Američka vanjska politika svedena na naknadnu pamet

U govoru o stanju nacije, američki predsjednik Joe Biden, preskočio je vanjsku politiku s razlogom.

Joe Biden je u govoru o stanju nacije opsežno govorio o domaćim pitanjima, a kratko o vanjskoj politici, piše Bishara (Reuters)

Obraćanje američkog predsjednika Joea Bidena o stanju nacije u utorak navečer bilo je dosta optimistično. Opsežno je govorio o domaćim pitanjima, a kratko o vanjskoj politici. Brzo je prešao preko izazova koje predstavljaju Rusija i Kina, a ostatak svijeta je preskočio.

Ovo je prvi put da američki predsjednik svede globalnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država na naknadnu pamet, pogotovo za predsjednika koji sebe smatra autoritetom po pitanju vanjske politike, ili za glavnog zapovjednika, koji je utrošio tako mnogo vremena, napora i političkog kapitala suprotstavljajući se Rusiji u Ukrajini i suzbijajući Kinu u Aziji. To, stoga, za sobom povlači pitanje: Zašto je Biden odlučio izignorisati čitave kontinente i brojne žarišne tačke u koje je Amerika direktno uključena?

Prema jednoj teoriji, Amerikanci nisu pretjerano zaintersovani za ostatak svijeta i vanjska politika je luksuz koji sebi ne mogu priuštiti u vrijeme ekonomskih nevolja i kulturoloških ratova. Čak i elite sa većim interesima u inozemstvu uviđaju da skupa ulaganja u vanjsku politiku postaju sve teža za “prodati” javnosti u odsustvu direktnih prijetnji po nacionalnu sigurnost.

Biden to razumije, zbog čega je, kada je tek stupio na dužnost, obećao da će okončati “vječite ratove” i obećao je “vanjsku politiku za srednju klasu” – onu koja služi Amerikancima općenito.

No, ispostavilo se da je to lakše reći nego učiniti, s obzirom da je Washington poslao milijarde dolara u Ukrajinu za rat koji bi mogao trajati godinama, bez obzira na upozorenja republikanaca populista na visoku inflaciju, velike troškove života i veliki nacionalni dug.

Fokus na rastu i prosperitetu Amerike

Stoga je predsjednik, koji izgleda želi i drugi mandat, ublažio priču o skupom hvalisanju u svijetu u svom govoru i umjesto tog se fokusirao na rast i prosperitet “napravljen u Americi”. Njegov poziv Kongresu da oporezuje milijardere i velike korporacije i snizi cijenu lijekova – koji ga usklađuje sa “progresivnom ljevicom” predvođenom senatorom Bernijem Sandersom – mogao bi se pokazati popularnijim među radničkom i srednjom klasom od, recimo, vraćanja ukrajinskog teritorijalnog integriteta.

Prema drugoj teoriji, međutim, nema se mnogo šta slaviti u američkoj vanjskoj politici, te je zbog toga predsjednik odlučio preskočiti ovu temu u potpunosti. Ove dvije teorije ne isključuju jedna drugu.

Biden možda jeste prihvatio recepte senatora Sandersa kada su u pitanju ekonomski problemi, ali ne očekujte da će usvojiti njegov pristup u vezi vanjske politike, pogotovo na Bliskom istoku, gdje je SAD strašno pogriješio. I sramotno.

Predsjednik odbacuje Sandersov stav o izraelskoj okupaciji i rasizmu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Još gore, on prihvata populističkog desničarskog premijera kao svog najboljeg prijatelja i nastavlja podržavati njegovu vladu sastavljenu od fašista i fanatika.

Ali, Izrael je samo jedan od nekoliko neuspjeha.

Licemjernost i kontraproduktivnost

Nema nijednog vanjskopolitičkog postignuća nigdje u široj regiji Bliskog istoka, osim ako se ponižavajuće i katastrofalno povlačenje iz Afganistana u korist talibana ne smatra uspjehom, nakon 20 godina užasnog rata.

Istini za volju, Bidenova administracija pomogla je da se postignu prekidi vatre ili održe bezizlazni položaji ili statusi quo od Sudana do Sirije, preko Iraka, Libije, Palestine i Jemena. Ali to teško da je dobra stvar, to je strašna normalizacija užasne situacije.

Biden, koji je obećao staviti ljudska prava u središte svoje vanjske politike, izignorisao je kršenja ljudskih prava od strane američkih klijenata i podržavao je moćnike koji vladaju željeznom pesnicom, dok se regija klati pod nasilnim sektaškim i autoritarnim režimima.

Washington ne može čiste savjesti tvrditi da se suprotstavlja Rusiji i Kini u ime demokratije, ljudskih prava i očuvanja suverenitetea, dok popušta pred kolonijalizmom i diktaturom na Bliskom istoku i drugdje.

To je licemjerno i kontraproduktivno.

‘Moćna, ali ne i svemoguća nacija’

Pola stoljeća nakon što je mladi senator Biden prvi put posjetio Bliski istok 1973, stariji predsjednik Biden izgleda posmatra ovu regije kroz iste prizme kao i tada: Izrael, nafta i Hladni rat s Moskvom. Ali kako jedna mnogo korištena izreka iz 19. stoljeća kaže: historija se ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.

Uistinu je smiješno da je bez obzira na 50 godina skupih strateških, diplomatskih i vojnih intervencija, SAD opet na početku i umiruje regionalne klijente koji se loše ponašaju u ime rata za globalnu demokratiju i pritom biva odbijen i ponižen u tom procesu.

Biden je počeo i završio govor o stanju nacije uzvišenom idejom da je Amerika zemlja mogućnosti. To je lijep i pamtljiv slogan, onaj koji je omogućio toj državi da ima velike snove i da doslovno dođe do mjeseca.

Amerika je uistinu moćna nacija, ali nije svemoguća. Mora prestati sa svojim evangeličkim pristupom svjetskim pitanjima kao da je predodređena da ih oblikuje, nadzire i predvodi, jer nije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera