Apokalipsa u Palestini: Uspon izraelskog fanatizma

Možete reći šta god želite o vladajućim izraelskim fanaticima, ali pažljivo slušajte ono što oni govore. Za razliku od njihovog koalicionog partnera, premijera Benjamina Netanyahua, oni su direktni u svom rasizmu i fanatizmu. Ovi direktni manijaci govore ono što misle i rade onako kako govore. Njihova vizija možda jeste katastrofalna čak, ali njihova iskrenost je osvježavajuća na način da razotkriva mit sekularnog, liberalnog i prosvijetljenog Izraela. Vodeći fanatik je Bezalel Smotrich, čelnik stranke Vjerski cionizam i novi izraelski ministar finansija. Nakon što je proteklih dana objavljen snimak na kojem priznaje da je fašista, sarkastično je prokomentira: “Mogu biti ultradesničar, homofob, rasista, fašista, ali ono što kažem i ispunim.“

To je istina. I više od toga. On i njegove kolege fanatici vjeruju da: prije svega, Izrael ne treba i ne može biti i jevrejski i demokratski; da Izrael ima ekskluzivno pravo nad cijelom teritorijom koju nazivaju “zemlja Izraela“, to jest historijskom Palestinom; da se Izrael treba paziti liberalnog Zapada i odbaciti američke diktate i pokušaje. Hajdemo se pozabaviti ovim draguljima jednim po jednim. Današnji fanatici žale to što rani cionisti nisu uspjeli osloboditi “jevrejsku državu“ od svih njenih palestinskih stanovnika. Oni vjeruju da su njihovi preci s pravom istjerali stotine hiljada Palestinaca u periodu od 1947. do 1949. godine, ali su pogriješili što su dozvolili manjini da ostane ili što su joj dozvolili da raste brojčano i u pogledu utjecaja.

Judaizacija Jerusalema i svetih mjesta

Šta da se, dakle, radi? Nekadašnji rabin Meir Kahane, guru mnogih današnjih fanatika, u svojoj knjizi iz 1980. indikativnog naslova They Must Go (Oni moraju otići), tvrdio je da su Palestinci “rak“ u tijelu “jevrejske države“, koji mora biti uklonjen svim mogućim sredstvima. Njegovi današnji sljedbenici, poput ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira, također vjeruju da je Izraelu bolje bez njegovih palestinskih građana, ali stava su da ako moraju ostati mogu biti samo građani drugog ili trećeg reda, obećavajući potpunu odanost svojim jevrejskim gospodarima.

Za razliku od njihovog političkog i ideološkog partnera Netanyahua, koji je pomogao da se usvoji rasistički zakon “Izrael kao nacionalna država jevrejskog naroda“ 2018. godine, ali nastavlja prodavati razotkriveni kliše “jevrejska i demokratska država“, Kahaneovi sljedbenici se hvale jevrejskom nadmoći u “jevrejskoj državi“. Zaista, kao što je sam Kahane rekao: “Oni koji odbiju Arapu dati to pravo, ali mu govore da je ravnopravan, misle da je on budala. On to nije.“ Uistinu, nije.

Za razliku od jevrejskog fanatika koji vjeruje da Izrael mora biti teokratija ili neozbiljnog i zaluđenog liberala koji je uvjeren da Izrael može biti jevrejski i demokratski, palestinski Arap zna da Izrael mora biti prava demokratija kako bi bio u miru sa sobom i svojim susjedima. Tako dolazimo do druge tačke. Kao svi vjerski fanatici, i izraelski fanatici vjeruju “da cilj opravdava sredstvo“ kada se bore za svemogućeg. To uključuje obnovu judaizacije Jerusalema i njegovih svetih mjesta, uključujući džamiju Al-Aksu, treće najsvetije mjesto u islamu, bez obzira na njene katastrofalne posljedice, a mir i koegzistencija neka su prokleti.

Otvaranje puta za ‘kraljevstvo nebesko’

Nepotrebno je reći da nema “ništa novo u preuzimanju svetih muslimanskih mjesta od pobjedničkih Jevreja“, kako je rekao bivši zamjenik gradonačelnika Zapadnog Jerusalema. Ako ništa drugo, novi fanatici naprosto nastavljaju tamo gdje su njihovi preci cionisti stali, ali uz veći vjerski žar. Kombinirajući mesijanski judaizam s izraelskom drskošću, ovi fanatici su odlučni i opasni. Direktni su po pitanju produbljivanja okupacije, umnožavanja ilegalnih jevrejskih naselja i eventualnog njihovog pripajanja, bez obzira na posljedice.

Za razliku od Bibija, spin doktora, oni ne osjećaju potrebu da lažu ili opravdaju svoje nezanimanje za diplomatiju i mir s Palestincima. Mnogi priželjkuju apokaliptični kraj ovog doba koji će otvoriti put za “kraljevstvo nebesko“. Ne iznenađuje onda što oni odbacuju međunarodni zakon i čitav žargon mirovnog procesa o dvodržavnom rješenju, koje zapadnjački podržavaoci Izraela i dalje prodaju, ili nesmotreno ili neiskreno.

Tako dolazim do zadnje tačke. Za razliku od mainstream sekularnih Izraelaca, koji vole američki stil života, religiozni tabor odbacuje utjecaj liberalne Amerike na Izrael i njegov način života. Ovi fundamentalisti priželjkuju kraljevstvo, a ne republiku. Žele da Izrael živi u skladu s jevrejskim zakonom i tradicijom, ne zapadnjačkim liberalizmom ili univerzalnim vrijednostima u pitanjima kao što su rod, seksualnost i porodica.

‘Izdvojena, sumnjičava i šovinistička Sparta’

Iako dobijaju ogromnu finansijsku i drugu pomoć od Sjedinjenih Američkih Država, oni vjeruju da jevrejsko iskupljenje u Izraelu mora biti biblijsko, a ne američko ili liberalno. Oni, također, insistiraju da podrede prilično liberalni Vrhovni sud hiru parlamentarne većine čiji su dio. Nije ni čudo onda da se sekularni i liberalni Izraelci protive fanatičnim snagama na vlasti, koje, vjeruju oni, “pretvaraju Izrael u izdvojenu, sumnjičavu i šovinističku Spartu“ – da citiramo knjigu izraelskog novinara Arija Shavita My Promised Land (Moja obećana zemlja). Ali, većina njih fokusira se samo na vladinu domaću agendu ignorišući nasilnu okupaciju. To je sebično i kratkovidno – uistinu neozbiljno.

Izraelski fanatizam je kulminacija desetljeća rata, okupacije i kolonizacije. Izraelski fanatici i fašisti svoju snagu i žar crpe iz svoje mesijanske misije na okupiranim palestinskim teritorijama, gdje su proširili svoju bazu nauštrb Palestinaca. Kako bi zaustavili fanatike, zabrinuti Izraelci, Amerikanci i drugi moraju učiniti sve da okončaju kolonizaciju Palestine, prije svega. Jer, stvar je u okupaciji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.