Rijetka dobrota na balkanskim granicama daje nadu migrantima u ljude

Pratila sam migrantske sudbine i najgore priče sam čula sa granica Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.

Afganistanska porodica sa bebom prešla je granicu iz BiH u Hrvatsku, ali su vraćeni nekoliko sati kasnije (Reuters)

Od 2015. godine, kada su žestoke krize širom Azije i Afrike pojačane ratom u Siriji dovele do značajnog porasta broja ljudi koji traže azil u Europi, zaustavljanje takozvane ‘neregularne migracije’ prioritet je Europske unije.

Kako je sve više i više ljudi bježalo od krvavih ratova, totalitarnih režima, katastrofa povezanih sa klimatskim promjenama i ekstremnog siromaštva dolazilo na europske kapije, članice EU-a počele su graditi utvrde na granicama. Električne ograde, tornjevi za nadzor, jedinice sa psima, helikopteri i dronovi za nadzor nikli su kao gljive po europskim granicama, a budžet granične agencije Unije Frontex napuhao se do 800 miliona dolara (754 miliona eura) čime je ona postala agencija sa najboljim budžetom u EU.

Također, EU je počela izvoziti svoje strategije i tehnologije granične kontrole u svoje susjedstvo, od zapada Balkana i Turske do Sjeverne Afrike i Sahela. Nastala arhitektura granica regija, napravljena samo da bi držala izbjeglice izvan EU-a, nije ostavila skoro nijednu sigurnu ni legalnu stazu ka azilu u članicama, što je natjeralo mnoge na opasna putovanja i pokušaje da uđu u Europu bez odobrenja, u nadi da će moći zatražiti azil kada dostignu konačno odredište.

Prljavi kombi hrvatske policije

Kao istražiteljica i aktivistkinja, provela sam godine prateći putovanja izbjeglica i dokumentirajući tretman prema tražiteljima azila od strane europskih graničnih zvaničnika. Najgore događaje sam zabilježila na granici Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Mnogi koji su pokušali proći ovim državama rekli su mi kako su ih pripadnici graničnog osiguranja zlostavljali, pokazivali mi tragove torture – od električnih opekotina do još svježih posjekotina i modrica na tijelima.

„Kada nas je hrvatska policija uhvatila pri pokušaju da uđemo u tu državu iz BiH, smjestili su nas u jako prljavi kombi. Bilo je jako vruće i nije bilo kisika, mnogi su povraćali“, rekao mi je mladi novinar iz Pakistana Mazin*.

Prisjetio se kako su ga policajci pretukli, kao i druge tražitelje azila, prije nego što su ih nezakonito izgurali nazad u BiH, bez da su procesuirali im podatke. „Odvezli su nas do bosanske granice, napravili liniju ispred kombija i rekli nam da izlazimo jedan po jedan. Kako smo prolazili, svaki od policajca u liniji nas je tukao palicom“, navodi Mazin.

Mnogi drugi tražitelji azila su mi pričali svoja iskustva sa osiguranjem na granici koja su bila slična Mazinovim – iskustva obilježena okrutnošću, seksualnim napadima i mučenjem. Hiljade sličnih svjedočenja su zabilježile i objavile grupe za ljudska prava i međunarodne organizacije.

No, dok sam dokumentirala nasilje nad ljudima koji migriraju preko europskih granica, bilježila sam i rijetke priče o čovječnosti i dobroti, priče o pojedinim policajcima koji su odbijali biti nasilni i vršiti ilegalne „pushbackove“, priče o policajcima koji su se oglušili o komande nadređenim i odlučili pomoći tražiteljima azila, priče o policajcima koji su po vlastiti rizik objavljivali zataškane priče nezakonitog djelovanja njihovih organizacija.

Makedonska granica

Empatija, dobrota i poštivanje međunarodnog prava, odnosno poštivanje ljudskih prava svih koji pokušavaju preći granice, trebaju biti standard svih čuvara granica svugdje na svijetu. No, u trenutnom ozračju, u kojem se migracija tumači kao prijetnja, djelovanje protiv međunarodnih zakona o izbjeglicama i nasilje nad onima koji se smatraju „iregularnim migrantima“ postali su opis posla za većinu graničara Europe. Stoga su i najmanji činovi dobrote, empatije i čovječnosti prema tražiteljima azila su rijetki i za njih treba daleko više hrabrosti kada ste čuvari europskih granica.

„Kada su nas graničari u Makedoniji našli“, priča Afganistanac Mustafa, „jedan od njih je vidio u kakvom smo stanju, da nam je obuća poderana od sedmica hoda i rekao mi: ‘Pravit ću se da te nisam vidio. Idi u onom smjeru pet kilometara i tu možeš preći granicu da te niko ne vidi'“. Mustafa mi je rekao kako mu je dobrota ovog neimenovanog policajca pomogla da završi svoje dugo i opasno putovanje migranta. „On nas nije vratio kao drugi. Zahvaljujući njemu, uspjeli smo ući u Srbiju i doći bliže našem odredištu.“

Dok je policajac pomogao Mustafi tako što je okrenuo glavu, drugi koji su željeli pomoći izbjeglicama i okončati nezakonite prakse granične zaštite odlučili su se na druge oblike otpora. Na primjer, policajac u Hrvatskoj je 2019. anonimno prijavio svoju graničnu jedinicu državnoj ombudsmenci zbog zlostavljanja izbjeglica. U svojoj pritužbi, on je naveo kako je, iz straha kako bi mogao ostati bez posla, bio suučesnik u više od 1.000 ilegalnih vraćanja migranata preko granice. Naveo je kako su ‘pushbackovi’ u kojima je učestvovao bili često veoma nasilni, sadržavali batinanje i pljačku. Zatražio je od ombudsmenice reakciju i zaustavljanje ove nezakonite prakse.

Toplo jelo

Neke izbjeglice su govorile o pojedinim policajcima koji su branili kolegama da tuku migrante ili da im kradu novac. Drugi su govorili sa zahvalnošću o policajcima koji su, iako nisu mogli ponuditi pravu pomoć, poštivali njihovu ljudskost i pokazivali empatiju. Članovi jedne afganistanske porodice, na primjer, sjećaju se hrvatskog policajca koji je plakao s njima dok ih je vodio nazad ka bosanskoj granici. Rekao im je: „Molim vas, ne plačite, izvinite, ne želim ovo uraditi ali moram poštivati naredbe.“

Slično govori i Alžirac Hamid koji je rekao kako je grupa policajaca, koji su ga vidjeli kod italijanske granice u Hrvatskoj, pokazala dobrotu i ohrabrivala ga da nastavi tražiti raj u Europi: „Bio sam jako uplašen da će nas pretući kao ostali. Ali, oni su nas odveli u restoran i dali nam toplu hranu. Jedan od njih je rekao: ‘Žao nam je, ne možemo vas pustiti zbog naredbi, moramo vas vratiti. Ali probajte opet'“, kaže Hamid.

Ovih nekoliko pozitivnih priča o solidarnosti su važne i treba ih podijeliti, ne kako bi humanizirali europski pogranični režim koji čuva ekstremna brutalnost, već kako bi pokazali da mala djela sućuti, dobrote i otpora iz redova graničnih jedinica postoje i moraju biti ohrabrivana. Svaki granični policajac može donijeti razliku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama