad kohabitirajući upravljali Crnom Gorom. Radovićevoj pobjedi doprinijeli su i saveznici koje je našao među podgoričkim zapadnim diplomatama koji su, kao i jedan dio birača, željeli samo smjenu DPS-a, opterećenog korupcionaškim aferama i nizom drugih nepočinstava.

Amfilohije je svoju vladu sastavio u manastiru Ostrog, a ulogu premijera udijelio do tada politički nepoznatom Zdravku Krivokapiću, koji će ostati upamćen kao marionetska figura poslušna crkvi ali i kao neko ko je imao običaj da ljubi ruku svakom svešteniku koga sretne, a sreo ih je mnogo. Onda je nakon Krivokapića premijer postao Abazović, ali se nastavio kontinuitet vođenja politike koja se koordinira sa Vučićem i srpskom crkvom. Abazovićevu kolaboraciju sa “srpskim svetom” obilježili su potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om, kojim je ta vjerska organizacija dobila nevjerovatno povlašćen status i uporno insistiranje na pristupanju inicijativi  “Open Balkan” koju su pokrenuli Vučić i Rama, a koja Crnoj Gori ne bi donijela nikakve koristi.

Utiranje građanske države

Vidljivo je kako je za ove dvije i po godine nove vlasti potpuno izmijenjen spoljnopolitički kurs Crne Gore, što je i bio prioritetet centara moći (prije svih Beograda), iz kojih se u dijelu vanjske politike dosta upravlja crnogorskom vladom. Tako smo od države koja je bila na pragu članstva u EU dospjeli do faze u kojoj nam se iz Evrope prijeti prekidom pristupnih pregovora. Uz to, ankete pokazuju da smo jedna od zemalja Evrope sa najvećim procentom građana koji podržavaju agresiju Rusije na Ukrajinu i da je podrška NATO-u među građanima, medijskim spinovima, dovedena do najnižeg nivoa i iznosi samo 48 posto.

Nije se ni Vlada pretrgla u saradnji sa njima, izuzmemo li pozitivan primjer kad je NATO helikopter isporučio Joanikija na njegov cetinjski party. Na unutrašnjem planu je ovaj period obilježila svekolika destrukcija koja je, kroz politički revanšizam i partitokratiju, produbila podjele u već jako podijeljenom crnogorskom društvu i pokazala kako ovdje uvijek od goreg postoji gore. Trošimo više nego što imamo – na račun zaduženja države, pa je pitanje vremena kad ćemo imati grčki scenario. Revidira se istorija, blati antifašizam. Unaprijeđena je praksa da se zarad političke koristi urušava ustavni poredak i vladavina prava, a ni korupcionaške i kriminalne afere visokih državnih funkcionera ne izostaju, baš kao i ranije. Ono gdje smo najviše pali je dio koji se tiče jednakosti građana, odnosno ravnopravnosti crkava i vjerskih zajednica, jer se po direktivi Crkve Srbije ciljano od strane vlasti radi na desekularizaciji crnogorskog društva i utiranju građanske države.

Neophodan uslov pretvaranja Crne Gore u teritoriju sa formalnim suverenitetom bio je i odsustvo valjanog otpora političkih suverenističkih elita, predvođenih DPS-om. Ta partija je često tokom svoje dugogodišnje vladavine svoj partijski interes stavljala ispred državnog, što na neki način i danas čini – odbijajući da se suoči sa ulogom opozicije i ozbiljno reformiše, te kao grogirani bokser nakon ozbiljnog nokdauna teško staje na noge, ozbiljno rizikujući da sudija završi brojanje. Ako se nekad otrgnemo od svetosavskog nacionalizma, trebalo bi da konačno naučimo lekciju kako se sudbina države ne smije vezivati za partije i ličnosti.

Strateški nevažni Zapadu

Nevjerovatno izgleda to što pretvaranje Crne Gore, članice NATO-a, u srpsko-rusku marionetsku državu nije proizvelo valjanu pozornost Zapada. Trenutno smo izgleda strateški nevažni zbog rata u Ukrajini, ali glavni razlog zbog koga Zapad ćuti je Aleksandar Vučić, koga žele imati na svojoj strani te mu zarad toga dozvoljavaju da nekažnjivo destabilizuje susjedne zemlje.

Dodatno, evropski politički prostor jako je izmijenjen u posljednjih deset godina, pa su na vlasti u većini zemalja Evrope desničarsko-populistički pokreti. Proročanski zato djeluju eseji Roba Rimela, pisani prije desetak godina, Vječito vraćanje fašizma, gdje iznosi stav kako je neumitna pojava fašizma na vlasti onda kada prostor slobode prepustimo beskrupuloznim i besramnim pajacima. Pajaca nam ne fali. Naši pajaci osvještavanju oldtajmer trajekte, rade u ministarstvima za eksploataciju šljunka, bave se politikom uz podršku Šešelja a čitaju samo Dostojevskog, zbog Mladića naravno.

Pali jesmo, a istorija kaže, slično stihovima Branka Miljkovića, da smo padu skloni ali i da se umijemo uspraviti i onda kad nam skoro niko ne pruža ruku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera