Pouke iz Staljinove smrti

Josif Visarionovič Staljin, svirepi diktator koji je u smrt poslao milione ljudi, počeo je umirati 1. marta 1953. godine i umirao je sam i u mukama narednih pet dana.

Kad se politički sistem i sistem vladavine u nekoj državi zasniva na strahovladi, kao što je to bio slučaj u Staljinovoj, ili danas Putinovoj Rusiji, strahovlada dominira i u unutrašnjem krugu vladara (Reuters)

Analogije nam niti u politici, niti u povijesti uglavnom ne govore mnogo. Ipak sedamdeseta godišnjica smrti okrutnoga ruskoga/sovjetskoga totalitarnog vladara, koji je ostao zapamćen i po rečenici da je „smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt milijuna njih statistika”, „tragedija” koja se događala u vrijeme kad je današnji okrutni totalitarni vladar bio petogodišnja beba, ipak djeluje kao jasna politička poruka Vladimiru Putinu.

Josif Visarionovič Staljin, svirepi diktator koji je u smrt poslao statistički relevantan broj ljudi, počeo je umirati 1. marta 1953. godine, i umirao je sam i u mukama narednih pet dana. Njegova smrt bila je tako teška upravo zbog karaktera njegove vladavine, zbog paranoje koja okružuje svakog totalitarnog vladara, straha i mržnje, i to kako njegove prema „bližnjima”, tako i one „bližnjih” prema gospodaru (hazjajinu). Uvertira u Staljinovu smrt bila je tek uobičajeni dan u životu kakav je vodio, što znači da se u njegovoj palači uvečer okupila skupina suradnika (Berija, Molotov, Maljenkov, Hruščov…) na uobičajenu večernju zabavu, raspravu, pijanku, jednu od onih na kojima je Staljin pripremao i donosio ključne političke odluke. Brutalno opijanje diktatora i svite unutarnjeg kruga njegovih podanika trajalo je do 4 sata ujutro, idućeg dana, a nakon toga se Hazjajin povukao u svoje odaje i za sobom zatvorio vrata.

Kad se politički sustav i sustav vladavine u nekoj državi zasniva na strahovladi, kao što je to bio slučaj u Staljinovoj, ili danas Putinovoj Rusiji, strahovlada dominira i u unutarnjem krugu vladara. Kad se Staljin ujutro nije uobičajeno mamuran pojavio iz svojih odaja, nitko se satima nije usudio otvoriti vrata i vidjeti što je s Gospodarom. Kad je konačno sobarica, dakle, najniža u hijerarhiji diktatorova okruženja, konačno otvorila vrata i ušla u sobu, našla je oniskog ali krupnog Hazjajina nagoga, inkontinentnoga i bez svijesti, inkontaktibilnog, kako leži na sagu pokraj postelje.

Iracionalne odluke

Procedure prve pomoći u iracionalnim se diktatorskim sustavima donošenja odluka odvijaju drukčije nego u racionalnom sistemu, odluke se ne donose na osnovu stručnih znanja, nego sukladno vladajućoj ideološkoj doktrini. Zato, kad pokraj postelje nađete pijanoga, inkontinentnoga i nesvjesnog diktatora, refleks nije obratiti se liječniku, nego drugoj najvišoj instanci u sustavu – a to je uvijek onaj tko kontrolira represivni sustav. To je bio Lavrentij Berija, formalno samo zamjenik premijera, ali stvarno osoba koja je i nakon povlačenja s mjesta šefa Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD) zadržala kontrolu nad represivnim aparatom Staljinova režima.

Slično je, uostalom i danas, kad je u unutarnjem krugu diktatora Putina druga figura po značenju bivši šef FSB-a (organizacije sljednice NKVD-a, odnosno KGB-a), a sada „decentni” tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost – Nikolaj Patrušev.

Berija, došavši u Staljinove odaje, naravno bez liječnika, urla na poslugu i stražu, a hropac diktatora prepoznaje kao znak da ovaj mirno spava i naređuje da ga se ostavi na miru da se odmara.

Nekoliko mjeseci potom, kad je Nikita Hruščov završio političku spletku koja ga je dovela na vlast, i uz pomoć Georgija Maljenkova, dotad sekretara Centralnog komiteta, a nakon Staljinove smrti premijera i formalnog vođe SSSR-a i ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova srušio, i na kraju dao pogubiti Beriju, ovaj je tvrdio kako mu moraju biti zahvalni jer da ih je on oslobodio Staljina, otrovavši ga. Irelevantno je je li mu on doista dao veliku količinu varfarina, sredstva protiv zgrušavanja krvi, ili je odlaganjem liječničke intervencije diktatorovu bolnu smrt od posljedica teškog moždanog udara samo učinio posve izvjesnom.

Jedna od karakteristika većine totalitarnih diktatura snažan je antisemitizam. Hitler i III. Reich bili su, doduše, „otvoreniji” i „dosljedniji” od Staljina i Sovjetskog saveza u provođenju politike antisemitizma, ali u svemu što se događalo u gulazima, u unutarnjim partijskim sukobima unutar Komunističke partije Sovjetskog saveza – SKP(b), u vremenu nakon Lenjinove smrti, odnosno uspostavljanja Staljinove samovlasti, pa do njegove smrti, prepoznatljivi su elementi antisemitizma, kao što je antisemitizam imao izrazito snažnu ulogu i u Putinovu ratu protiv oligarha, nakon njegova uspona na vlast. Uostalom, i Putinova interpretacija povijesti, kojom je on obrazlagao navodnu opravdanost invazije na Ukrajinu, bila je utemeljena na razvidnom antisemitizmu u odnosu na lenjinsko razdoblje i na snažnom zagovoru Staljinove jasno antisemitske političke prakse.

Staljinov antisemitizam

Antisemitizam kao politika iskonski je iracionalan, a iracionalne politike uvijek daju rezultate koji su suprotni očekivanima. Tako je bilo i sa Staljinovim antisemitizmom, koji nije bio ograničen samo na strukture SKP(b) i Kominterne, nego je obuhvaćao brojne druge društvene segmente. Predmet Staljinova progona, potaknutog antisemitskom paranojom, bili su i ruski liječnici židovskog porijekla, koji su u nekoliko valova bili žrtve progona koji je završavao ili gulagom ili smrću. Neposredno prije Staljinove smrti krenula je njegova posljednja kampanja protiv židovskih liječnika u Moskvi, neki su već bili internirani, a neki pod intenzivnom prismotrom tajnih službi.

U takvim uvjetima politički motiviranih progona najboljih liječnika jasno je da je bilo nemoguće diktatoru osigurati kvalitetnu liječničku pomoć. Pritom valja reći i to da je u danima kad je umirao, prema zapisima njegove kćeri, koja je zajedno sa sinom bila zadnjih dana puštena u očevu blizinu, diktator dodatno ograničenih mentalnih kapaciteta, pogođen moždanim udarom, ali i dalje pijan, urlao i prijetio liječnicima koji su mu pokušavali pomoći.

Diktatori poput Staljina ili Putina živote milijuna ljudi pretvaraju u pitanje statistike. Staljinov je režim izravno odgovoran za barem devet milijuna žrtava, ali kad se tome dodaju „neizravne” žrtve, poput milijuna žrtava Gladomora u Ukrajini 1932. i 1933. godine, kad je svakog dana umiralo 24.000 ljudi, taj broj raste na čak 60 milijuna. Takva vladavina dovodi ih u poziciju da žive sami, u okruženju paranoje i neprijateljstva, a sami i umiru.

Kremljolozi su se nakon Drugoga svjetskog rata intenzivno bavili pitanjem tko bi mogao naslijediti Staljina. Max Weber nas je naučio da poredak, zasnovan na pripisivanju vođi karizmatskih sposobnosti, kao što je to bio slučaj i s Lenjinovom, i Staljinovom, a i Putinovom vladavinom, ne mogu biti tek tako nadomješteni drugom karizmom, jer je obilježje karizmatske vlasti da su svi podređeni vođi lišeni svake karizmatske osobine, a da poslove koje rade, obavljaju kao satrapi, osobe na koje je prenesen dio vođine karizme.

Upozorenje Lenjina

Lenjin je svojim nasljednicima ostavio pismo u kojem je objasnio zašto ga Staljin ne smije naslijediti, jer je poznavao njegov razbojnički karakter. Većina suradnika, što ih je Staljin okupio u svom unutarnjem krugu, imalo je te jednake razbojničke osobine, kao i Hazjajin, a Staljin ih je okupljao na pijankama upravo zato da bi ih imao pod stalnim nadzorom. Partijski šef moskovske regije (zanimljivo, na neki način pandan Borisu Jelcinu u vrijeme Jazovljeva udara protiv reformističkog Gorbačovljeva režima) Nikita Hruščov, nije ostavljao dojam osobe koja bi u borbi za prijestolje nakon Hazjajinove smrti imala realnu šansu, a njegova je konsolidacija na vrhu trajala neko vrijeme, najprije eliminacijom Berije, a onda i dvojice drugova unutar trijumvirata. Trijumvirati ili šira „kolektivna rukovodstva” obično su prelazne faze u diktaturama, nakon diktatorove smrti, a ovisno o političkim vrijednostima onoga tko pobijedi u podzemnim borbama iza zatvorenih vrata, ovisi hoće li se sistem transformirati u svojevrstan zakonski poredak ili otvorenu tiraniju.

Sigurno je da Hazjajin naših dana, na sedamdesetu godišnjicu početka Staljinova kraja, 28. februara, vrata svojih odaja neće zatvoriti bez straha. Sedamdeset godina nakon Staljinove smrti on će biti tek pet godina mlađi od zloglasnog diktatora, doduše, manje ruiniran oblokavanjem votkom, ali jednako osamljen kao i njegov prethodnik i uzor. Kao i Staljin, može znati da iz svog okruženja neće dobiti pomoć, bude li mu potrebna, a sigurno zna i to da bi njegov kraj mogao biti tužan i tegoban, kao što je bio i Staljinov.

I na kraju, nitko mu ne može garantirati da upravo onaj Nikolaj Patrušev, koji u kremljološkim križaljkama slovi kao njemu najbliži i kao mogući nasljednik (bilo izravno, bilo posredstvom sina, Putinova ministra poljoprivrede) ne bi jednom, kao Berija prije sedamdeset godina, tvrdio kako je on osoba od velikih zasluga, jer je okruženje oslobodio od zla diktatora.

Iako analogija u politici ne vrijedi, itekako vrijede pravila funkcioniranja diktatorskih režima, koji djeluju kao iracionalne neprozirne kutije (black box), ali, unatoč iracionalnosti, ne mogu izbjeći zakonitostima i logici sistema. Osamljenost diktatora nije jedino čvrsto pravilo. Pravilo je i to da je krug oko vladara uvijek sastavljen od ljudi bez snažnog karaktera, bez političkog identiteta i bez osobina koje bi netko mogao prepoznati kao političku karizmu. Iz takvog režima, naravno, ne može proizaći ništa dobro.

U ovom slučaju čini se da vrijedi parafrazirati starog Marxa i njegovu XI. tezu o Feuerbachu: Ne treba raspravljati o tome kako bi se Putinova diktatura mogla ili interpretirati ili promijeniti, radi se o tome da je valja poraziti.

Možemo i sasvim jednostavno reći: Slava Ukrajini!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada