Kanadski špijuni i licemjeri koji ih obožavaju
Je li se Kina miješala u izbore u Kanadi? Ne znamo. Ali novinari se ne smiju oslanjati na prijateljsko curenje informacija kako bi došli do istine.
Nekad davno, bio sam poznat kao “čovjek za špijunažu” u užem krugu kanadskog novinarstva. Dobio sam taj iritantni nadimak iz nekoliko razloga. Proveo sam veliki dio – previše – karijere istraživačkog novinara pažljivo prateći kanadske tajne službe. Autor sam jedne od dvije značajne knjige napisane o Kanadskoj sigurnosno-obavještajnoj službi (CSIS), nacionalnom ekvivalentu britanske službe MI5. Moje ekspoze iz 2002. godine Tajni ulazak razotkrio je odmetnutu agenciju prepunu lijenosti, nekompetentnosti, korupcije i kršenja zakona.
Nažalost, premalo novinara, urednika, kolumnista ili autora u Kanadi se potrudilo razumjeti kako CSIS nekažnjeno funkcionira i pozvati ga na odgovornost. Dijelim ovu svoju historiju i kontekst jer se u posljednje vrijeme u Kanadi dogodio gejzir curenja “strogo povjerljivih” stvari, koji izazivaju prilično uzbuđenja. Ko to “curi” te informacije ostaje, naravno, misterija. Zašto to rade i kome daju “strogo povjerljive” stvari, nije. Uzevši sve to zajedno, curenje informacija sugerira da su se Kina, a posebno Komunistička partija Kine, možda umiješala u najmanje dva nedavna kanadska savezna izbora. Curenja informacija i optužbe o Kini vratili su daleka sjećanja.
Dok sam, davno još, bio ‘čovjek za špijunažu’
Kao što sam rekao, davno, dok sam bio “čovjek za špijunažu”, koji je radio u nacionalnim novinama The Globe and Mail, napisao sam nekoliko priča istražujući kako je Peking navodno radio u dosluhu s kriminalnim grupama i drugim surogatima kako bi ubacio pipke ne samo u kanadsku politiku, već i u biznis i kulturu. Serijal je kulminirao pričom na naslovnoj stranici, koja otkriva neredigirani sadržaj zajedničke, tajne istrage CSIS-a i Kanadske kraljevske konjičke policije — nacionalne policijske službe zemlje — pod nazivom “Projekt Sidewinder”. U nevjerovatnom dekretu, tadašnji direktor CSIS-a naredio je uništavanje svake kopije politički eksplozivnog izvještaja od 23 stranice, jer ga je smatrao “teorijom zavjere protkanom glasinama”. Neko je sačuvao jedan primjerak i dao mi ga je.
Kada sam se dočepao izvještaja o projektu Sidewinder, moram priznati, bilo je prisutno malo uzbuđenja. Trenutak vrtoglavog uzbuđenja brzo je nestao s obzirom na tri važne stvari koje sam znao o “obavještajnim” službama kao što je CSIS. Prvo, to su velike, kratkovidne birokratije, pune glorificiranih birokrata, koji stvaraju hrpe papirologije. Neki od tih papira mogu biti tačni; puno toga nije. Drugo, obavještajni službenici prikupljaju podatke. Ali, puno je impresivnije biti opisan kao obavještajac nego biti opisan kao “službenik za informacije”. Nakon što sam upoznao i intervjuirao neupadljivu galeriju CSIS-ovih “službenika za informacije”, mogu vas uvjeriti da nisu impresivna grupa. Treće, samo zato što je papirologija koju je izradio “službenik za informacije” sa značkom CSIS-a označena bilo kakvom sigurnosnom oznakom – usput, “strogo povjerljivo” je standard – ne znači da je istinita.
Kompromitirani tajkuni i službenici za informacije
Dakle, dok je projekt Sidewinder imenovao istaknute, “kompromitirane” tajkune i kompanije koje djeluju u Kanadi i inostranstvu, bilo bi neodgovorno objaviti njihove identitete oslanjajući se na komadić interne papirologije čiji su autori neki policajci i “službenici za informacije”. Moji pažljivi i razboriti urednici, koji su, poput mene, bili posvećeni tome da sve bude ispravno, složili su se. Sretni “prijateljski nastrojeni” koji su dobili svježu papirologiju, uglavnom iz javnih izvora i označenu kao “strogo povjerljivo”, nisu bili toliko oprezni ili suzdržani. Umjesto toga, poput stenografa, objavili su tvrdnje kao evanđelje, koje su dovele u pitanje lojalnost i odanost aktuelnih i bivših članova zakonodavnog tijela Ontarija i saveznog Parlamenta, djelomično na temelju stvari koje su pružili “službenici za informacije” koji imaju prilično uobičajene sigurnosne provjere .
To je opasno. Također nije iznenađujuće. Ovi “prijateljski nastrojeni” su se u prošlosti oslanjali na anonimne “sigurnosne” dužnosnike kako bi insistirali na tome da je Maher Arar – kanadski otac, suprug i softverski inženjer – prošao obuku u istom kampu Al-Kaide u Afganistanu kao i osuđeni terorist Ahmed Ressam. Sve je to bila laž. “Prijateljski nastrojeni”, uključuju urednike koje je 2015. godine bivši ministar u vladi Ontarija kineskog porijekla tužio za klevetu, nakon što je optužen da je “agent s utjecajem” za Kinu i “prijetnja” Kanadi. Ovo sve govori da bi Kanađani trebali biti oprezni u prihvatanju kao činjenica stvari koje procure do “prijateljskih” novinara i informativnih organizacija koje nisu toliko oprezne koliko bi trebale biti – uprkos tome što na to imaju pečat “obavještajne” službe. U međuvremenu, pokrenut je niz temeljitijih istraga kako bi se ispitale sve te optužbe, iako se već sada kaže da je kinesko “uplitanje” imalo mali ili nikakav utjecaj na ishod bilo kojih saveznih izbora.
Nažalost, samo su dva novinara u zemlji za koje bih rekao da imaju oštroumno i, što je još važnije, kritičko mišljenje o tome kako CSIS izvršava svoje tajne uloge i odgovornosti: Jim Bronskill iz informativne agencije Canadian Press, i Matthew Behrens, plodan stručnjak i freelance novinar. Poput mene, Jim i Matthew su, tokom upornog njuškanja po njuškalima, odoljeli lakom iskušenju da postanu kanali za takozvanu obavještajnu infrastrukturu kad god iz nje procuri sočan zalogaj koji je trebao dokazati da CSIS radi svoj posao i da ga radi dobro. Poput mene, Jim i Matthew nikada nisu smatrani “prijateljski nastrojenim” na koje CSIS ili bilo koji dio kanadske raširene “obavještajne infrastrukture” može računati da će im predati “strogo povjerljive” stvari i zatim te stvari objaviti u novinarskom ekvivalentu trbuhozborstva. Daleko od toga da sam poslovična lutka, moje izvještavanje i knjiga učinili su me personom non grata među banalnim, neinteresantnim ljudima koji su vodili CSIS.
Amnezijski licemjeri koji obožavaju špijune
Evo i drugog, neugodnog aspekta priče o Kini – koji je dominirao kanadskom politikom posljednjih nekoliko sedmica – a koji smrdi na licemjerje. Konsenzus među nabrijanom grupom istaknutih novinara, kolumnista, urednika i političara je da je kinesko “miješanje” u kanadske izbore loše, jer je Kina “loši akter” na međunarodnoj sceni. Propustio sam sav hiperventilirajući bijes kada se zamjenica kanadskog premijera Chrystia Freeland pridružila uzorima demokratije nalik na Alexisa de Tocquevillea, bivšem predsjedniku Brazila Jairu Bolsonaru i bivšem predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu i pokušala napraviti ono što je predstavljalo državni udar i postaviti svog čovjeka, Juana Guaida, za predsjednika Venecuele. Freeland su hvalili isti apoplektični kolumnisti i autori zbog uplitanja – otvorenog i tajnog – u unutrašnje poslove Venecuele, budući da je, poput Kine, predsjednik zemlje Nicolas Maduro “loši akter”.
Ovo je vijest koja odiše veseljem čestitanja, naširoko objavljena među saosjećajnim kanadskim novinskim kućama, pozdravljajući “ključnu ulogu” Freeland u igranju uloge “iza kulisa” u neuspješnom pokušaju svrgavanja socijalističkog vođe. Kada se Kanada umiješala u pravo Venecuele da izabere ko će biti predsjednik, većina kanadskih kolumnista, urednika i političara iz establišmenta je pljeskala. Kanada je, slažu se, “dobar akter”. Hipokritičnost je jednako žučna koliko i poučna. No, ovih dana nećete čuti čak ni šapat o ne tako tajnoj historiji Kanade u vezi “uplitanja”, budući da su glavni grad i redakcije puni amnezijskih licemjera koji obožavaju špijune, a koji su previše zauzeti upiranjem optužujućeg prsta u Kinu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.