Kada nas pogode katastrofe, siromašni snose teret

Razorni zemljotresi su 6. februara pogodili jug Turske i sjever Sirije, nanoseći ogromnu štetu širom ove regije koja je već pretrpjela značajna razaranja tokom proteklih decenija. Rat koji traje u Siriji već je proizveo milione izbjeglica, od kojih su mnoge sada žrtve seizmičke aktivnosti na jugu Turske.

Broj poginulih u potresu koji se desio u ponedjeljak brzo je dostigao više hiljada, a gotovo je sigurno da će biti i jezivo veći. Nepoznat broj ljudi ostao je zarobljen ispod ruševina. Traumatizirani preživjeli bore se sa hladnim temperaturama i naknadnim potresima; izbjeglice se suočavaju sa gubitkom bilo kakvog privida utočišta.

Ova prirodna katastrofa skrenula je pažnju na činjenicu koja teško da bi bila potresna vijest: da je život za siromašne ljude svijeta izuzetno nesiguran i opterećen brojnim, istodobnim krizama od kojih je oporavak često uzaludan.

Bez sumnje, stambene jedinice u kojima žive siromašni ovoga svijeta mogu biti strukturalno manje pouzdane i potencijalno ranjivije na tektonske nepogode – kao što smo vidjeli na primjeru zemljotresa u Peruu 2007, kada su se kuće srušile u siromašnim naseljima u pokrajini Ici. Ali, u svijetu koji počiva na kapitalističkim temeljima, nesigurnost seže daleko dublje od loših građevinskih materijala i nepoštivanja kodeksa sigurne gradnje.

Linije razdvajanja između bogatih i siromašnih

Za početak, kapitalističko insistiranje na akutnoj nejednakosti i tiraniji elitne manjine znači da postoje velike globalne linije razdvajanja između bogatih i siromašnih – koje postaju još izraženije u eri klimatskih promjena i ekoloških katastrofa. Iako obećanja o slanju pomoći neizbježno stižu u velikom broju nakon velikih katastrofa, one obično pogoršavaju ovu podjelu puneći džepove humanitarne industrije umjesto da koriste područjima pogođenim katastofama.

Postoji i onaj aspekt naše stvarnosti koji kaže da je za većinu svjetske siromašne populacije život manje ili više trajna katastrofa, ali ona koja ne privlači pažnju. U junu je novinska agencija The New Humanitarian primijetila velike razlike u pružanju pomoći u slučaju katastrofe, kada je gotovo polovina svih sredstava za vanredne situacije za 2022. “otišla u samo pet produženih i uglavnom sukobima izazvanih kriza”. Citirajući nedavnu procjenu Ujedinjenih naroda da će se broj godišnjih katastrofa povećati na 560 do 2030, ova agencija je opisala kako su žrtve katastrofa koje prolaze nezapaženo često prisiljene ostati na nesigurnim lokacijama, tako pripremajući teren za buduće krize.

Uzmimo za primjer slučaj Afganistana, gdje kontinuirana ovisnost o pomoći nije učinila ovu državu ništa sigurnijom. U augustu su poplave usmrtile više od 180 ljudi, samo dva mjeseca nakon što je zemljotres usmrtio više od hiljadu. U maju je nevladina organizacija Save the Children izvijestila da u ovoj državi vlada “najgora zabilježena kriza gladi”, gdje blizu 50 posto populacije gladuje zbog suše i kontinuiranog ekonomskog sloma.

Takvo je toksično naslijeđe dvije decenije “rata protiv terorizma” predvođenog SAD-om, koji je razorio živote, izvore primanja i budućnost miliona Afganistanaca i usisao milijarde dolara iz “fondova za oporavak”.

‘Svijet srušen i prije zemljotresa’

Za još jednu ilustraciju kako se politika, pohlepa i loše upravljanje preklapaju i pojačavaju ekološku katastrofu, dovoljno je pogledati primjer karipske nacije Haiti, gdje su u 2021. nakon razornog zemljotresa magnitude 7,2 uslijedili smrtonosna oluja i klizišta. Više od 2200 ljudi je poginulo, a 130.000 domova je uništeno, kao i veliki broj škola i bolnica.

To je uslijedilo nakon nešto više od 10 godina od zemljotresa 2010. u kojem je život izgubilo 220.000 ljudi, a 1,5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Samo je veoma mali dio od više milijardi dolara koje su se slile “kao pomoć” Haitiju zaista došao do siromašnih žrtava zemljotresa, umjesto toga otišao je humanitarnim organizacijama, međunarodnim sigurnosnim snagama i drugim navodno kompetentnim ljudima – kao što mirovne snage UN-a koje su ubrzo sručile epidemiju kolere na ovu naciju.

U narednim godinama, američka podrška zvaničnoj korupciji na Haitiju učinila je teren dodatno plodnim za političku krizu, dodatno umanjivši sposobnost ove države da odgovori na zemljotrese i druge katastrofe.

Što se mene tiče, moje lično iskustvo sa zemljotresima uključuje podrhtavanje na jugozapadu Turske 2010. i zemljotres magnitude 7,4 koji je pogodio oaksakansku obalu u Meksiku u junu 2020. mogu sa sigurnošću reći da je ova druga epizoda bila slična scenariju u kojem sam osjećala da mi se svijet ruši, ali samo privremeno, jer nije nanesena nikakva trajnija šteta mom domu ili meni. Drugim riječima, bilo je to privilegovano i sasvim drugačije iskustvo od iskustva žrtava najnovijeg potresa u Turskoj i Siriji, od kojih su mnogi – raseljeni usljed rata – bez sumnje već osjetili kako im se svijet ruši i prije zemljotresa.

Nakon vijesti o kataklizmi koja je pogodila Tursku i Siriju u ponedjeljak, razgovarala sam ovdje u Oaxaci sa Meksikancem iz radničke klase koji je, u septembru 1985, pomagao u izvlačenju tijela iz ruševina nakon zemljotresa u Mexico Cityju u kojem je zvanično poginulo 10.000 ljudi, ali taj broj je vjerovatno veći. Odmahujući glavom, priznao je da i dalje redovno misli o tri tijela posebno: poniznoj majci nadvijenoj nad svoje dvoje djece, obučene u školske uniforme.

Siromašni na još nesigurnijem tlu

Kao da siromašnima treba još podsjetnika na zanemarivu vrijednost koja se pripisuje njihovim životima, višegodišnja podrhtavanja tla u Meksiku znače da se njegovi stanovnici lako prisjete psihološke traume vezane za zemljotres.

Kada je riječ o stvarima koje nije lako oživjeti, u septembru 1986, godinu dana nakon zemljotresa u Mexico Cityju, Washington Post je izvijestio da je najmanje 80.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. Zaista, ovaj grad se nikada nije potpuno oporavio niti od fizičke štete, kao ni od upravljanja katastrofom. Nesigurnost nije ništa novo.

Pa ipak, stvari postaju sve nesigurnije sa svakim trenutkom, dok kapitalizam pomjera granice u polju uništavanja svih težnji ka zajedničkom čovječastvu ili planetarnoj dobrobiti – a industrija “pomoći u katastrofama” brine se o vlastitoj održivosti dok siromašne zajednice idu od jedne katastrofe do druge.

Dok se bogati izoluju od posljedica, siromašni snose teret oružanih sukoba, ekonomskih kriza, klimatskih katastrofa i pandemije korona virusa – koja je ostavila siromašne na još nesigurnijem tlu.

Kao i svi drugi problemi s kojima se trenutno suočavamo, i potresi koji su se desili u Turskoj i Siriji u ponedjeljak, najsnažnije će pogoditi siromašne. Jedini izlaz iz svijeta u kojem profit nekolicine znači neizvjesnost za mnoge, bio bi potpuni seizmički pomak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.