‘Peglanje’ rata o kojem EU i SAD šute

EU je pokušala da parira svojim planom o ulagaju 48 milijardi dolara u sopstvenu industriju poluprovodnika, koji sada čine tek devet posto svjetske proizvodnje ove važne komponente, dok je cilj da se taj udio do 2030. popne na 20 posto.

Ono što se glasno prešutkuje u međunarodnim medijima jeste to da su trgovinski odnosi EU i SAD pred usijanjem (EPA)

Rat uveliko traje. Vade se oružja čije korišćenje je dosad bilo nezamislivo. Žrtve se broje na svim stranama, a ceo svet oseća posledice ovog globalnog sukoba. Štaviše, ovaj rat je doveo do sukoba među donedavno bliskih saveznika.

Ali, ne, nije u pitanju ruska invazija na Ukrajina, već trgovinski rat Sjedinjenih Američkih Država i Kine u kojem se ne biraju sredstva, a u kojem poprilično strada EU, verni američki saveznik, čija privreda poprilično zavisi od proizvodnje i lanaca dopremanja iz Kine. Štaviše, ono što se glasno prećutkuje u međunarodnim medijima jeste to da su trgovinski odnosi EU i SAD pred usijanjem, a da je trka u subvencijama sopstvenih privreda uveliko u toku. Samo pljušte predlozi o davanju subvencija. Očekuje se ovih dana i evropski paket za koji pojedini evropski liberalni političari, kojima je mrsko svako mešanje države u ekonomiju, kažu da je „Karl Marx“ na steroidima.

Nemački ministar ekonomije Robert Habeck i francuski ministar finansija Bruno Le Maire pokušaće da u Vašingtonu „ispeglaju“ ono što već označava kao neobjavljeni trgovinski rat između EU i SAD.

A za „peglanje“ ima isuviše toga. Od državnih subvencija i investicija u zelenu energiju i sprečavanje klimatskih promena, preko industrije poluprovodnika, do ograničenja u korišćenju i prodaji američke tehnologije za proizvodnju čipova. Ukratko, može se reći da je EU razočarana što SAD uveliko trgovinski ratuje protiv Kine, ali pritom na EU ne gleda kao partnera već nekoga ko bi trebalo je pokorno prati.

Evropsko-američki klinč oko zelenih investicija

Ono što je ostavilo Evropljane zatečenim jeste to kada je nedavno administracija Josepha Bidena donela Zakon o smanjenju inflacije, kojim je opredelila čak 370 milijardi dolara subvencija za prevashodno severnoameričku industriju, koja doprinosi energetskoj bezbednosti i tranziciji na zelenu energiju. Štaviše, analiza švajcarske banke Credit Suisse ukazuje da će u „klimatsku“ industriju Amerike biti upumpano ukupno 800 milijardi dolara, pri čemu će najviše novca otići u projekte obnovljive energije, energetskog skladištenja, industriju električnih automobila, ali i poreske olakšice za kupovinu toplotnih pumpi, solarnih panela, ali i kupovinu novih električnih automobila.

Konkretno, zakon predviđa da poresku olakšicu od 7500 dolara za kupovinu novog, a 4000 dolara za polovni električni automobil, s ciljem da se pristup ovoj tehnologiji omogući i onima sa nižim primanjima.

Iako formalno je reč o smanjenju inflacije i postizanju klimatskih ciljeva, dobar deo ovog zakona je zapravo očigledan američki ratni manevar u okviru trgovinskog rata sa Kinom u kojem Amerikanci brinu ne toliko o interseima svojih prekoatlantskih saveznika u Evropi, već pre svega o tome kako da dođu do svoje vizije novog svetskog ekonomskog poretka.

A tu viziju je pre devet meseci na jednom skupu poprilično jasno iznela američka ministarka finansija Janet Yellen, opisujući da će nova trgovinska arhitektura biti „na osnovama koje više idu u prilog američkim radnicima“, ističući da slobodna i fer tržišta zahtevaju zajedničke vrednosti. Tom prilikom je Yellen zapravo svetu ukazala da osnovna vrednost neoliberalnog Zapada više nije slobodno tržište, već – „slobodno i sigurno tržište“ u kojem će se sprečiti da pojedine države koriste svoju „tržišnu poziciju u ključnim sirovinama, tehnologijama ili proizvodima kako bi imale moć da poremete druge ekonomije ili to iskoriste kao geopolitičku polugu“.

Kroz diplomatski uvijenu poruku da Zapad neće dozvoliti da njegov ekonomski rast zavisi od ruskog gasa, nafte i retkih metala, kineske jeftine radne snage koja proizvodi poluprovodnike i brojne važne komponente ili pak tajvanske dominacije u proizvodnji čipova, Yellen je najavila i američko fokusiranje na takozvani „friendshoring“, to jest da se investicije, trgovina, lanci snabdevanja ali i digitalne usluge i regulisanje novih tehnologija razvijaju isključivo sa „prijateljskim“ i „pouzdanim“ zemljama sa kojima se dele zajedničke vrednosti.

Ukratko, to je formiranje bipolarnog svetskog ekonomskog poretka u kojem SAD u svoje sazvežđe već stavila neposredne susede – Kanadu i Meksiko – nastojeći da u u to uvede i zemlje, poput Australije, Novog Zelanda, Japana, Malezije, Singapura, Vijetnama, Južne Koreje i Tajvana.

Što se tiče EU i Velike Britanije, u Vašingtonu očigledno jednostavno očekuju da se oni pridruže američkom sazvežđu bez da učestvuju u kreiranju odnosa u okviru ovog partnerstva. I to se možda najbolje vidi u poslednjim američkim zakonima pa i ovog za smanjenje inflacije.

Ovako širokogrude subvencije i poreske olakšice zapravo će učiniti da američka industrija električnih automobila, vetrenjača, solarnih panela, toplotnih pumpi i ostalih proizvoda zelene energije potopi evropske konkurente, a sve zarad rata protiv Kine.

SAD ‘krade’ planirane projekte na tlu EU-a

Zbog toga Habeck i Le Maire i idu u SAD zajedno, kako bi pokušali da poboljšaju poziciju evropske industrije pre predstojećeg samita EU na kojem bi trebalo da evropski lideri razmotre sopstvene planove za državnu pomoć i druge poteze koji će omogućiti Evropi da bude i dalje jedno od važnih svetskih centara industrije električnih automobila, solarnih panela i ostalih takozvanih zelenih proizvoda.

Konkretno, evropski dvojac će pokušati da kod američkog ministarstva finansije izdejstvuje da Amerikanci koji kupe novi električni automobil dobiju poreske olakšice od 7.500 dolara, ne samo za vozila sklopljena u fabrikama u Severnoj Americi, već i za ona iz Evrope.

Ukoliko to ne postignu, postoji ogroman rizik da SAD „ukradu“ EU evropske proizvođače automobila, koji će prebaciti proizvodnju u Severnu Ameriku, ne samo zbog subvencija već i zbog porasta cene energenata u Evropi izazvanog evropskim okretanjem leđa ruskim energenatima zbog ruske invazije na Ukrajinu.

Zbog toga ne čudi što jedan od portparola najvećeg aumobislkog giganta Volkswagen ističe da „zbog američkih subvencija i veoma visokih cena struje i energije, naročito u Nemačkoj, Evropa postaje sve manje i manje konkurentna“.

Koliko je Evropljanima važno da i proizvodi njihove zelene industrije budu uključeni u programe američkih subvencija možda najbolje svedoči jedan od ogromnih projekata zelene energije u gradiću Heide na krajnjem severu Nemačke. U ovom mestu planirana je je švedska kompanija Northvolt planirala izgradnju ogromne fabrike baterija za električna vozila, između ostalog, i zbog toga što može da se napaja energijom dobijenom od vetrenjača na Severnom moru.

Međutim, ideja Northvolta da u Nemačkoj izgradi „najčistiju“ fabriku baterija na svetu, koja će godišnje proizvoditi baterija za milion električnih automobila, naprasno je stavljena pod znak pitanja. Uzrok je jasan: američki program subvencija.

Vođen logikom profita a u kombinaciji američkih subvencija i porasta cene energenata u Evropi, prvi čovek Northvolta je naprasno saopštila da „u ovom momentu prioritet daju ekspanziji u SAD“ dok ostali projekti će biti odloženi.

Doduše, portparol Northvolta je uveravao da oni nisu „nagazili kočnicu“ u Evropi i da se nastavljanju razgovoru, čime očigledno bacaju pritisak na američke i evropske političare da sličan sistem subvencije uvedu i na evropskom tlu. A Nemcima, koji važe za „automobilsku naciju“, to je vrlo važno jer im čitava domaća industrija automobila zavisi od ovako važnih komponenti.

Ali, nije tu samo pitanje da li će SAD „ukrasti“ Nemcima proizvođaće važne za automobilsku industriju, jer je u pitanju čitav niz industrija. Primera radi, proizvođači solarnih panela kao što su švajcarski Meyer Burger ili italijanski 3Sun su već najavili proširenje ili porketanja potpuno novih fabrika u SAD.

‘Nafta 21. vijeka’ mijenja i geopolitiku

A vrlo slična konfliktna situacija između EU i SAD zahuktava se i na polju industrije poluprovodnika, koji se sve više nazivaju „naftom 21. veka“ što će reći da se oko tih malih komponenti menja čitava geopolitika velikih sila.

Još 2015. godine poluprovodnici su potali roba kojom se najviše trguje, čineći 15 odsto svetske trgovine robom. I sve do pandemije virusa korona, Zapad se nije mnogo brinuo zbog svoje zavisnosti od azijske proizvodnje poluprovodnika, koji su postali ključna komponenata u većini elektronskih uređaja, od superkompjutera i veštačke inteligencije, preko automobila, do potrošačke elektronike poput mašine za veš, konzola za igre ili pak bolničkih respiratora za potpomognuto disanje.

I u ovoj oblasti je Evropa ostavljena da se snalazi unutar američko-kineskog rata. Kina je odlučila da u svoje državne firme za istraživanje i razvoj poluprovodnika „upumpa“ čak 150 milijardi dolara, nakon čega je usledila američka odluka o dodatnih 50 milijardi evra za ovu industriju na američkom tlu čime su se ukupne investicije u ove kompanije u SAD približile iznosu od 150 milijardi dolara otkad je Biden američki predsednik. To je doprinelo da su u međuvremenu i privatne investicije u američku proizvodnju poluprovodnika porasle na 200 milijardi dolara.

EU je, pak, pokušala da parira svojim planom o ulagaju 48 milijardi dolara u sopstvenu industriju poluprovodnika, koji sada čine tek 9 odsto svetske proizvodnje ove važne komponente, dok je cilj da se taj udeo do 2030. popne na 20 odsto.

Ali, utisak da EU vazda kaska za SAD i iznuđeno reaguje vidi se i u poslednjim potezima Vašingtona da, zarad gušenja ambicija Pekinga u sektoru razvoja napredne tehnologije poluprovodnika, uvede paket strogih ograničenja u izvozu Kini američke tehnologije i alata za proizvodnju čipova, kao i samih čipovima koji se koriste za superračunare i veštačku inteligenciju.

Štaviše, Amerikanci su uveli i zabranu da kompanijama bilo gde na svetu da prodaju određene napredne čipove kineskim kupcima bez dozvole američke vlade, ukoliko te kompanije koriste američku tehnologiju za proizvodnju čipova. A budući da su ovi američki alati za proizvodnju poluprovodnika u širokoj upotrebi širom sveta pa i u samoj EU, ovo je direktno pogodileo evropske kompanije, pri čemu se Vašington nije mnogo trudio da o tome razgovara sa Briselom.

Kaskanje i nesaglasje unutar EU-a

Da evropski paradoks bude još veći, ni unutar same EU očigledno nema saglasja pa je Holandija već uveliko ispregovarala sa Amerikancima dogovor oko toga kako će primena ovih pravila uticati na holandske kompanije.

Kaskanje i nesaglasje je očigledno u pripremi mera, koje bi trebalo da olakšaju državne subvencije i uopšte državnu pomoć evropskim proizvođačima abterija, vetro-turbina, solarnih ploča i postrojenja na vodonik, kako bi se pariralo američkom programu subvencija.

Evropska komisija je izašla sa predlogom da se već pojednostavljena pravila o davanju državne pomoći tehnologijama obnovljive energije produže i prošire i na skladištenje vodonika i bio-goriva, ali i da se formira posebni fond za podršku zelenoj industriji. Nesaglasje je istog trenutka bilo očigledno.

S jedne strane, pojedine zemlje poput Nemačke su protiv stvaranja novog fonda EU pa nemački ministar finansija Christian Lindner ističe da „pokretanje ogromne i prekomerne trke u subvencijama sa SAD nije (nemačka) vladina politika“.

S druge strane, smanjivanje ograničenja za državnu pomoć se ne dopada visokozaduženim zemljama, kao što je Italija, pa Rim ukazuje da opasnost od fragmentacije internog tržišta EU. Naprosto ublažavanje pravila o davanju državne pomoći odgovara Francuskoj i Nemačkoj, ali ne i Italiji koja nema toliko veliki prostor za nova zaduživanja budući da joj javni dug već oko 135 odsto bruto društvenog proizvoda. Samim tim, Italija i slične zemlje bi mogle da ostanu bez investicija u ovoj oblasti što bi joj otežalo ekonomski oporavak.

Osim toga, Italija s pravom ukazuje da je čak 77 odsto državne pomoći odobrene po dosadašnjim ublaženim pravilima zavrđilo samo u dve države članice – Francuskoj i Nemačkoj.

Biće to zahtevan posao za lidere EU da dođu do sporazuma, ali u sve rasplamsanijem američko-kineskom trgovinskom ratu EU mora da „naoruža“ svoju industriju. A da paradoks bude veći, sve to je u suprotnosti sa javnim zalaganjem za slobodnim tržištem i samom ulogom EU administracije da brine o unutrašnjem tržištu EU na kojem je, inače, industrija obnovljive energije vrlo dobro etablirana, beleži rekordne profite i ima jake lobističke grupe.

Međutim, ovde je reč o međunarodnoj borbi čiji „Marx“ će biti na većim steroidima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera