Slučaj Line Budak: Slobodni pad hrvatskog zdravstva

Kao tragični uvod u protest zdravstvenih radnika, javnost je ovih dana doznala za još jednu osobnu nesreću koja je, po svemu sudeći, rezultat rastakanja hrvatskog zdravstva.

Hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš je potencijalnu tragediju Line Budak opteretio i dodatnim, iznimno neugodnim konotacijama, piše autor (Pixsell)

Hrvatsko je zdravstvo pred raspadom. Ne tvrde to samo mnogi pacijenti, koji na vlastitoj koži osjećaju sve lošiju uslugu, nego već i hrvatski liječnici, koji će 18. ožujka pred zgradom vlade u Zagrebu velikim prosvjedom upozoriti na alarmantne uvjete u hrvatskim zdravstvenim ustanovama.

Kao tragični uvod u taj liječnički prosvjed, javnost je ovih dana doznala za još jednu osobnu nesreću koja je, po svemu sudeći, rezultat kroničnog rastakanja hrvatskog zdravstva. U jednoj od najuglednijih hrvatskih bolnica, Kliničkoj bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu, onkološka pacijentica sedam mjeseci nije obaviještena o zloćudnoj dijagnozi, pa je liječenje čekalo toliko dugo, premda ishod terapije uvelike ovisi o što ranijem početku liječenja.

Na početku, međutim, odmah valja naglasiti da je hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš cijelu tu potencijalnu tragediju opteretio i dodatnim, iznimno neugodnim konotacijama. Dan nakon što je javnost doznala za propust, on je pacijenticu pred kamerama kompromitirao tvrdnjom da “ne može suditi o osobi koja možda ima neke druge motive”. Ministar nije objasnio na kakve “druge motive” misli, ali svojom izjavom svakako jest otvorio prostor da mu se uzvrati istom mjerom.

Pacijentica o kojoj je riječ, ugledna je zagrebačka odvjetnica Lina Budak, poznata po tome što je pred sudovima zastupala brojne kritičke novinare u procesima protiv SLAPP tužbi, koje su protiv njih podizali raznorazni uvrijeđeni moćnici: među tim su novinarima, uz ostale, i utemeljitelji Feral Tribunea Viktor Ivančić i Boris Dežulović, te novinari i cjelokupna redakcija kritičko-lijevog tjednika Novosti, koji izdaje Srpsko narodno vijeće. Povrh toga, Lina Budak, pacijentica kojoj je prešućena dijagnoza, kćerka je Slobodana Budaka, znamenitoga pokojnog hrvatskog pravnika, odvjetnika i borca za ljudska prava, jednog od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, i nepopustljivog kritičara vlasti Franje Tuđmana i HDZ-a devedesetih godina prošlog stoljeća.

Beroševo zdravstvo

Kad ministar Beroš već tako neodređeno i nedostojno insinuira da Lina Budak “možda ima neke druge motive”, odgovor istom mjerom nameće se sam po sebi: ne bi li trebalo pretpostaviti da je možda, za razliku od pacijentice koja se bori za život, Beroševo zdravstvo “možda imalo neke druge motive” kada Lini Budak sedam mjeseci nije priopćilo dijagnozu?

I nije li, po istoj logici, isto to Beroševo zdravstvo “možda imalo neke druge motive” kada 5. kolovoza prošle godine nije uspjelo spasiti život kritičkom novinaru Vladimiru Matijaniću, i kada djelatnici Hitne pomoći u Splitu, premda su dva puta bili u njegovu domu, nisu prepoznali da Matijenićeva bolest rapidno prelazi u terminalnu fazu?

I nema li isto Beroševo zdravstvo “možda neke druge motive” još i danas, kada ni nakon šest mjeseci, i upornih zahtjeva Matijanićevih kolega iz Hrvatskoga novinarskog društva, odbija provesti još jednu istragu, jer prva nije jasno odgovorila na pitanje tko je kriv za smrt mladog kritičkog novinara?

Ako ministar samome sebi dopušta takve cinične i nedopustive insinuacije o navodnim “drugim motivima” teško bolesnih pacijenata koje njegovo zdravstvo ne liječi kako bi trebalo, neće li zvučati mnogo uvjerljivije da se isti takvi “drugi motivi” predbace kronično politiziranom, HDZ-ovim i antiliberalnim kadrovima napučenom hrvatskom zdravstvenom sustavu?

Ključna informacija kasnila sedam mjeseci

No valja, ipak, poći ispočetka. Lina Budak je na portalu Index prije nekoliko dana iscrpno je prepričala šokantnu ispovijest o tome kako sedam mjeseci nije doznala da boluje od teškog karcinoma dojke. U ožujku i travnju prošle godine obavila je prve pretrage, a potom i dodatne, u zagrebačkoj Klinici za tumore, koja je dio Kliničke bolnice Sestara milosrdnica. Nakon što je nitko nije pozvao po nalaze, otišla je sama.

“Dobila sam hrpu papira jer sam obavila brojne pretrage. Pitala sam jesu li tu svi nalazi i pitala sam je li možda ostao još neki nalaz koji se eventualno nalazi u pripremi. Rečeno mi je da je to sve”.

Ali, nije bilo.

U studenome prošle godine, nakon dužeg odgađanja dodatnih pretraga zbog objektivnih okolnosti, radiolog u jednoj privatnoj zagrebačkoj klinici kazao joj je da joj nedostaje ključni nalaz patohistološke analize uzoraka nakon biopsije. Kako je tu pretragu Budak obavila još u travnju, sedam mjeseci kasnije došla je na Kliniku za tumore da zatraži taj nalaz.

“Vrlo neljubazno su mi rekli da sam još davnih dana dobila sve nalaze”, prepričala je. “Ponovno sam molila i bila dosadna te su pogledali u hrpu papira, moju medicinsku dokumentaciju te rekli da nema ništa što mi već nisu dali. Molila sam ih da pogledaju u računalo. Rekli su mi prvo da ih gnjavim, no bila sam uporna. Na kraju su mi se smilovali. Sestra je pogledala u računalo te rekla: ‘Uuu, evo! Našla sam'”.

Ispostavilo se da je taj nalaz Klinici za tumore poslan 19. travnja, ali je pacijentica za njega saznala – 21. studenog.

Čekala je nekoliko sati da joj specijalist objasni nalaz, mučena neizvjesnošću i lošim slutnjama.

“Prvo što me doktor Roth (Andrej, specijalist plastične kirurgije na Klinici za tumore Kliničke bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu, op.a.) pitao bilo je jesam li dovršila cijeli ciklus. Pitala sam: ‘Kakav ciklus?’ On je pogledao papire još jednom i pitao jesam li ja primila svih šest kemoterapija ili sam tek na petoj. Ja sam tada rekla da mi nije dobro. Moram sjesti. Doživjela sam šok. Prva je spoznaja da bolujem od teške bolesti, a druga spoznaja, još i strašnija, da me nitko o tome nije obavijestio punih sedam mjeseci”, ispričala je Lina Budak.

Neugodnim iskustvima tu nije bio kraj. Nakon što je, poslije toga, doživjela još nekoliko neugodnih situacija – poput one u kojoj su joj rekli da će joj mišljenje liječničkog tima “poslati poštom”, ili one u kojoj joj predstojnik Klinike za tumore kaže kako su “na njenome slučaju nešto i naučili”, ili pak spoznaje da neće moći razgovarati s liječnikom koji bi je trebao operirati – Lina Budak odlučila je otići u Njemačku na liječenje. Ondje, posve druga slika: operaciju je dogovorila u jednom danu, a kirurg koji je trebao obaviti zahvat posvetio joj je sat i dvadeset minuta za upoznavanje i konzultacije.

“Informirana sam o vrstama operacije te smo se odlučili na najprimjereniju s obzirom na moje stanje i povijest bolesti. Ono što nisam uspjela dobiti u Hrvatskoj skoro godinu dana, u Njemačkoj uspijevam u jednom danu”, ističe Budak. Kada je njemačkim liječnicima ispričala da sedam mjeseci nije doznala za dijagnozu, prvo bili uvjereni da je nisu dobro razumjeli, a potom su, kaže Budak, “ostali bez teksta”.

“Bili su zgroženi. Da! Bili su zgroženi, jer je učinjena šteta”.

Revolt javnosti

Svjedočenje Line Budak izazvalo je golemu pažnju i revolt hrvatske javnosti, koja je u protekle dvije ili tri godine svjedočila sličnim slučajevima zapanjujuće neefikasnosti i disfunkcionalnosti hrvatskih zdravstvenih ustanova. Pokazalo se, međutim, da od samoga propusta gora može biti samo još reakcija čelnika hrvatskog zdravstva.

Ministar Vili Beroš, kako smo već naveli, insinuirao je kako Lina Budak “možda ima neke druge motive”, premda mu se pacijentica osobno obratila još 8. prosinca, a on joj nije ništa odgovorio. Relativno pristojno reagirao je samo ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice Davor Vagić, za kojega se ispostavilo da se još u prosincu pismeno ispričao Lini Budak, nakon što mu je poslala dopis. No ni poslije te isprike pacijentica nije doznala za dijagnozu, a Vagić sada obećava da će institucije utvrditi zašto se to dogodilo.

U noći nakon javne ispovijesti Line Budak, oko jedan poslije ponoći, odvjetnici je ljutiti e-mail poslao zamjenik ravnatelja Kliničkog bolničkog centra Zagreb Stjepko Pleština. Pismo je napisano tonom kakav se, blago rečeno, ne očekuje u komunikaciji liječnika s teško bolesnom pacijenticom.

“Ja, da se o meni radi”, napisao je zamjenik ravnatelja najveće hrvatske bolnice, “sigurno ne bih čekao da mi netko dostavi nalaz biopsije mog tumora sedam mjeseci, a potom tražio spas u Njemačkoj”, rečenica je iz njegova pisma.

A ovako je Pleština komentirao navod Line Budak da joj je njemački liječnik posvetio sat i dvadeset minuta svog profesionalnog vremena: “Divim se kirurgu na sat i dvadeset minuta razgovora, ja bih mu dao otkaz da radi kod mene. Ili bi to debelo naplatio da sam privatnik (po odvjetničkoj tarifi)”.

Pismo završava rečenicama koje govore same za sebe: “Želim pomoći. Bez partnerstva, razumijevanja i osobito povjerenja između bolesnika i liječnika, nema dobrih rezultata. Navodite da ste izgubili povjerenje u hrvatsko zdravstvo – ako je doista tako, onda je možda razumno liječiti se negdje drugdje. No, ne na teret HZZO-a (Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, državnog osiguravatelja zdravstvenih usluga, op.a.)”.

Tri dana prije nego što je hrvatska javnost doznala za potresnu ispovijest Line Budak, pet krovnih liječničkih udruga – Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatska liječnička komora, Hrvatska udruga bolničkih liječnika,  Koordinacija hrvatske obiteljske medicine i Inicijativa mladih liječnika – priznali su da je hrvatsko zdravstvo pred rasulom. Na konferenciji za novinare njihovi su predstavnici upozorili kako “sustav gori”, a “ništa se ne mijenja”.

“Naša kuća gori od temelja i mi na to ukazujemo godinama, a ne događa se ništa da bi se stvari bar poboljšale, ako ne i riješile”, kazao je predsjednik Hrvatske liječničke komore Krešimir Luetić. “Većina nas želi normalno, stručno, savjesno i sigurno raditi, i to u interesu pacijenata”.

Za mjesec dana, liječnici organiziraju veliki prosvjed pred zgradom Vlade u Zagrebu. Za mnoge, sve one poput prerano preminulog novinara Vladimira Matijanića, već će biti kasno. Valja se usrdno nadati da neće i za ljude koji podnose sudbinu sličnu onoj Line Budak. Osim ako Beroševi “drugi motivi” ne učine svoje – da parafraziramo riječi koje nikad nisu smjele biti izgovorene.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera