Gubitak Rusije na Vrhovnom sudu

Odluka britanskog Vrhovnog suda da pošalje ukrajinski dug u euroobveznicama na suđenje veliki je udarac za Putinove planove da slomi ekonomski poredak predvođen Zapadom.

Ruski gubitak na britanskom Vrhovnom sudu možda neće značajno promijeniti situaciju kada je riječ o Putinovom ratu u Ukrajini, ali predstavlja još jedan korak ka oslobađanju od njegovih prijetnji po međunarodni poredak, piše Hess [Alexander Nemenov/AFP]

U srijedu je britanski Vrhovni sud presudio u korist Ukrajine u jednom od najdužih pravnih sporova između Moskve i Kijeva, naredivši puno londonsko suđenje u vezi ukrajinske tvrdnje da ne bi trebala morati isplatiti deceniju star dug u iznosu od tri milijarde dolara, za koji kaže da ga je proruska administracija tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča uzela pod pritiskom Rusije.

U kontekstu ruskog rata u Ukrajini i svih užasa koji su iz njega proistekli, pravna pobjeda daleko u Velikoj Britaniji može se činiti minornom. Uostalom, sporna sredstva nisu ni djelić stotina milijardi u šteti koju je Rusija uzrokovala Ukrajini u protekloj godini.

Ipak, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozdravio je ovu presudu kao „odlučnu pobjedu“, i brojni Ukrajinci su je slavili koliko i uspjeh svoje države na bojnom polju.

Ova presuda uistinu je odlučujuća i važna ne samo za Ukrajinu, nego i za Zapad. Važna je zato što je kredit o kojem je riječ prvi pokušaj Rusija da ospori ekonomski poredak predvođen Zapadom kroz svoje postupke prema Ukrajini.

Sastanak Janukoviča i Putina čiji detalji nisu poznati

Sporni zajam je dogovoren u decembru 2013. U to vrijeme, u Kijevu su bjesnili protesti protiv korupcije i Janukovičeve odluke da napusti planove za bliže veze sa Evropskom unijom. U prethodnim mjesecima, Moskva je ukrajinsku ekonomiju stavila pod znatan pritisak kako bi uvjerila Janukoviča da odustane od potpisivanja sporazuma o pridruživanju s Briselom i umjesto tog se pridruži Euroazijskoj ekonomskoj uniji koju predvodi Rusija. Kako tvrdi trenutna ukrajinska Vlada, ruski pritisak na Ukrajinu u to vrijeme nije bio samo ekonomski. Kijev navodi da je osim trgovinske blokade, Moskva prijetila Janukovičevoj administraciji vojnom akcijom ako se ne povinuje.

Sedamnaestog decembra te godine, dok su se u Ukrajini protesti nastavili, Janukovič je odletio u Moskvu na sastanak s predsjednikom Vladimirom Putinom. Detalji razgovora dvojice predsjednika nikada nisu obznanjeni javnosti, ali nakon tog sastanka, Janukovič je najavio da će Ukrajina tražiti status posmatrača u Euroazijskoj ekonomskoj uniji i dobiti 15 milijardi dolara kredita od Rusije.

Ta najava ni na koji način nije smirila proteste u Kijevu, ali je Janukovičeva vlada nastavila s dogovorenim planom bez obzira na to. Prva tranša od tri milijarde dolara od ukupno 15 milijardi isplaćena je svega tri dana nakon Janukovičeve posjete Moskvi.

Krajem februara 2014, smrtonosni sukobi između demonstranata i državnih snaga kulminirali su Majdanskom revolucijom. Janukovič je pobjegao u Rusiju i preostalih 12 milijardi dolara koje je Putin ponudio kao kredit Ukrajini nikada nije isplaćeno. Ali, kako su ruske snage počele preuzimati kontrolu nad Krimom, i Ukrajina krenula ka neispunjavanju svojih dužničkih obaveza, stručnjaci za suvereni dug počeli su gledati u ukrajinske knjige i primijetili su neke anomalije u inicijalnoj moskovskoj isplati 3 milijarde dolara Janukovičevoj administraciji.

Anomalije u ruskom kreditu Ukrajini

Prije svega, ovaj kredit je strukturiran na dosta neobičan način – u obliku euroobveznica. Takve zadužnice su uobičajen način zaduživanja suverenih vlada, ali se koriste za posuđivanje od privatnih kreditora, ne drugih država. Kada vlade posuđuju jedna od druge ili od međunarodnih institucija kao što je Međunarodni monetarni fond (MMF), uvjeti su obično povlašteni – takvi krediti su poznati kao „zvanični dug“. Privatnim dugovima, kao što su euroobveznice, može se trgovati na otvorenim tržištima. Zvaničnim kreditima ne može. Kada se vlade suoče s dužničkom prisilom, njihovi privatni i zvanični dugovi se također restrukturiraju u odvojenim, iako obično istovremenim procesima. Stoga je ruska upotreba instrumenta privatnog tržišta za svoj kredit Janukovičevoj administraciji veoma neobična.

Dok su stručnjaci analizirali jezik ponude obveznica, otkrili su jedinstvene termine koji su vlasniku euroobveznica dali znatnu prednost nad ukrajinskom ekonomijom omogućivši mu da natjera Ukrajinu u neisplaćivanje duga. Ruski Fond nacionalnog bogatstva bio je vlasnik euroobveznica, što je značilo da Kremlj može ucjenjivati ukrajinsku vladu. Činjenica da je pomenuti kredit strukturiran kao dug na privatnom tržištu iako ga je izdao zvanični kreditor također je značila da Rusija potencijalno može osujetiti ukrajinsku sposobnost da restrukturira privatne dugove i primi podršku od drugih zvaničnih kreditora u slučaju prisile.

Putin se žali na dominaciju dolara nad globalnom ekonomijom već dugo. Prvo je objavio svoju namjeru da kreira „sferu utjecaja“ za rusku rublju tokom svog godišnjeg obraćanja Federalnoj skupštini 2006.  Proputinovska omladinska grupa Nashi, ideja Putinovog pomoćnika Vladislava Surkova, kasnije je pokrenula široku javnu kampanju da okonča ulogu dolara u ruskoj ekonomiji. Ali u vrijeme Janukovičevog svrgavanja, Rusija nije ostvarila značajan napredak u svom planu za dedolarizaciju. Čak je i Putinova „ucjenjivačka obveznica“ izražena u američkoj valuti. Euroobveznice izdate Janukovičevoj administraicji, međutim, i dalje su bile napad na ekonomski poredak kojim dominira dolar. Bio je to Putinov pokušaj da slomi zapadnjački sistem iznutra.

Činjenica da su euroobveznice učinile nejasnim granice između ukrajinskih privatnih i zvaničnih kreditora značila je da bi Rusija mogla, u teoriji, osujetiti sposobnost Ukrajine da restrukturira privatne i javne dugove.

Formalni proces restrukturiranja je tajanstven i tehnički. Jednostavno rečeno, veličina i uslovi ruskih euroobveznica značili su da je Rusija potencijalno mogla spriječiti Ukrajinu da osigura pomoć od svojih privatnih kreditora ako ne plati ovaj konkretan zajam. Međutim, Ukrajina je nastavila plaćati kamatu, a ne kasniti s euroobveznicama, a vlasnici njenih drugih euroobveznica također su odbili učestvovati u ruskom dužničkom ratu, vjerovatno zato što je najveći udio preostalih ukrajinskih euroobveznica bio u vlasništvu invesiticione firme Franklin Templeton, sa sjedištem u SAD-u, koja je vodila pregovore. MMF je također u martu 2015. presudio da euroobveznica ne bi trebala biti tretirana kao privatni, nego kao zvanični dug. Privatni kreditori Ukrajine su se naknadno složili da restrukturiraju ukrajinske privatne dugove u augustu te godine, četiri mjeseca prije dospijeća euroobveznice u ruskom vlasništvu. Ipak, s obzirom da je euroobveznica također bila međuvladin zajam, ona je i dalje teoretski davala Rusiji prednost nad ukrajinskom sposobnošću da osigura pomoć i podršku zvaničnih kreditora.

Od svog osnivanja, MMF je zadržao politiku da ne može pozajmljivati državama koje su u zaostatku s isplatama drugim zvaničnim kreditorima. Ovo je značilo da se Ukrajina suočila s potencijalnom krizom kada je trebala otplatiti euroobveznice u ruskom vlasništvu 20. decembra 2015. Međutim, deset dana ranije MMF je najavio da mijenja pravila i da će od sada dozvoljavati kredite za države koje kasne s isplatom zvaničnim kreditorima. Iako su porekli da je ovaj potez političke prirode ili na bilo koji način povezan sa eurobveznicama u ruskom vlasništvu, ova promjena je objavljena samo na dva jezika, engleskom i ruskom.

Tužba Kremlja

Kremlj je bio ogorčen. Ruski premijer Dimitrij Medvedev kazao je da će ovaj potez MMF-a „otvoriti Pandorinu kutiju, uzrokovati ogromnu štetu svjetskim finansijama i općenito potkopati povjerenje u međunarodne finansijske institucije“. Razvoj događaja s euroobveznicama pokazao se kao pun pogodak. Rusija je tražila načine da iskoristi instrumente i institucije međunarodnog ekonomskog poretka u svoju korist, ali nije uspjela nanijeti nikakvu stvarnu štetu.

Rusija je potom tužila za otplatu. Pošto su eurobveznice izdate prema engleskom zakonu, predmet je razmatrao engleski Visoki sud. Prvi krug je išao u korist Rusije jer je sudac William Blair, brat bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, u martu 2017. presudio da Ukrajina nije uspjela ponuditi „opravdanu“ ili sudski spremnu odbranu zato što nije otplatila kredit i odbio je poslati ovaj predmet na puno suđenje. Kijev je, međutim, dobio u sljedećem krugu, kada je engleski Apelacioni sud presudio u septembru 2018. da treba održati puno suđenje kako bi se saslušali argumenti Ukrajine. Presudom Vrhovnog suda, ta presuda je potvrđena.

Kijev će sada imati svoj dan na sudu da brani argument da pomenuti dug nije validan zato što su euroobveznice prodate pod prijetnjom ratom. Činjenica da je Rusija izvršila invaziju na i pripojila ukrajinski Krim nedugo nakon što je Janukovič svrgnut i kasnije podstakla sukob u istočnoj Ukrajini, bez sumnje čini ove argumente vjerodostojnim. Ako ukrajinski argument bude potvrđem na sudu, mogao bi kredit učiniti nevažećim.

Ruski gubitak na britanskom Vrhovnom sudu možda neće značajno promijeniti situaciju kada je riječ o Putinovom ratu u Ukrajini, ali predstavlja još jedan korak ka oslobađanju od njegovih prijetnji po međunarodni poredak – a kako geneza euroobveznica pokazuje, za Putina je to dvoje jedno te isto.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera