Britanija kroz historiju proizvodila više izbjeglica nego što ih je primala

Piše: Priyamvada Gopal

Na koncu, zbog jednog je tvita praćenog očito stranačkim pokušajem da se ušutka njegov autor, britanska ukočena gornja usna zadrhtala.

Nakon što je poznati nogometni komentator Gary Lineker izrazio nelagodu zbog ružne retorike koja prati prijedlog „zakona o ilegalnoj migraciji“ konzervativne vlade, usmjeren na tražitelje azila, BBC ga je suspendovao.

Na svoj lični račun, politički umjereni Lineker kritikovao je „okrutnu“ politiku i sugerisao je da antiimigrantska retorika podsjeća na Njemačku 1930-ih. U očitom primjeru skretanja pažnje sa raširenih ekonomskih problema u Velikoj Britaniji i višestrukih navoda o torijevskoj korupciji, senzacionalistička politika premijera Rishija Sunaka pod motom „zaustavite čamce“ bi očajne ljude koji pristižu na britanske obale na gumenim čamcima kriminalizirala, zatvarala, deportovala i zabranila im da se ikada pokušaju vratiti. Ujedinjeni narodi to opisuju kao ilegalno.

Lineker u suštini nije prekršio BBC-jev kodeks o „nepristrasnosti“, već nepisani nacionalni kodeks. Velika Britanija se u sebi svojstvenoj dobroti nikada ne smije uporediti sa Njemačkom koju su Saveznici konačno porazili u Drugom svjetskom ratu. Ne smije postojati sugestija da bi, ukoliko ne zaustavi ksenofobiju i demonizaciju ljudi koje smatra „drugima“, Velika Britanija i sama mogla poći putem kojim je Njemačka nekada išla.

‘Patologija veličine’

Teoretičar kulture Paul Gilroy opisuje Veliku Britaniju kao državu koja boluje od „patologije veličine“ olične u pomiješanom borilačkom i nogometnom pokliču: „Dva svjetska rata i jedno Svjetsko prvenstvo“. Osjećaj sebe kao onoga koji je vječito dobar, nikada izložen opasnosti da postane poput lošeg, ključan je sa britanski zvanični, ali donekle varljiv narativ o sebi.

Iako se on zapravo nije referirao na naciste, Holokaust ili koncentracione logore, Linekera, kojeg je BBC vratio na posao nakon snažne reakcije javnosti, i dalje optužuju za „nacističke uvrede“. Ova lažna tvrdnja dolazi od tabloida saučesnika u opisivanju, jednako netačno, „najezdi“ izbjeglica i „ilegalaca koji se slijevaju u Veliku Britaniju“. Lineker je istakao da takvog „priliva“ nije bilo, probušivši rupu u fikciji koju propagiraju i ministri i mediji. Velika Britanija obradi daleko manji broj azilantskih zahtjeva nego npr. Njemačka.

Pa ipak, oni koji zaziru od te paralele ne moraju gledati u njemačku prošlost. Duga britanska imperijalna i postratna historija obiluje dovoljnim brojem primjera dehumanizirajućeg jezika i smrtonosnog rasizma.

Za razliku od ponovljenog citiranja „najboljeg časa“ i britanske herojske pobjede (sa Saveznicima) u antinacističkom ratu u popularnoj historiji, u ovoj zemlji vlada stroga tišina o britanskoj historiji rasnog nasilja i etničkog čišćenja.

Historija rasizma

Historija bjelačke nadmoći i rasnog terora relevantniji je kontekst za razumijevanje britanskog brutalnog stava prema tražiteljima azila iz ratom razorenih regija Azije i Afrike. Kontrast između odnosa prema njima i hvale dostojne velikodušnosti ponuđene Ukrajincima koji bježe od rata, a koje smatraju „sličnijima nama“ (što znači bijeli i Evropljani) je indikativan.

Nije tajna da je Britansko carstvo, kako bi porobilo, potčinilo ili razbaštinilo ljude tokom četiri vijeka, razvilo ideologije koje su smatrale tamnopute ljude svijeta ili manje Evropljanima ili manje ljudima. Neke Južnoafrikance, smatrane „divljima“ i seksualno nezasitima, izlagali su u „ljudskim zoološkim vrtovima“ dok su „nasilno“ i „primitivno“ pleme Kikuju u istočnoj Africi satjerali u male rezervate da budu „skvoteri“ na svojoj zemlji koju sada zovu „Bijelim gorjem“.

Milioni Bengalaca su umirali od gladi uzrokovane kolonijalizmom, a Churchill ih je ismijavao da se „razmnožavaju kao zečevi“, dok su autohtone stanovnike Sjeverne Amerike smatrali kanibalima i nesposobnim da obrađuju zemlju, koja im je onda zgodno mogla biti oduzeta. Vođa naroda  Secwepemc George Manuel, prisjeća se da ga je jedan kolega bijelac 1970-ih pitao: „Imaju li Indijanci osjećaje?“ Ideja da su tamnoputiji ljudi svijeta manje osjetljivi na loš tretman ostaje prisutna.

S obzirom na to kako britanska vlada demonizira ljude bez dokumenata koji traže utočište danas, vrijedi se prisjetiti da je Velika Britanija kroz historiju bila država koja proizvodi više izbjelica nego što ih prima.

Dehumanizacija

Porobljavanje je doslovno pretvorilo ljude u brodski teret, dok su ugovori kojim su bili vezani radnici otrgnuli mnoge očajne ljude od domovine u Aziji i smjestili ih da rade na britanskim plantažama za mizernu platu. Ova nevjerovatna izručenja dogodila su se na velikim brodovima a ne na malim čamcima koje su osudili Sunak i njegovi ministri, ali dehumaniziranje ljudi na otvorenom moru nije ništa novo za Veliku Britaniju Prezirni stav prema očajnim ljudima na gumenim čamcima na napuhavanje koji hrabro gledaju u oči opasnosti da bi došli do britanskih obala pomalo podsjeća na bešćutan duh onih brodskih kapetana koji su bacali porobljene ljude sa palube kako bi mogli zatražiti osiguranje robe kao što je ilustrovano zloglasnim masakrom na Zongu iz 1781. godine.

U svojoj knjizi Bordering Britain, stručnjakinja iz oblasti prava Nadine El-Enany istakla je da britanske granice i uzastopni zakoni koji su ih oblikovali kao što je Zakon o državljanstvu iz 1981. „održavaju rasni poredak uspostavljane kolonijalizmom“ u kojem su crna i smeđa tijela kodirana kao rasno inferiorna i za jednokratnu upotrebu.

U kolonijalnoj Keniji, da navedemo samo jedan primjer, dopuna Uredbe o registraciji domorodaca značila je da afrički muškarci moraju nositi omraženi „kipande“ ili propusnicu. Ona je određivala gdje mogu ići i mogu li raditi iako su bijelci, kao najsmrtonosniji ekonomski migranti u historiji, raselili većinu njih sa njihovog plodnog obradivog zemljišta.

Nakon što se liberalno proširila u svijet u stoljećima koji su mu prethodili, Velika Britanija se zbila u sebe u postratnom periodu, a potom je suzila definiciju ideje kome je bilo dozvoljeno biti Britanac.

Rasistička retorika

Zakon o imigraciji iz zemalja Commonwealtha iz 1962. nastojao je spriječiti članove onoga što je kraljica Elizabeta, kao princeza 1947. opisala kao „našu veliku imperijalnu porodicu“ od težnji za državljanstvom.

Nije mala ironija, naravno, da najopakije ponavljanje rasističke britanske imigracione politike predvode dvoje britanskih političara azijskog porijekla sa porodičnim vezama sa istočnom Afrikom, Sunak i ministrica unutrašnjih poslova Suella Braverman.

Kao što je poznato, mnogi Azijati iz Ugande i Kenije stigli su u Veliku Britaniju tražeći utočište nakon što su izgnani iz ovih novih nezavisnih nacija. El-Enany opisuje kako su nerado dočekani Azijati iz Ugande u Velikoj Britaniji. Čak su i ovi veoma skromni brojevi izazvali zlobnu rasističku retoriku, najzloglasniju od konzervativnog zastupnika u parlamentu Enocha Powella u njegovom neslavnom govoru o „rijekama krvi“, dok su članovi Nacionalnog fronta povikivali „Držite Azijate podalje“.

Uistinu je za osudu to što su političari iz reda etničkih manjina kao što su Sunak i Braverman, umjesto da poštuju historiju antirasističke borbe koja je pružila njihovim porodicama utočište u Velikoj Britaniji, odabrali da druge na okrutan način protjeraju po uzoru na prethodne generacije.

Ovime njih ne podvrgavamo drugačijem standardu. Ovime se insistira na očitom moralnom principu, zlatnom pravilu – da morate pružiti drugima iste principe utočišta i inkluzije koji su pruženi vama. Podijeljena Velika Britanija stoji na ivici moralnog ponora. Ukoliko se ne povuče, rizikuje da postane još jedno mračno historijsko upozorenje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.