Jedan srpski orijentalista i muslimani po njegovoj želji

Jednu od čuvenijih knjiga o ulozi srpskih orijentalista u genocidu nad balkanskim muslimanima napisao je američki naučnik Norman Cigar. Knjiga je na bosanskom jeziku objavljena 2000. godine. Radi se o jednom korisnom štivu u kojem se objašnjava kako su srpski orijentalisti, odnosno „ugledni poznavaoci islama i muslimana“, stavljajući se u službu režima Slobodana Miloševića dobili zadatak da pripreme srpsku javnost za obračun sa balkanskim, bolje rečeno jugoslovenskim muslimanima. Jedan od ozbiljnijih orijentalista i najpoznatiji među Miloševićevim „islamolozima“ bio je njegov kasniji ambasador u Turskoj i Azerbejdžanu Darko Tanasković.

Po zadatku koji je počeo 1980-ih godina, da negativno prikaže muslimane i da u svojim tekstovima napravi razliku između muslimana i hrišćana, Tanasković se osvrnuo na ishranu u službi u JNA (onoj vojsci prije 1990-ih) i (ne)jedenju svinjetine u toj vojsci. Rugajući se zahtjevima muslimana za posebnom ishranom, on je tvrdio da „ako musliman odbije jesti svinjetinu i odšeta gladan da će to biti poticaj političkom separatizmu i da će uznemiriti jedinstvo armije, jer srpski personal u jedinici bi se ‘grozio’ službe zajedno sa takvim nedruštvenim drugarima“. Ovu rečenicu izgovorio je, kako Cigar kaže, za list NIN od 1989. godine u tekstu Između Kur'ana i kazana. (Cigar 2000: 25). Pitanje je koliko jedan ozbiljan naučnik, a Tanasković se smatra takvim, može (ne)jedenje svinjetine i separatizam dovesti u isti kontekst. No, pripišimo to njegovom početnom „srbovanju“.

Mnogo je ozbiljniji bio iste godine na jednom naučnom skupu kada je izjavio, a što možemo pronaći također u NIN-u pod naslovom Otkud hodža sa oltara: „Da parafraziramo, ceo islamski misticizam sveden je kod nas na ubeućene, nerazumne i fanatične derviše koji u transu ne prezaju od probadanja svoga tela hladnim sečivom. Slika o dervišima je, dakako, naša slika o današnjem islamu: agresivnost, snaga i nasilje. Na političkom planu derviši su subverzivna društvena snaga, a islam izjednačen sa bivšim Otomanskim carstvom. Arapin je nestao sa evropskog horizonta i u svesti je ostao samo turski islam.“

Naravno, izostali su primjeri fanatizma kod derviša, a nisu ni spomenute osobe koje su bliske tom učenju, a da su učinile neki „fanatični“ napad. No, u propagandi argumenti tu i nisu od primarnog značaja.

Četiri godine kasnije, kada je u Srbiji bilo još popularnije pisati negativno o muslimanima, Tanasković okrivljuje ton Kur'ana jer je, kako kaže za svetu knjigu muslimana – on „otvoreno autoritativan, beskompromisan i ugrožavajući-prijeteći“. Iste je godine na jednoj konferenciji izjavio da je „po islamu stalan mir sa članovima drugih religija nemoguć“ te da „islamski permanentni rat ograničava parametre tolerancije“. (Cigar 2000: 40).

Okrivljuje „ton Kur'ana“ u periodu kada su vojne i policijske strukture oko dvije trećine Bosne i Hercegovine „etnički očistile“. Tako da su se brutalni zločini nad bošnjačkim civilima morali oprati, neargumentovano, riječima da je „po islamu stalan mir sa članovima drugih religija nemoguć“. Naravno, kao i drugim srpskim orijentalistima i demografima, Tanaskoviću je broj muslimana na Balkanu naročito problematičan pa izjavljuje da zapaža „ekonomski, diplomatski i posebno demografski džihad“ koji za cilj imade i Balkan i Zapadnu Evropu. (Cigar 2000: 41).

Prepoznatljivi nacionalistički narativ

Neargumentovani, ali u službi tada već prepoznatljivog nacionalističkog narativa, Tanasković se na BBC predstavlja kao čovjek koji bi upozorio Amerikance da „islamske zemlje koje pomažu Bosnu imaju dugoročne ciljeve […] ne toliko da pomognu muslimane Bosne, koliko da organiziraju svoja uporišta u Evropi za svoje buduće aktivnosti“. Za budućnost Balkana je rekao da će postati neka vrsta orijentaliziranog predsoblja „nove Evrope“, pa bi Srbe predstavio kao branioce hrišćanstva i evropski branik od navodne najezde muslimana. Pomalo trijumfalno, primjećuje da „zapadni Evropljani makar počinju uočavati monolitni ‘kontinentalni fenomen’ političke i kulturne islamske prijetnje i da je za Evropljane (u koje prema tom narativu balkanski muslimani ne pripadaju, op.a.) zajednički za sve njih,  kako on kaže, u Lyonsu u Francuskoj, Bradfordu u Engleskoj ili Sarajevu. (Cigar 2000: 49).

Ipak, neki zapadni Evropljani su od početka otvoreno stali na stranu Srba. Da podsjetimo kako je tadašnji britanski premijer John Major rekao: „Nismo saglasni da niti sada niti ubuduće naoružavamo ili obučavamo Muslimane u Bosni i Hercegovini vojnom opremom. Mi ćemo i dalje pomagati da se nametne i ostane na snazi embargo na oružje UN-a u ovom području. Iako pouzdano znamo da Grčka, Rusija i Bugarska isporučuju oružje i vrše obuku u Srbiji, Njemačka, Austrija, Slovenija, čak i Vatikan, na sličan način pomažu Hrvatsku i snage HVO-a, od posebno je značaja da pouzdano znamo da takva nastojanja u korist muslimana u tom području od strane islamskih zemalja i grupa nisu uspješna…“. Na Majorovu žalost opstali su Muslimani, a na Tanaskovićevu radost – u pohodu na muslimanske Srbi nisu bili usamljeni. To nam je već poznato, zar ne?

No, nije se samo Cigar bavio Tanaskovićevim opaskama o islamu i muslimanima. Za Tanaskovića je posebna tema bila, kako piše Sonja Biserko, „izdajstvo bosanskih muslimana koji su navodno konvertirali u islam“. Krajem 1991. i početkom 1992. godine, odnosno kada je postalo jasno da Bosna i Hercegovina neće ostati u Jugoslaviji, „Tanasković njihovo obraćanje za pomoć Turskoj tumači kao ‘prećutno vraćanje u položaj poturica iz nekih minulih vremena’, a poturica za Srbe je, kaže on, ‘gori od Turčina'“. Tanasković upozorava da „Srbinu pretiti Turčinom arhetipski je čak teže i zloslutnije no pretiti mu Nemcima“. (Biserko 2006: 40).

Očekivano, Tanasković nije ostavio svoju olovku ni kada su vojnici ostavili oružje. Svaka je nova prilika iskorištavana da se kaže nešto protiv bosanskih muslimana. Tako je u jeku pandemije napisao tekst u kome je iznio tvrdnju da će „pandemija proći, ali da panislamistička srbofobija – neće“. Po Tanaskoviću, glavna ideološka osnova „panislamističke srbofobije“ koju on pripisuje Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Sandžaku jeste knjiga Islamska deklaracija Alije Izetbegovića. Inače, za Tanaskovića „panislamističko oboljenje“ prisutno kod (dela) Bošnjaka predstavlja „neizlečivu… patološku bolest“, koja je po Srbe opasnija nego COVID-19. (Kostić 2022: 279-280).

Intelektualci u službi politike

S jednog opskurnog portala Tanasković je prije nekoliko dana napao jednog mladog naučnika, istraživača genocida vrlo jasnim riječima: „Sve u svemu, sa stanovišta srpskih nacionalnih interesa, položaja, ali i obraza, kao i statusa i ugleda Republike Srpske, sposoban i istrajan intelektualni bojovnik o kome se mora voditi računa“.

Savršeno dobro se zna šta ovo znači, ali treba biti i savršeno svjestan da upravo ovakvim riječima još više motiviše, kako je naziva, „mlađu i srednju generaciju“ da o Tanaskoviću i njegovim istomišljenicima pišu što je više moguće. Samo što za razliku od njih oni neće svoje intelektualne kapacitete staviti u službu politike kako je to uobičajeno u Srbiji ili bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Naravno, jako je dobro da je Tanasković indirektno i poručio da mu takvi smetaju. Njima, i toga je, nadam se svjestan Tanasković, Beograd nije glavni grad i apsolutno ih ne mora zanimati šta ko u Beogradu misli i piše. Prošlo je to vrijeme i vjerovatno se ni time Tanaković i njemu slični ne mogu pomiriti.

A kad smo kod Tanaskovićevih istomišljenika da kažem nešto i za kraj. Vidim da je ovih dana bio u Prijedoru, pa bih ga kao rođeni Prijedorčanin volio upitati: Jesu li Vam domaćini kazali kako su okončali 102 djece samo zato što ne nose imena kao Vi i Vaši domaćini? Ako ste u Prijedor dolazili iz pravca Banje Luke na lijevoj strani puta selo je Kevljani. U njemu je 2004. pronađena masovna grobnica sa tijelima više od 400 ubijenih logoraša, mahom Bošnjaka. Na istom putu s desne strane je kuća hafiza Amira ef. Mahića. Da imate ili da ste pokazali svoju otvorenost mogli ste navratiti kod tog čovjeka i on bi Vam svojim ponašanjem, a u to sam uvjeren, demantovao sve ono što ste o njemu pisali proteklih sedmica. No, pitanje je koliko Vam demantij „ide u prilog“ pred malobrojnom publikom koja Vas je te večeri slušala.

Ako ste, pak, dolazili iz pravca Sanskog Mosta, opet na lijevoj strani se nalazi više sela čiji su ubijeni mještani mahom ekshumirani u Tomašici koncem 2013. godine. Tomašica je na desnoj strani tog puta. Za nju ste morali čuti, jer ste ipak naučnik koji prati dešavanja zapadno od Drine. O Tomašici ne pišete jer ste svoj naučni opus zamijenili političkim, a u politici i nema mjesta objektivnom. No, kao naučnika bih Vas volio pitati, kako gledate na to da je neko ko je podržavao ideologiju kojoj ste i Vi služili ubijao djecu od tri mjeseca do starosti od 17 godina? Šta Svetosavlje o kojem ste govorili te večeri u Prijedoru kaže na to? Ako ne podržava, zašto se u ime tog Svetosavlja ne ogradite od svih zločina počinjenih u Prijedoru?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.