Maratonci u Briselu trče posljednji kosovski krug

Vučić i Kurti, te Evropska unija i SAD zasad su saglasni da je isteklo vrijeme politike održavanja statusa quo za Kosovo.

Evropski prijedlog, potekao iz dogovora Sholtza i Macrona, mnogi doživljaju kao ultimatum ili ucjenu, piše autor
Evropski prijedlog, potekao iz dogovora Sholtza i Macrona, mnogi doživljaju kao ultimatum ili ucjenu, piše autor (Reuters)

Hoće li ovaj put evropski i američki pregovarači privoljeti Vučića i Kurtija da potpišu predugo čekani sporazum o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine? Daje li pristanak dvojice lidera nadu da evropski prijedlog bude konačna osnova za nastavak dijaloga ili će to biti tek još jedna kupovina vremena za održavanje statusa quo? Na kraju hoće li prijedlog konačno biti objavljen, kako bi se znali i njegovi eventualni dometi, ali i kočničari?

Odgovore na ova pitanja treba čekati sa popriličnom skepsom, jer glavni akteri previše liče na one kovačevićevske “maratonce”. Bez obzira na ishod pregovora i jedan i drugi, iako toga još nisu svjesni, trče svoj počasni, odnosno posljednji krug.

Lažni ‘ustavobranitelji’ u koliziji sa stvarnošću

Sa velikom dozom vjerovatnoće, nažalost, već sada se može tvrditi kako ni kosovski ni srbijanski lideri, Albin Kurti i Aleksandar Vučić, neće biti presretni dok budu trčali taj počasni krug ni pred međunarodnom, a pogotovo ne pred domaćom javnošću. O tome su već posvjedočili i poslanici kosovske i Skupštine Srbije, oni koji se nisu libili svoje lidere nazivati izdajnicima i koje ne treba hvaliti nego im suditi za veleizdaju. Oni se prije svega pozivaju na postojeće ustave svojih zemalja koji jesu i koji će ostati u koliziji sa stvarnošću i nakon potpisivanja sporazuma u Briselu šta god u tom sporazumu bude pisalo.

“Ustavobranitelji” s obje strane, kako se žele predstaviti, ni izdaleka nisu eksperti za bilo šta, a kamoli za ustavno ili međunarodno javno pravo, nego su neizlječivi nacionalisti i fanatici koje, svaki na svoj način, Kurti i Vučić za sada bezuspješno pokušavaju uvjeriti kako nacionalizam i patriotizam do fanatizma stanuju upravo na njihovoj političkoj strani. Otuda utisak da Kurtijev stari zahtjev, međusobno priznanje Prištine i Beograda, pa sve ostalo, ili Vučićev zahtjev prvo formiranje zajednice opština sa srpskom većinom, pa sve ostalo, upravo sve godine nakon rata, bombardovanja SR Jugoslavije i potpisivanja Kumanovskog sporazuma (1999), ne znači ništa drugo nego povlađivanje ekstremnim politikama koje osim golog populizma nikakakvu normalnost i ne poznaju, a kamoli priželjkuju.

Zato i evropski prijedlog, potekao iz dogovora Sholtza i Macrona, umjesto kao prvi korak u budućnost bez trzavica, mnogi doživljaju kao ultimatum ili ucjenu. Pogotovo u Beogradu gdje se dokument koji još nije ni objavljen ni potpisan bez ikakvog pokrića poredi sa ultimatumom Beča Beogradu uoči Prvog svjetskog rata.

Odlazak u Brisel nije turističko putovanje

Oba su se glavna “maratonca”, onaj iz Prištine i onaj iz Beograda, samim pristankom da evropski plan bude osnova nastavka pregovora i budućeg rješenja, već izjasnila kako je politici održavanja statusa quo na Kosovu unedogled – došao kraj, što jest dobra vijest. To potvrđuju i signali iz Brisela iz kojih se kao iz aviona vidi kako rješenjima koja trebaju dovesti do pravno obavezujućeg dokumenta o normalizaciji onosa neće biti (pre)zadovoljna nijedna od strana.

Zato, kada Vučić kaže da može u središte Evropske unije putovati samo kao turista “jer se nema o čemu pregovarati dok se ne formira zajednica srpskih opština”, ima političku snagu baš kao i kad Kurti “objasni” kako je i samo parafiranje Sholtz-Macronovog plana zapravo međusobno priznanje Kosova i Srbije.

Što je prilično daleko od istine i treba poslužiti za umirivanje prvenstveno domaće javnosti, kako u Prištini, tako i u Beogradu. Naravno, posljedice višegodišnjeg medijskog i svakog drugog spinovanja, pogotovo u Beogradu, ogledaju se u činjenici da se Vučiću vjeruje na riječ šta god bude odlučio ili uradio. Solidnu većinu, istina, ima i Kurti na Kosovu.

Činjenica je, međutim, da je i na toj, metaforički kazano zaleđenoj rijeci, “led krenuo”, pa je sve više onih koji znaju kako ni o kakvom turizmu ne može biti riječi niti će, bar zasad, biti govora o međusobnom priznanju. Pritom se ovdje ne misli na najekstremnije dijelove srpske desnice i njihov performans priređen baš na službeni Dan državnosti Srbije.

Otkud ‘vagnerovci’ ispred Predsjedništva

Događaji od srijede uveče u glavnom gradu Srbije, kada su pripadnici žandarmerije, odnosno specijalne jedinice za razbijanje demonstracija, spriječili nekoliko stotina ljudi da nasilno uđu u zgradu na Andrićevom vencu u kojoj stoluje Aleksandar Vučić, moraju se spomenuti u kosovskom kontekstu zbog mnogo pitanja na koja treba da odgovore državni organi.

Prije svega zbog činjenice da ovaj put na meti jest bio predsjednik Srbije, ali i zbog toga što pravosudni organi nikad nisu reagovali na razna krivična djela koja su godinama činili članovi raznih Narodnih potrola, Srpske desnice, Zavjetnika, Dveri, “navijača”… Šta su s njima radili članovi ruske paravojne organizacije “Wagner”, prepoznati u performansu ispred Predsjedništva u kojem je na sreću stradala samo zaštitna željezna ograda, takođe je pitanje koje bi tužilaštvo moralo istražiti. Otkud oni tu, ko ih je doveo i s kojim ciljem i, konačno, imaju li svoj ogranak u Srbiji kao što su pisali i beogradski i regionalni mediji?

Za predsjednika Vučića, koji se iste večeri oglasio na ružičastoj televiziji, nema nikakve sumnje da su demonstranti došli s ciljem da ga ubiju. Što se dokazuje hapšenjem jednog muškarca iz Bačke Palanke kod kojeg je pronađena lovačka puška sa snajperom i pet metaka koji probijaju pancir.

Vučiću nije sporno ni ko je organizator navodeći “bar četiri parlamentarne stranke” koje su podržale ili učestvovale u protestu. Najupadljivije parole demonstranata bile su, međutim, upravo one koje je do sada izgovarala i ispisivala njegova Srpska napredna stranka: “Kosovo je srce Srbije”, “Nema predaje”, “Predaja nije opcija”…

Vrijeme “teških odluka”, kao što smo ovdje više puta pisali, kao da je opet došlo iznenada i kao da visi u zraku. Skoro da se može i opipati napetost i i grč ne samo na licima “maratonaca” nego i kod običnog svijeta kojemu je odavno svega preko glave.

Pogotovo im je dosta i Rusa i Amerikanaca koji svoje bitke vode preko tuđih glava, ali da je malo i do nas sjetiće se oni koji su živjeli u vrijeme čuvenog štrajka rudara “Trepče” kojima su Slovenci davali banane da prežive u oknima. Tada je sve i počelo. Stigli su i računi i vrijeme da se, konačno sve završi”. Kako, o tome će najmanje odlučivati Vučić i Kurti.

Američke žvake i druga obećanja

Dobro, to znamo, kao što to još bolje znaju i Priština i Beograd čiji lideri barem deklarativno žele u Evropu. I nije to jedino što povezuje Kurtija i Vučića. Zajednička im je želja da što više svoje politike usklade sa Washingtonom čije je posredovanje izgleda učinkovitije od onog evropskog.

Tako se Kurti očas posla predomislio nakon tvrdnji da se zajednica opština sa srpskom većinom ne može formirati jer nije u skladu sa ustavom Kosova i to baš kada mu je s druge strane Atlantika poručeno kako će ostati bez američkih “žvaka” i podrške, bez kojih nema ni Kurtija ni Kosova.

S druge strane, iz državnog vrha Srbije sve češće se čuje kako su odnosi s Washingtonom sve bolji, iako je državni orden povodom državnog praznika Vučić uručio Richardu Grenellu, a ne naprimjer Gabrielu Escobaru ili Christopheru Hillu. Što ovoj dvojici zvaničnika izgleda ne smeta jer skoro horski ponavljaju kako su Sjedinjene Države spremne osigurati Beogradu ogromnu podršku za dugo čekani paraf koji bi mogao značiti i okončanje kosovske i balkanske krize započete još devedesetih godina prošlog vijeka. Istu tu tezu, odavno zastupaju trumpisti i Grenell, kao i mnogi u Srbiji, koji ekonomskim pitanjima daju prednost nad politikom. To je stara američka doktrina kako unapređenje ekonomskih odnosa između zemalja obavezno dovodi i do smanjenja političkih turbulencija.

Bez obzira je li ova teorija tačna ili pogrešna, jasno je da će američke žvake ili “žvake” opredijeliti ishod nastavka pregovora Prištine i Beograda.

Beograd neće priznati Kosovo

Iako tekst evropskog plana za Kosovo još nije obnarodovan, na osnovu dosadašnjih izjava onih koji su ga vidjeli i svakodnevnih tekstova i komentara u medijima, sa velikom dozom vjerovatnoće može se predvidjeti da Beograd neće priznati Kosovo kao i da će Priština biti primorana konstituirati davno dogovorenu zajednicu opština sa srpskom većinom kao preduslov za povratak građana srpske nacionalnosti u kosovske institucije. S druge strane, sve i da može, Beograd neće sprječavati Kosovu ulazak u Savjet Evrope, a kasnije u NATO i Evropsku uniju, što će se parafirati u novom Briselskom sporazumu.

Kako sada stvari stoje, i Amerika i Evropa će insistirati na primjeni svih dosadašnjih briselskih 20 i kusur sporazuma i onom najosebujnijem iz 2013. godine koji su dosad “obje strane” koristile kao švedski sto prihvatajući u praksi samo ono što im odgovara. Za Beograd je to bila upravo zajednica srpskih opština, a za Prištinu slobodno i bez ometanja pristupanje evropskim i drugim međunarodnim organizacijama kao što su Interpol ili UNESCO.

Kvaka je u tome što će se Beograd i dalje zalagati za davno prevaziđenu Rezoluciju UN 1244 i svaku raspravu u Generalnoj skupštini u kojoj ni zemlje EU ni SAD ne mogu osigurati većinu za prijem Kosova čak ni u svojstvu posmatrača.

Ne treba zaboraviti ni Moskvu i Peking, stalne članice Savjeta sigurnosti UN koje imaju pravo staviti veto na svaku odluku koja nije u njihovom interesu.

Skoro i da nema nijednog ozbiljnijeg analitičara kpoji već nije zaključio da dok traje invazija na Ukrajinu, samo Rusiji odgovara dalje zaoštravanje na Balkanu i stalni pritisak na Vučića da se ne priključi sankcijama Moskvi i ne uskladi svoju spoljnu politiku s politikom Evropske unije.

U takvoj konstelaciji odnosa i različitih interesa ne treba biti začuđen pojavom “wagnerovaca” u rusofilnom dijelu Beograda i Srbije niti se čuditi ukoliko Vučić prihvati evropski plan jer su mu mir i stabilnost najvažniji okvir za razvoj zemlje.

Je li predsjednik Srbije u tom smislu “već prelomio”, kako se govori u javnom diskursu, odgovoriće varljivo proljeće koje je već na pragu. Što se tiče Kurtija, on će se morati zadovoljiti evropskim integracijama uz otvorenu podršku Washingtona.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada