Redakcija je postala bojno polje u izraelskom ratu u Gazi

Ne tako davno, svijet je bio svjedok slika izrazitih kontrasta.

Na jednoj strani, gledali smo palestinskog TV novinara Salmana al-Bashira na svojim ekranima, vidljivo tužnog nakon smrti kolege Mohammada Abu Hataba. Hatab je bio u programu 30 minuta ranije. Kada se vratio kući, on i članovi porodice ubijeni su u izraelskom zračnom napadu.

Al-Bashir je plakao: „Ne možemo više. Iscrpljeni smo, mi smo ovdje žrtve i mučenici koji čekaju na svoju smrt, odlazimo jedan za drugim i nikoga nije briga za nas ili za katastrofu i zločin velikih razmjera u Gazi“. Potom je skinuo zaštitnu opremu, dodajući: „Nema zaštite, nema nikakve međunarodne zaštite, ova zaštitna oprema nas ne štiti, kao ni ove kacige“.

Vidjeli smo i slike sa CNN-a, pažljivo predstavljene i uređene, nakon kopnene ofanzive Gaze od strane izraelske vojske. Rečeno nam je da je CNN bio „inkorporiran“ među njih. Kao uvjet za ulazak u Gazu uz izraelsku zračnu podršku, od medija se zahtijeva da „predaju sve materijale i snimke izraelskoj vojsci na pregled prije objavljivanja“. CNN je pristao na ove uvjete.

Centralno bojno polje

Ako već nije bilo očito, mediji i novinarstvo su postali centralno bojno polje u ovom ratu. A u bici u vezi tog kako se o ovom ratu izvještava iz Gaze, novinari su glavne žrtve.

Shima El-Gazzar, palestinska novinarka mreže Almajedat, ubijena je 3. decembra s članovima porodice u izraelskom zračnom napadu na grad Rafah na jugu Pojasa Gaze.

Zračni napad na njegov dom u izbjegličkom kampu Nuseirat u središnjoj Gazi 23. novembra odnio je život novinaru Muhammadu Moin Ayyashu i 20-ak članova njegove porodice.

Bilal Jadallah, direktor neprofitne organizacije Press House-Palestine, koja podržava razvoj nezavisnih palestinskih medija, ubijen je 19. novembra u izraelskom zračnom napadu na njegov automobil.

Sedmog novembra je javljeno da je palestinski novinar Mohammad Abu Hasira ubijen zajedno sa 42 člana svoje porodice u izraelskom zračnom napadu na njegov dom blizu grada Gaze.

Samo dva dana ranije, mediji su izvijestili da je Mohamed al-Jaja, još jedan medijski radnik iz organizacije Press House-Palestine ubijen zajedno sa suprugom i dvoje djece u zračnom napadu na sjever Gaze.

Tridesetog oktobra je Nazimi al-Nadim, zamjenik finansijskog direktora kanala Palestine TV, također ubijen u zračnom napadu sa članovima porodice.

Sahranjivanje porodice

Svijet je 26. oktobra gledao kako šef dopisništva Al Jazeere Arabic Wael Dahdouh sahranjuje svoje „suprugu, sina, kćerku i unuka“ koji su ubijeni u zračnom napadu na kamp Nuseirat. Izraelska vojska je u izjavi tvrdila da je ciljala „terorističku infrastrukturu u tom predjelu“.

Poznatog novinara Reutersa Issama Abdallaha, koji je nosio zaštitnu opremu s natpisom „PRESS“, 13. oktobra ubila je izraelska raketa ispaljena duž izraelsko-libanske granice.

Prema podacima Komiteta za zaštitu novinara (CPJ), ukupno je 63 novinara i medijska radnika ubijeno u i oko Pojasa Gaze u dvomjesečnom periodu između 7. oktobra i 6. decembra. Šef dopisništva Reportera bez granica za Bliski istok, Jonathan Dagher je rekao: „Ovo što se događa u Pojasu Gaze je tragedija za novinarstvo… Situacija je hitna. Pozivamo na zaštitu novinara u Pojasu Gaze i da se stranim novinarima dozvoli ulazak na ovu teritoriju kako bi mogli slobodno raditi“.

Uostalom, ne vodi se bitka samo oko toga ko će dobiti priliku da izvještava o ovom ratu. To je u jednakoj mjeri i bitka o tome kako se o ovom ratu izvještava. Riječi, izrazi i slike koje se koriste u programu da opišu događaje na terenu su važni.

Dok smo razgovarali, John Collins, profesor globalnih studija na Univerzitetu St. Lawrence i direktor nezavisne medijske ispostave Weave News, podsjetio me: „Riječi stvaraju relanost za nas. U ratnim vremenima, riječi koje koriste novinari trebaju nam pomoći da razjasnimo šta se dešava i zašto. Ali, prečesto, te riječi služe da nam odvrate pažnju, navedu nas na pogrešan zaključak ili zaštite moćne od odgovornosti.

Navođenje na pogrešan zaključak

Navođenje na pogrešan zaključak se dešava na elementarnom nivou kroz način na koji se opisuje smrt Palestinaca u novinarskim izvještajima. Dok za Palestince kažu da su „umrli“, za Izraelce kažu da su „ubijeni“. Ova druga formulacija prizanje aktivni čin ubijanja nekoga, dok je prva u pasivu. Kao da se želi reći da niko nije nije kriv za smrt Palestinaca ili sugerisati, kao što je to učinio glasnogovornik izraelske vojske, potpukovnik Richard Hecht nakon napada na izbjeglički kamp Jabalia, da su smrti Palestinaca jednostavno neizbježna „tragedija rata“.

Naravno, umanjivanje broja ubijenih Palestinaca desilo se i kada je predsjednik Biden doveo u pitanje tačnost brojeva, s obzirom da je Ministarstvo zdravstva u Gazi pod kontrolom Hamasa. Rekao je: „Siguran sam da su nedužni ubijeni, no to je cijena vođenja rata … Ali, nemam povjerenja u brojke koje Palestinci navode.“ Takva tvrdnja posijala je sjeme sumnje o stvarnoj težini palestinske patnje s nekoliko novinskih kuća koje su procjenjivale i izvještavale o načinu na koji je Ministarstvo zdravstva izračunalo žrtve – dok međunarodne humanitarne agencije insistiraju na tome da su brojke ministarstva zaista pouzdane.

Način na koji mediji predstavljaju „zašto“, „kako“ i „šta slijedi“ u ovom trenutnom ratu također oblikuje javno mnijenje. Kao stručnjak za oblast dezinformacija i propagande, Nicholas Rabb je otkrio da su „obmanjujuća retorika i neprestano izvještavanje kojim se predstavlja samo jedna strana“ od strane američkih i izraelskih medija doveli do „nekritičke demonizacije Palestinaca“.

Širenje straha

To uključuje desničarske medije u SAD-u koji šire strah u vezi s „Globalnim danom džihada“ na koji poziva Hamas. Zvaničnik Ministarstva domovinske sigurnost  je izjavio kako ne postoje vjerodostojni dokazi o neposrednoj prijetnji na američkom tlu. Uprkos tome, nakon što je slušao konzervativni radio i zabrinut zbog predstojećeg „Dana džihada“, 71-godišnji muškarac napao je svoju stanarku, Amerikanku palestinskog porijekla, prije nego što je nožem nasmrt izbo njenog šestogodišnjeg sina.

Grupa The Honest Reporting, koja prati i izvještava o antiizraelskoj pristrasnosti u medijima, također je postavila pitanja vezana za etičnost u vezi s fotoreporterima iz Gaze koji rade s medijskim organizacijama kao što su  Reuters, The Associated Press, CNN i The New York Times i kako su bili u stanju zabilježiti fotografije na probijenoj granici 7. oktobra. Iz ove grupe su pitali: „Šta su radili tako rano tamo u inače mirno subotnje jutro? Jesu li bili u koordinaciji s Hamasom? Jesu li ugledne novinske agencije, koje su objavile njihove fotografije, odobrile njihovo prisustvo na neprijateljskoj teritoriji, zajedno sa terorističkim infiltratorima?“

Iako su sve optužene agencije žestoko negirale optužbe da su znale za napad, izraelski premijer Benjamin Netanyahu oglasio se i rekao: „Ovi novinari su bili saučesnici u zločinima protiv čovječnosti; njihovi su postupci u suprotnosti sa profesionalnom etikom“.

Otvoreno pismo

Uzrujani zbog napada na novinare, nezavisno novinarstvo, te na način na koji su mediji predstavili ovaj rat, 750 novinara potpisalo je otvoreno pismo pozivajući da se novinari zaštite. Ovo pismo također ohrabruje novinare da „govore punu istinu bez straha ili favoriziranja“ i da koriste „precizne termine koji su međunarodne organizacije za ljudska prava dobro definisale“ kao što su „aparthejd“, „etničko čišćenje“ i „genocid“ u svojim izvještajima.

Pismo završava riječima: „Prepoznati da je iskrivljavanje naših riječi kako bismo sakrili dokaze o ratnim zločinima ili izraelskom ugnjetavanju Palestinaca novinarska greška i odricanje od moralne jasnoće. Hitnost sadašnjeg trenutka ne može se prenaglasiti. Nužno je da promijenimo kurs.“

Vidjevši humanitarnu krizu, malo ko može poreći hitnost sadašnjeg trenutka. Ipak, samo će vrijeme pokazati hoće li ovo rezultirati priznanjem značaja pružanja zaštite novinarima i novinarstvu u vrijeme ekstremne krize.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.